Nije ni čudo što su novinari tako objavili. Pronašli su stotinu izgovora da se ne gleda satiru o klimatskom slomu „Don't Look Up“ (Ne gledaj gore). Opisali su ga riječima „tup“, „piskav“, „samozadovoljan“. Međutim, oni neće imenovati pravi problem: radi se o njima. Film je, po mom mišljenju, snažno rušenje grotesknih promašaja javnog života. A sektor čiji su neuspjesi najbrutalnije izloženi su mediji.
Iako je film brz i zabavan, za mene, kao i za mnoge aktiviste za zaštitu životne sredine i klimatske naučnike, djelovao je previše stvarno. Osjećao sam se kao da gledam kako moj odrasli život prolazi pored mene.
Dok su naučnici u filmu, pokušavajući da skrenu pažnju na približavanje komete koja ubija planetu, udarali glavom o Veliki zid poricanja koji su podigli mediji i pokušavali da dođu do političara sa pažnjom od 10 sekundi, sav bijes i frustraciju i očaj koji sam osjećao tokom godina su uzavreli.
Iznad svega, kada je naučnik koji je otkrio kometu gurnut na dno rasporeda lažnim tračevima o slavnim ličnostima u jutarnjoj TV emisiji i pobijesnio zbog toga, podsjetio sam se svog pogubnog gubitka kontrole u emisiji Dobro jutro Britanijo u novembru.
U borbi protiv bilo koje velike štete, u bilo kom dobu, suočavamo se sa istim silama: odvraćanjem pažnje, poricanjem i obmanom
Bilo je to ubrzo nakon klimatskog samita Cop26 u Glazgovu, gdje smo vidjeli da najmanje ozbiljna od svih vlada (UK je bila domaćin pregovora) nije uspjela da dođe do najozbiljnijeg od svih pitanja. Pokušao sam, po hiljaditi put, da objasnim sa čime se suočavamo, i odjednom nijesam mogao više da izdržim. Briznuo sam u plač na televiziji uživo.
Još sam duboko postiđen zbog toga. Odgovor na društvenim mrežama, kao i odgovor naučniku u filmu, bio je mrzovoljan i opak. Glumio sam. Bio sam histeričan. Bio sam psihički bolestan.
No, znajući gdje smo i sa čime se suočavamo, uviđajući ravnodušnost onih koji su na vlasti, gledajući kako je naša egzistencijalna kriza marginalizovana u korist trivijalnosti i neozbiljnosti, sada shvatam da sa mnom nešto ne bi bilo u redu da se to nije dogodilo.
U borbi protiv bilo koje velike štete, u bilo kom dobu, suočavamo se sa istim silama: odvraćanjem pažnje, poricanjem i obmanom. Oni koji žele da alarmiraju javnost zbog sve većeg kolapsa naših sistema za održavanje života ubrzo su naišli na barijeru koja stoji između nas i ljudi do kojih pokušavamo da dopremo, barijeru zvanu mediji. Uz nekoliko značajnih izuzetaka, sektor koji bi trebalo da olakša komunikaciju to onemogućava.
Nijesu samo ovakve pojedinačne gluposti postale neoprostive, kao što su platforme koje su više puta davane poricateljima klimatskih promjena. To je strukturalna glupost kojoj su mediji posvećeni. To je anti-intelektualizam, neprijateljstvo prema novim idejama i averzija prema složenosti. To je odsustvo moralne ozbiljnosti. Prazni trač o slavnim ličnostima i potrošnom materijalu ima prednost nad opstankom života na Zemlji.
To je opsesija generisanjem buke, bez obzira na signal. To je refleksivno usklađivanje sa statusom quo, šta god da je. To je beskrajno promovisanje stavova najsebičnijih i najnedruštvenijih ljudi i isključivanje onih koji pokušavaju da nas brane od katastrofe, na osnovu toga što su „zaslužni“, „ekstremni“ ili „ludi“ (čujem od prijatelja u BBC-u da se ovi termini tamo još koriste za opisivanje ekoloških aktivista).
Čak i kada se ovi trgovci skretanjem pažnje pozabave ovim pitanjem, oni imaju tendenciju da isključe stručnjake i umjesto toga intervjuišu glumce, pjevače i druge poznate ličnosti.
Naše centralno, civilizacijsko pitanje, vjerujem, glasi: zašto se nacije bore da spašavaju banke, ali ne i planetu?
Opsjednutost medija glumcima potvrđuje predviđanja Gaja Debora u njegovoj knjizi Društvo spektakla, objavljenoj 1967. Supstancu zamjenjuje privid, jer čak i najozbiljnija pitanja sada moraju da artikulišu ljudi čiji rad uključuje usvajanje tuđe ličnosti i govor nekoga ko izgovara tuđe riječi. Onda ti isti mediji, pretvorivši ih u portparole, napadaju glumce kao licemjere zbog razuzdanog načina života.
Slično tome, nijesu samo pojedinačni neuspjesi vlada u Glazgovu i drugdje postali neoprostivi, već i čitav okvir pregovora. Kako se ključni zemaljski sistemi možda približavaju prekretnici, vlade i dalje predlažu da problem rješavaju malim koracima tokom decenija.
Kao da su 2008. godine, kada je Lehman Brothers propao i globalni finansijski sistem počeo da se ljulja, vlade najavile da će spasavati banke po stopi od nekoliko miliona funti dnevno između te i 2050. godine. Sistem bi se srušio 40 godina prije nego što bi njihov program bio završen. Naše centralno, civilizacijsko pitanje, vjerujem, glasi: zašto se nacije bore da spašavaju banke, ali ne i planetu?
Dakle, dok jurimo ka kolapsu Zemljinog sistema, pokušaj da podignemo uzbunu izgleda kao da smo zarobljeni iza debele staklene ploče. Ljudi mogu da vide kako nam se usta otvaraju i zatvaraju, ali se bore da čuju šta govorimo.
Dok mahnito lupamo u staklo, izgledamo sve luđe. I osjećamo se tako. Situacija je zaista zastrašujuća. Radim na ovim pitanjima od svoje 22. godine, pun samopouzdanja i nade. Upravo ću napuniti 59 godina, dok se samopouzdanje pretvara u hladan strah, a nada u užas. Kako proizvedena ravnodušnost osigurava da ostanemo nečuveni, postaje sve teže znati kako to držati na okupu. Većinu dana sada plačem.
* * * * *
Autor je Džordž Monbio, pisac, klimatski i društveno-politički aktivista
