Izazov za globalni položaj Amerike je unutrašnja politička polarizacija, navodi stručnjak za spoljnu politiku.
Izvori američkog slabljenja
Užasne slike očajnih Avganistanaca koji pokušavaju da izađu iz Kabula ove sedmice, nakon što se srušila vlada koju podržavaju SAD, prelomile su istoriju svijeta, otkako je Amerika napravila preokret. Istina je da je kraj američke ere došao mnogo ranije.
Dugoročni izvori američkog slabljenja i pada više su domaći nego međunarodni. Zemlja će ostati velika sila mnogo godina, ali koliko će biti uticajna zavisi od njene sposobnosti da riješi svoje unutrašnje probleme, a ne od njene spoljne politike.
Krajnji uticaj Avganistana na geopolitiku će vjerovatno biti mali
Vrhunac američke hegemonije trajao je manje od 20 godina, od pada Berlinskog zida 1989. godine do finansijske krize 2007/2009. Zemlja je tada bila dominantna u mnogim domenima moći – vojnoj, ekonomskoj, političkoj i kulturnoj. Vrhunac američke oholosti bila je invazija na Irak 2003. godine, kada se nadala da će moći da prepravi ne samo Avganistan (napadnut dvije godine ranije) i Irak, već i cio Bliski istok.
Zemlja je precijenila efikasnost vojne moći da dovede do fundamentalnih političkih promjena, čak i kada je potcijenila uticaj svog ekonomskog modela slobodnog tržišta na globalne finansije. Decenija je okončana tako što su se njene trupe zaglavile u dvoma ratovia protiv pobune i međunarodnoj finansijskoj krizi koja je naglasila ogromne nejednakosti do kojih je došla globalizacija predvođena Amerikancima.
Stepen unipolarnosti u ovom periodu bio je relativno rijedak u istoriji, a svijet se od tada vratio u normalnije stanje multipolarnosti, pri čemu su Kina, Rusija, Indija, Evropa i drugi centri dobili moć u odnosu na Ameriku.
Krajnji uticaj Avganistana na geopolitiku će vjerovatno biti mali. Amerika je preživjela raniji, ponižavajući poraz kada se povukla iz Vijetnama 1975. godine, ali je brzo vratila svoju dominaciju u roku od nešto više od jedne decenije, a danas radi sa Vijetnamom na suzbijanju kineskog ekspanzionizma. Amerika i dalje ima mnoge ekonomske i kulturne prednosti sa kojima malo drugih zemalja može da se mjeri.
Unutrašnji izazovi
Mnogo veći izazov za globalni položaj Amerike je unutrašnji: američko društvo je duboko polarizovano i u njemu je teško da pronađe konsenzus o bilo čemu. Ova polarizacija je započela nad konvencionalnim političkim pitanjima poput poreza i abortusa, ali je od tada metastazirala u ogorčenu borbu oko kulturnog identiteta.
Zahtjev za priznanje od strane grupa koje smatraju da su ih marginalizovale elite bilo je nešto što sam prije 30 godina identifikovao kao Ahilovu petu moderne demokratije.
Normalno, velika spoljna prijetnja, poput globalne pandemije, trebalo bi da bude prilika da se građani okupe oko zajedničkog odgovora; kriza COVID-19 poslužila je u većoj mjeri produbljivanju američkih podjela, pri čemu se distanciranje, nošenje maski i sada vakcinacija ne posmatraju kao mjere javnog zdravlja, već kao politički markeri.
Ovi sukobi su se proširili na sve aspekte života, od sporta do marki potrošačkih proizvoda koje kupuju crveni i plavi Amerikanci. Građanski identitet koji se ponosio Amerikom kao multirasnom demokratijom u eri post-građanskih prava zamijenjen je zaraćenim narativima tokom 1619. naspram 1776. godine, tj. da li je zemlja zasnovana na ropstvu ili borbi za slobodu.
Ovaj sukob se proteže na zasebne realnosti za koje svaka strana vjeruje da ih vidi – realnosti u kojima su izbori u novembru 2020. bili ili jedni od najpravednijih u američkoj istoriji ili su doveli do masovne prevare koja je zatim dovela do nelegitimnog predsjedavanja.
