Strategija i program uključuju potrebnu analizu stanja, koja omogućuje definisanje problema, ciljeva i prioriteta javnih intervencija. Iz spiska različitih grupa mjera, regije ili zemlje, biraju mjere, koje onda definišu u skladu sa potrebama, mogućnostima i sa ciljem što veće efikasnosti programa.
U suštinskom smislu politika ruralnog razvoja dijeli se na četiri osovine:
- Prva osovina sadrži mjere za jačanje konkurentnosti; podržavaju se različite kapitalne investicije u proizvodnji i preradi poljoprivrednih proizvoda, kao i šumarstvo; zemljišne operacije, investicije u ljudske resurse, u unapređivanje kvaliteta i bezbjednosti hrane.
Druga osovina uključuje mjere za održivo gazdovanje resursima, to su različita direktna plaćanja za pokrivanje troškova za proizvodnju, koja omogućuje bolje održavanje životne sredine (agroekološke mjere) ili za proizvodnju na područjima sa ograničenim mogućnostima za poljoprivredu, kao i za održive sisteme šumarstva, podršku višem nivou zaštite i dobrobiti životinja i drugo.
Treća osovina uključuje mjere za poboljšanje kvaliteta života i širenje ekonomskih aktivnosti na selu, to su mjere koje prevazilaze okvire poljoprivrede i šumarstva; moguće je podržavati različite projekte u gradnju ruralne infrastrukture, u osnivanje mikropreduzeća, održavanje kulturne i prirodne baštine i drugo.
Ćetvrta osovina, nije skup mjera nego način kako da se dođe do specifičnih programa. Podržava se organizovanje lokalnih akcionih grupa (LEADER), lokalnih zajednica, koje se udruže za sprovođenje specifičnih projekata iz skupa mjera prve tri osovine.
U principu, sve manje zemlje, recimo Slovenija, Austrija i Bugarska, imaju jedan program ruralnog razvoja, dok se u većim zemljama program radi po pojedinim regijama. Odabir i finansijski okvir pojedinih mjera je stvar odluke same zemlje. Po uredbi o ruralnom razvoju (Uredba EC, 1698/2005) definisano je da se od ukupnog iznosa za ruralni razvoj mora izdvojiti za prvu i za treću osovinu minimalno po 10%, za drugu najmanje 25% i za Lider 5%. Jedine obavezne mjere su agroekološke iz 2 osovine.
Generalno se najmanje daje za 3. osovinu i za Lider pristup, što znači, da u programima prevlađuje poljoprivreda i njen značaj. U zemljama sa nižim bruto domaćim proizvodom i lošijom strukturom poljoprivrede, osim Slovenije, Kipra i Malte to su sve druge nove članice EU, daje se puno više za mjere kojima se poboljšava konkurentnost proizvodnje hrane. Zemlje sa razvijenom poljoprivredom (Holandija, Danska, Irska), ili zemlje sa pretežno brdskom poljoprivredom, daju više od 50% ukupnih sredstava za drugu osovinu, pogotovo za agroekološke mjere i mjere za poljoprivredu u područjima sa ograničenim mogučnostima.
Mjere politike ruralnog razvoja:Ove mjere podržavaju jačanje konkurentnosti sektora (1. osovina) i održivo korišćenje prirodnih resursa (2. osovina), utiču na širenje ekonomskih aktivnosti i poboljšanje kvaliteta života u ruralnim područjima (3. osovina) i podržavaju lokalne inicijative za rješavanje razvojnih pitanja (4. osovina) i time prate sva četri osnovna cilja iz Strategije. One odgovaraju na pitanja vezana za nisku produktivnost, na probleme napuštanja proizvodnje i marginalizacije ruralnih područja zbog nedovoljnog i neadekvatnog korišćenja prirodnih resursa sa negativnim posljedicama na biodiverzitet kao i na probleme pražnjenja sela i depopulacije ruralnih područja zbog ograničenih mogućnosti zapošljavanja seoskog stanovništva van poljoprivrede i nedovoljno razvijene infrastrukture.
Mjere za jačanje konkurentnosti poljoprivrede prate potrebu za ubrzanim prestrukturiranjem i modernizacijom poljoprivredne proizvodnje i prerade radi veće tržišne orijentacije i podizanja kvaliteta proizvoda. Ta grupa mjera sadrži podršku svim vrstama investicija na poljoprivrednim gazdinstvima, investicijama u zemljišnu i tržišnu infrastrukturu kao i primarnu preradu osnovnih poljoprivrednih proizvoda sa ciljem povećanja efikasnosti korišćenja proizvodnih faktora i usklađivanja sa EU standardima. Konkurentnost poljoprivrede jača se i podrškom boljoj organizovanosti proizvođača, unapređivanju kvaliteta, marketingu, promociji i informisanju potrošača sa ciljem povećanja tržišnih mogućnosti, a time i ekonomske uspješnosti. Mjere u prvoj osovini zauzimaju skoro 60% ukupnih sredstava za politiku ruralnog razvoja.
