Sve se, zapravo, dogodilo nakon što su slične ideje najprije postojale o Tari. No, njen je kanjon osamdesetih bio dvostruko zaštićen. Naime, kanjon te rijeke najprije je proglašen lokalitetom UNESCO-a, a onda je dodatno, na insistiranje gotovo cjelokupne jugoslovenske javnosti, zaštićen i posebnom odlukom.
Nakon toga, republičke vlasti bacile su se na novi projekat – gradnju četiri elektrane na Morači.
Prema toj ideji, prva elektrana trebalo je da bude na Andrijevu, druga u Milunovićima, treća u Raslovićima, a četvrta na samom ulazu u Titograd – na Zlatici.
Tadašnje procjene govorile su kako bi četiri elektrane na Morači godišnje proizvodile više od 700 miliona kilovat-sati struje.
Radovi su, kako se procjenjivalo, podrazumijevali ulaganje od gotovo 500 milijardi tadašnjih dinara, a postojao je i plan kako bi sve bilo finansirano.
Naime, u planu je bilo da do 1993. godine cjelokupan iznos ulože Crna Gora, Hrvatska, Slovenija, Makedonija i Vojvodina. Na pitanje zašto ostali, odgovor je – zato što te tri republike i pokrajina nijesu imali sopstvene viškove struje.
Prema ideji iz 1988. godine, tri republike i pokrajina Vojvodina trebalo je da ulože oko 350 miliona dinara. Od tog iznosa, 50 odsto bila bi bespovratna sredstva, a preostala bi im bila vraćena kroz kilovat sate.
Računica je govorila kako bi se uloženo tim republikama i pokrajini 'vratilo' kroz struju za pet godina rada elektrana, odnosno do 1998. godine.
Sve je to, međutim, ostalo na papiru – što zbog nesuglasica i nepovoljne finansijske situacije, a nakon toga i usljed početka raspada zajedničke države.
Ipak, ideja o elektranama na Morači bila je i te kako živa i u ovom vijeku. Štaviše, prije desetak godina pristizale su i ponude, javljale su se kompanije od Turske do Kine, ali Morača je odoljela.
