U posljednje dvije godine, obilježene krizom, evropski lideri nisu željeli da odaberu neku od pomenutih alternativa, već su naprosto pojbegli od te odgovornosti. Saglasni su oko zadržavanja eura kao glavne valute, izuzevši Grčku. Ipak, sjeverno-evropski investitori, na čelu s Njemačkom, neće izdvojiti dovoljno sredstava za opstanak eura, dok evropski dužnici sa juga sjevernjacima sve više zamjeraju to da im naređuju kako da vode sopstvena privrede.
Bez obzira na sudbinu koja će zadesiti Grčku, plan spasavanja zahtjeva mnogo više. Eurozona bi se, ako ne želi da doživi potpuni krah, morala osloniti na zajedničke resurse i to pomoću svojih velikih banaka te kroz izdavanje evroobveznica radi raspodjele tereta duga, prenosi Poslovni dnevnik.
Potrebno je brzo reagovati jer vrijme ističe, a korak prema federalizmu zbunjuje mnoge Evropljane. Sve lošije informacije o poslovanju evropskih banaka izazvale su sumnju kod štediša i investitora pa su oni na oprezu više no ikad. Sasvim je jasno kako eurozoni hitno treba rešenje i jasan plan, konstatuje Ekonomist.
Postavlja se pitanje da li je euro vrijedan spasavanja i koliko se to uopšte isplati? Čak i najtvrdokorniji zagovornici jedinstvene valute sada priznaju da stvari ne stoje dobro kao i da situacija sa eurom postaje sve gora. Grčka nikad nije smjela ući u evrozonu. Francuska i Njemačka jurile su poput kočije s konjima kroz pravila koja su dizajnirana kako zaduživanje evropskih vlada ne bi izmaklo kontroli.
Tvrdokorni zagovornici eura nisu uspeli da shvate da, iako su Irska i Španija poštovala fiskalna pravila u vezi s eurom, te su zemlje naprosto bile preranjive kad su u pitanju nekretnine, dok su Italija i Portugal uhvaćeni u zamku sporog rasta i opadajući konkurentnosti.
Mnogi smatraju kako bi raspad mogao omogućiti pojedinim zemljama da vrate kontrolu nad sopstvenom monetarnom politikom, a jeftinija će im valuta omogućiti da usklade nadnice sa produktivnošću radnika, barem na neko vrijeme.
Svaka bi vlada proglasila da se svi domaći ugovori koji se tiču depozita, kredita, plata i cena trebaju promeniti u novu valutu. Da bi izbegli odliv kapitala, banke bi, posebno u slabijim ekonomijama, barem preko vikenda trebale u potpunosti obustaviti ili barem ograničiti isplate. Vlade pak bi, radi sprečavanja odlaska kapitala, trebale nametnuti određeni nivo kontrole.
Sve to donekle dobro zvuči na papiru, podsjeća Ekonomist, ali da bi se postiglo takvo stanje potrebni su ogromni troškovi. Čak i da cio proces s raspadom bude besprekorno izveden, banke i preduzeća širom kontinenta bi se raspala jer im se stanja u domaćoj i inostranoj bilansu više naprosto ne bi poklapala. To bi pokrenulo tužbe, a vlade s deficitom bile bi primorane na brutalno smanjenje potrošnje ili štampanje većih količina gotovine.
I to je optimističan scenario. Ali, vjerovatnije je da će do raspada doći zbog poniranja cijena globalnih dionica, pada kvaliteta, bega banaka i kolapsa u proizvodnji. Devalvacija valute u slabim ekonomijama te aprecijacija u snažnim uništiće bogate zemlje – proizvođače, upozorava list. Kontrola kapitala nije dozvoljena u Evropskoj uniji a ukidanje eura je nezakonito, pa bi cijela unija zapala u pravni pakao. Neke bogatije zemlje mogle bi kroz obustavu jedinstvenih tržišta zaštiti svoje proizvođače te pokušati odvratiti ekonomske migrante ograničavanjem slobode kretanja. Prema tome, bez protoka ljudi, dobara i kapitala, malo bi toga ostalo od Evropske unije.
Ekonomist ističe kako je dobrovoljno napuštanje eurozone vrlo nepromišljeno te je spašavanje eura i unije poželjno naspram raspada i kraha cijele Evrope. Foto: Eurocolins.eu