Mjere za održivo korišćenje prirodnih resursa usmjerene su, prije svega, u zaustavljanje i sprečavanje negativnog trenda napuštanja korišćenja poljoprivrednog zemljišta za proizvodnju, koji ima za posljedicu smanjivanje biodiverziteta, gubljenje prirodne i kulturne baštine, a na nekim područjima i povećanje ugroženosti od požara. Pored toga, one podržavaju i širenje proizvodnih tehnologija sa pozitivnim uticajem na okolinu. Najvažnija mjera je podrška područjima sa manje povoljnim uslovima za poljoprivrednu proizvodnju koja se počinje sprovoditi u 2013. Preduslov za njeno uvođenje je izrada klasifikacije područja u skladu sa kriterijumima EU. Agroekološki ciljevi u užem smislu realizuju se mjerama koje podržavaju tradicionalni način gazdovanja planinskim pašnjacima, održavanje autohtonih i lokalnih rasa i biljnih vrsta u proizvodnji i podrškom organskoj proizvodnji. Za mjere u drugoj osovini predviđa se oko 18% ukupnih sredstava za politiku ruralnog razvoja.
Treća osovina mjera politike ruralnog razvoja, za koju se predviđa oko 22% ukupnih sredstava, sadrži mjere koje podržavaju diverzifikaciju privrednih djelatnosti u ruralnim područjima s ciljem povećanja mogućnosti obezbjeđivanja dodatnih izvora dohotka koje zajedno sa podrškom razvoju sela i njegove infrastrukture utiču na poboljšanje životnog standarda seoskog stanovništva i kvaliteta života na selu. Ove mjere treba da djeluju u pravcu sprečavanja depopulacije i marginalizacije ruralnih područja.
Sprovođenje mjera politike ruralnog razvoja, naročito mjera treće osovine, dopunjava podrška organizovanju stanovništva za traženje rješenja za brži razvoj i putem pripreme i sprovođenja lokalnih razvojnih strategija po lider principu.
Izbor mjera politike ruralnog razvoja, njihovo grupisanje kao i alokacija sredstava po grupama (osovinama) kompatibilni su sa principima koji važe za programe ruralnog razvoja u EU. Veće učešće sredstava za prvu osovinu ruralnog razvoja upravo odražava razvojne potrebe crnogorske poljoprivrede da se u narednih pet godina podstiče rast njene konkurentnosti.
Podrška opštim uslugama i servisima u poljoprivredi: Ova podrška predstavlja treći stub agrarne politike, za kojeg se u periodu 2009-2013. odvaja oko 18% sredstava cjelokupnog programa. Ove mjere odnose se na programe i aktivnosti koje zbog javnog interesa ne mogu biti prepuštene samo privatnoj inicijativi. Njima se podržavaju programi obrazovanja, istraživačkog, razvojnog i analitičkog rada, programi stručnih poslova za sve sektore poljoprivrede, savjetodavne aktivnosti, program veterinarskih i fitosanitarnih mjera kao i aktivnosti i programi vezani za kontrolu kvaliteta proizvoda. Ti programi i aktivnosti u znatnoj mjeri doprinose opštem podizanju nivoa znanja kao i stručnom osposobljavanju proizvođača putem direktnog savjetovanja, organizacije seminara, radionica, kurseva i uvođenjem novih tehnologija i saznanja u praksu. Ulaganja u podizanje i jačanje ljudskih potencijala doprinose podizanju produktivnosti, a time i povećanju konkurentnosti poljoprivrede, čime se dopunjuju sa mjerama prve osovine politike ruralnog razvoja.
Socijalni transferi seoskom stanovništvu: Ovi transferi se manifestuju u obliku staračkih naknada, u prvom redu prate cilj obezbjeđivanja primjerenog životnog standarda na selu, a zbog svoje vezanosti za porodična gazdinstva prate i cilj održivog gazdovanja prirodnim resursima. Socijalnom podrškom staračkim domaćinstvima bez drugih primanja pridonosi se smanjivanju siromaštva u ruralnim sredinama i podiže kvalitet života na selu, što je i jedan od prioriteta treće osovine politike ruralnog razvoja. Staračke naknade predstavljaju oko 10% sredstava cjelokupnog programa za period 2009-2013.
Tehnička i administrativna podrška implementaciji Programa: Ova podrška je namijenjena projektima i aktivnostima svih vidova međunarodne saradnje i ispunjavanja međunarodnih obaveza, jačanja administrativne infrastrukture, organizovanju i podizanju nivoa informisanosti proizvođača, nevladinih organizacija i javnosti u vezi sa poljoprivredom i ruralnim razvojem. Tom vidu podrške namijenjeno je 2,5% ukupnih sredstava NP.
U programskom razdoblju 2009. do 2013. najveći dio nacionalnih kao i ukupnih sredstava planiran je za politiku ruralnog razvoja. Na kraju razdoblja za mjere te politike planirano je više od polovine svih sredstava. Udio sredstava za mjere tržišno–cjenovne politike ostaje u čitavom programskom razdoblju na sličnom nivou, a udio drugih programa, iako je planiran rast u apsolutnom iznosu, postepeno se smanjuje.
Unutar politike ruralnog razvoja najbrži rast planira se za drugu osovinu (mjere za održivo gazdovanje prirodnim resursima), a najveći dio sredstava planira se za mjere prve osovine, to je za mjere jačanja konkurentnosti poljoprivrede. Za lider projekte za sada se planiraju relativno mala sredstva prije svega kao priprema za tu vrstu projekata u narednom planskom razdoblju.
