Naprotiv, danas se kao vampiri vraćaju oni koji su gradili vješala i pleli omče za tuđe vratove. Danas takvi i zemlju i njene gradove odvode na gubilište. Svi oni kojih se pristojna i civilizovana Crna Gora stidi danas su opet u sedlu. A u sedlo ih je 2020. posadila zelena i građanska Ura. U sedlo ih je posadio mitski stid Božene Jelušić. Od nedavno takvi vladaju i Podgoricom. Jer, bila je to narodna volja. Bila je to volja onih koji nikad nijesu bili Podgorica. Koji su umjesto sebe gradu grad u koji su došli prilagođavali sebi, i u tom naopakom procesu od njega načinili palanku. Palanku duha i razuma. Palanku Radomira Konstantinovića. A onda su dočekali trenutak u kojem će palanka trijumfovati. U kojem će palanka poraziti grad. Aktuelna podgorička vlast je vlast po njihovoj mjeri. Svi silni upravni odbori i namještenici nove vlasti jesu po njihovoj mjeri. Svi vaskrsli ratni huškači i glasnogovornici mržnje samo su posljedica njihovog izbora. Narod je birao, drugarice i drugovi. A iz tog i takvog izbora Emilo se rodi. Emilo vaskrse. Emilo po drugi put među Srbima! Baš poput one Domanovićeve pripovijetke.
Istina, Emilo nije Kraljević Marko, ali i u Domanovićevoj prozi, baš kao i u našoj stvarnosti, Srbi kukaju nad Kosovom i biju se u prsa junačka: “Saleteli mi Srbi, pa više od pet stotina godina kukaj: ‘ Jao, Kosovo!'… ‘Kosovo tužno!'… ‘Kuku, Lazo!’ Plakasmo tako preteći kroz plač dušmanima: ‘ Mi ćemo ovako, mi ćemo onako!’ Plačemo mi junački i pretimo, a dušman se smeje.” I nakon 120 godina od objavljivanja pripovijetke Radoja Domanovića opet čujemo: Oj, Kosovo, Kosovo, dogodine, dogodine… Kad se ovih dana u medijima pojavilo ime Emila Labudovića mnogi su bili zatečeni. Mnogi su već bili i zaboravili na ratnog spikera Javnog servisa. Na podstrekača i propangandistu velikosrpskog nacionalizma. Elem, nije se misija Emila Labudovića završila kad i njegova televizijska karijera. Kad i rat. Emilo je nastavio da bude Emilo, i nakon što je mikrofon okačio o klin. Kao ugroženi i potlačeni Srbin Emilo je postao direktor Srpske kuće. Emilo je pisao i poeziju. Emilo je bio i poslanik. Ma, sve je bio osim član Savjeta NB „Radosav Ljumović“. A onda je postao i to. Drug član! Zahvaljujući novim gradskim ocima, zapravo, novim gradskim ocima i majkama. Emilo Labudović, velikosrpski nacionalista, mizogin i sijač mržnje postao je član savjeta biblioteke koja nosi ime Radosava Ljumovića, pjesnika i antifašiste. Španskog borca čiji je život okončao na Aragonskom frontu 1938. godine. Narednih nekoliko godina bibliotekom, koja nosi ime slavnog komuniste, upravljaće eksponenti politike Demokratskog fronta. Fanovi četničkog pokreta kreiraće život ustanove nazvane po komunisti i piscu. Biblioteka je danas u rukama misionara velikosrpstva. Slučaj NB „Radosav Ljumović“ samo je ilustracija opšteg sunovrata. Ipak, svi oni su samo paradigma jednog vremena, koje smo, tako nam se bar činilo, davno ostavili za sobom. Svi oni su simbol posrnuća. Tek ruke za odmazdu. Komesari, koji će se osloboditi svakog ko ne pristaje na Crnu Goru rođenu avgusta 2020. godine. Svakog ko pristaje samo i jedino na Crnu Goru rođenu prije jedan milenijum. Oslobodioci za one koji u antifašizmu vide tamnicu. Tamničari za one koji u njihovoj izopačenoj predstavi Crne Gore vide tamu i ambis nacionalizma.
No, zbog takve Crne Gore i takvog režima neće izaći na ulice svi oni silni branitelji rijeka, planina, čempresa, magaraca i koeficijenata. Ne, sve to je u redu. Sve to je u najboljem redu. Ništa strašno, samo film u usijanim crnogorskim glavama.
U međuvremenu srpski sveštenici će gradovima, kao u cirkusu, šetati mošti svetaca, pastva će u transu ljubiti podove i skute, a nevladin sektor i vladine Vijesti će i dalje hrabro i beskompromisno pitati: Je li, a ko je pušio o trošku Države?
