Kako je napisala Lazović, povodom festivala mentalnog zdravlja, koji se uskoro završava, empatija je vještina koja se može naučiti i razvijati i to kroz proces samospoznaje.
“Kako bismo razumjeli tuđe osjećaje, zašto je neko takav, zašto reaguje na određeni način i slično, trebamo težiti bolje razumjeti sebe. To ne znači sebično se baviti sobom, nego biti u mogućnosti u
drugima prepoznati ono što postoji u nama. U institucijama iz oblasti zdravstvene zaštite neophodno je da zaposleni posjeduju sposobnost empatije kao neizostavnu komponentu u profesionalnom radu”, ističe Lazović.
Empatija je, dodaje Lazović, naučeno ponašanje, iako nam je sposobnost da "empatišemo" urođena.
“Kod nekog je empatija prirodno naglašenija, a nekom je potrebno vrijeme kako bi razvio vještinu empatije. Imamo dvije vrste empatije, kognitivnu-koja se odnosi na aspekt razumijevanja druge osobe i njene šire situacije i emocionalnu, koja nam omogućava da proživljavamo osjećaje druge osobe što ponekad uključuje i fizičke senzacije”, navodi Lazović.
Pojašnjava da je potrebn da se ove dvije vrste empatije dopunjavaju kako bi terapeutski odnos dao željene rezultate.
“Nerazvijena empatija može dovesti do niza problema, budući da pojedinci koji nisu u stanju razumjeti i dijeliti osjećanja drugih mogu biti prilično uskraćeni u uspostavljanju i održavanju zdravih međuljudskih odnosa. Ovo naročito može otežavati uspostavljanje kvalitetnog profesionalnog odnosa na relaciji terapeuta i lica koje je u stanju potrebe. Svrha empatije nije samo razumjeti i osjetiti, već treba da nam služi kao kompas u kom pravcu ćemo djelovati kako bi pomogli osobi koja se nalazi preko puta nas. Empatija, da bi bila korisna mora biti djelotvorna”, zaključuje Lazović.