Tokom hladnog rata i do početka 2000-ih, u Americi je postojao snažan konsenzus elita u korist očuvanja liderske pozicije u svjetskoj politici. Razarajući i naizgled beskrajni ratovi u Avganistanu i Iraku upropastili su mnoge Amerikance ne samo na teškim mjestima kao što je Bliski istok, već i međunarodnim učešćem uopšte.
Polarizacija je direktno uticala na spoljnu politiku. Za vrijeme Obaminog mandata, republikanci su zauzeli sokolski stav i osudili demokrate zbog ruskog „resetovanja“ i navodne naivnosti u vezi sa predsjednikom Putinom. Bivši predsjednik Tramp okrenuo je ploču otvoreno zagrlivši Putina, a danas otprilike polovina republikanaca vjeruje da demokrate predstavljaju veću prijetnju američkom načinu života od Rusije.
Konzervativni voditelj televizijskih vesti, Taker Karlson, otputovao je u Budimpeštu da proslavi mađarskog autoritarnog premijera, Viktora Orbana; „uzbunjivanje liberala“ (tj. antagonizovanje ljevice, fraza desnice) bilo je važnije od zalaganja za demokratske vrijednosti.
Test za spoljnu politiku
Očigledniji je konsenzus u vezi s Kinom: i republikanci i demokrate saglasni su da da je ona prijetnja demokratskim vrijednostima. Ali ovo do sada vodi samo Ameriku. Daleko veći test za američku spoljnu politiku od Avganistana biće Tajvan, ako dođe pod direktni kineski napad.
Da li će SAD biti voljne da žrtvuju svoje sinove i kćeri u ime nezavisnosti tog ostrva? Ili, zaista, da li bi SAD rizikovale vojni sukob sa Rusijom ako bi ova napala Ukrajinu? Ovo su ozbiljna pitanja na koja nema lakih odgovora, ali će se argumentovana debata o američkom nacionalnom interesu vjerovatno voditi prvenstveno kroz fokus kako to utiče na partijsku borbu.
Polarizacija je već oštetila globalni uticaj Amerike, daleko od budućih testova poput ovih. Taj uticaj je zavisio od onoga što je Džozef Naj, stručnjak za spoljnu politiku, označio kao „meku moć“, odnosno privlačnosti američkih institucija i društva za ljude širom svijeta.
Najveći debakl u politici administracije predsjednika Džoa Bajdena tokom sedmomjesečnog predsjedavanja bio je neuspjeh da adekvatno planira brzi kolaps Avganistana
Ova privlačnost je uveliko umanjena: teško je bilo kome reći da su američke demokratske institucije dobro radile posljednjih godina ili da bi bilo koja država trebalo da imitira američki politički tribalizam i disfunkciju. Obilježje zrele demokratije je sposobnost da se izvrši miran prenos vlasti nakon izbora, što je zemlja 6. januara spektakularno propustila da uradi.
Najveći debakl u politici administracije predsjednika Džoa Bajdena tokom sedmomjesečnog predsjedavanja bio je neuspjeh da adekvatno planira brzi kolaps Avganistana. Koliko god to bilo neprilično, to ne govori o mudrosti temeljne odluke o povlačenju iz Avganistana, koja bi se na kraju mogla pokazati ispravnom.
Bajden je sugerisao da je povlačenje neophodno kako bi se usredsredili na suočavanje sa većim izazovima Rusije i Kine. Nadam se da misli ozbiljno. Barack Obama nikada nije uspio da napravi „zaokret“ prema Aziji jer je Amerika ostala usredsređena na protivpobunu na Bliskom istoku. Sadašnja administracija mora ponovo da rasporedi resurse i pažnju kreatora politike sa drugih mjesta kako bi odvratila geopolitičke rivale i angažovala se sa saveznicima.
SAD vjerovatno neće povratiti svoj raniji hegemonistički status, niti bi tome trebalo da teže. Ono čemu se može nadati je da sa zemljama istomišljenika održi svjetski poredak koji je naklonjen demokratskim vrijednostima. Da li će to moći učiniti, neće zavisiti od kratkoročnih akcija u Kabulu, već od vraćanja osjećaja nacionalnog identiteta i svrhe kod kuće.
* * * * *
Frensis Fukujama je predavač na Stenfordovom Institutu za međunarodne studije Freeman Spogli i direktor Centra za demokratiju, razvoj i vladavinu prava
