Da je kojim slučajem ona Jovanovićeva parabola, u smiraj meča na legendarnom Vembliju, smakla paučinu sa rašlji umjesto što je uzdrmala prečku engleskog gola, možda da bi se i preveliko breme sručilo na pleća crnogorskih reprezentativaca. Bila bi to, priznajmo bez patriotskog zanosa, nagrada sa kojom ne bi znali što da radimo; postojala bi realna opasnost da sagorimo u pokušaju leta iznad mogućnosti.
Ovako, londonski remi samjerio je Crnu Goru, pokazao je gdje smo, što smo, kakvi smo; nije to bilo tek 0:0 ili ništa = ništa, već nešto sasvim drugo – stvarno upoređivanje sa Evropom, dokaz da nekada možemo biti ravnopravni i sa najvećima.
Londonsko veče i referendumska noć: Fudbal kao najveća od svih igara, istovremeno je i najvjernija imitacija života i životnih pravila.
Gotovo svi su Kranjčarove momke prežalili i prije nego što su istrčali na teren Gordog Albiona; većina se, uključujući i autora ovog teksta, nadala da se možemo provući uz dostojanstven poraz; dok su se neki ovdašnji unaprijed radovali očekivanom teškom porazu crnogorskih momaka...
Zar ta fudbalska kuknjava pred oktobarski okršaj ne vraća sjećanja na jednu drugu, predreferendumsku žalopojku s proljeća 2006. godine? I tada su u medijima i javnim nastupima svakoga dana odjekivala upozorenja: kako ćemo se hraniti i braniti, kako liječiti i mučiti, ako se, ne-daj-mili-bože, odvojimo od majčice Srbije. I tada su neki, ovdašnji, unaprijed slavili težak poraz suverenističke ideje....U analizama nakon utakmice Engleska – Crna Gora pričalo se o dobroj taktici, o fanatičnoj borbenosti, kao neophodnim sastojcima svakog uspjeha. Ali, to ne bi bilo dovoljno, da čovjek sa strane – Zlatko Cico Kranjčar – nije darivao dodatni impuls: vjeru u sopstvene moći, ono bez čega se ne može napustiti teren uzdignute glave.
Istorija se javlja u različitim oblicima: nešto slično se u politici već dogodilo maja 2006. godine. Iako će nakon svega protivnici nezavisnosti pisati bijele knjige o referendumskim prevarama, premda je mnogo toga u kampanji urađeno na brzinu i bez valjanog plana, na kraju referendumskog 21. maja presudila je vjera u sopstvene moći, ono bez čega se ne može napustiti teren uzdignute glave.
Đukanovićeva zaostavština: Svemu ima vrijeme, Vembli ove godine je možda prekretnica crnogorskog fudbala, kao što je svojevremeno referendum bio vododjelnica državnog puta. Kao i najava odlaska jednog političara koji je obilježio dvije posljednje decenije. Mnogo prije nego što je, ovog decembra, napustio izvršnu vlast, biografiju Mila Đukanovića mnogi su već napisali: jedni glorifikujući svaku stopu kojom je koračao, drugi nipodaštavajući što god je radio...
Sam Đukanović neće moći, sve i da želi, da pobjegne od sebe i sopstvenih djela. Onih ranih radova, Miloševića i Dubrovnika, rata i sankcija, progona neistomišljenika i deportacije izbjeglica... Ali i onih kasnijih dostignuća, lomljenja Miloševića i građenja multetničke države; stvaranja mirne i međunarodno priznate Crne Gore...Kad se okrene za sobom vjerovatno će i sam priznati da je crnogorska samostalnost, kojoj se tako protivio s početka devedesetih, postala na koncu premijerske karijere njegovo vrhunsko dostignuće.Đukanovićev zaokret i snaga ličnog primjera – da čovjek koji je početkom devedesetih postavljen od vođe sa strane, postane samostalni, domaći vođa - doprinijela je i još jednom važnom političkom procesu: preoblikovanju volje građana i sazrijevanju vjere u sebe i sopstvenu državu. Zato je, između ostalog, crnogorska nezavisnost, uprkos nepravedno postavljene referendumske ljestvice od 55 procenata, postala crnogorska realnost.
Lukšićev težak zadatak: Ima neke simbolike što će baš na kraju godine, na kraju jednog crnogorskog poglavlja a na početku dugog puta ka Evropi, jednog već zamorenog premijera smijeniti drugi, mlađi.
No, put novog premijera Igora Lukšića – izabranog juče – biće u mnogo čemu teži, upravo zato što se sa vrha državne vlasti uzmiče čovjek koji je dvije decenije bio gospodar crnogorskih sudbina. Novi premijer, da bi postao premijer po evropskoj mjeri, moraće – ne samo da ispuni sedam zadataka EU – nego prevashodno da ustanovi i nove obrasce ponašanja, ono što Đukanović, zbog svoje harizme, nije htio ili mogao da učini.Najteže će biti ostaviti za sobom naslijeđeni gospodarski mentalitet. Đukanović je možda običnim ljudima usadio nadu u državnu samostalnost, ali sada Lukšić mora da ugradi nešto drugo - vjeru u efikasne institucije kojima neće trebati poticaj ili pogled sa vrha državne piramide. Pa, ako već poredimo sa sportom, Lukšić će – kao aktuelni predsjednik Košarkaškog saveza Crne Gore – morati poput Duška Vujoševića da strpljivo ali autoritativno - stvara tim sposoban da igra i bez najboljih.
Budvanski negativ: Ali i tim sposoban da ne igra samo – za sebe. Prošlonedjeljna hapšenja u Budvi nagovještaj su da Crna Gora mora, osim tima, da mijenja i pravila igre, ona po kojima je politika osnovni uslov za lično bogaćenje ili za društvenu promociju. I slučaj Zavala je dio Đukanovićeve zaostavštine, onog vremena tranzicionih poslova: pokazuje što se ponekad činilo iza paravana borbe za državne i opšte interese.
Istovremeno, afera Zavala ukazuje na crnogorske krajnosti. Onaj miting podrške ljudima optuženim za teške finansijske malverzacije bio je svojevrsna demonstracija povrijeđene moći: kao da je okupljenima bilo najbitnije da im se odgovori zašto su policajci nosili heklere, a ne da se dokaže nevinost njihovih prijatelja u pritvoru.Na drugoj strani, energija destrukcije, želja da se pušti krv političkim oponentima i – što je najgore – volja da se presuđuje prije suda, ogledalo su dijela Crne Gore, onog koji je ostao zatočenik besudnih vremena, ljudi spremnih da na prijeki sud šalju neistomišljenike. Crno-bijeli svijet.
Možda djeluje suviše cinično u danima kada mnoge budvanske porodice mori neizvjesnost sjutrašnjeg dana, ali - nakon otkrivanja milionskih pronevjera državnog novca - običan se čovjek mora zapitati o još jednoj vezi politike i sporta: nije li i vratolomni uspjeh budvanskog sporta bio vještački naduvan uz pomoć moćnih paradržavnih finansijera? Jesu li raniji uspjesi bili tek opsjena sportske moći? Jer, uzalud je Mogren kupovao najbolje i regularno postao šampion države: kada se izašlo napolje, do Kopenhagena, vidjelo se kako Evropa mjeri i reguliše instant šampione.
Zato, u ravni simbolike, ona priča o hrabrom srcu sa Vemblija, mora imati nastavak na domaćem terenu, Crnoj Gori. U suštini, sve se svodi pojam pravde i pravičnosti. I na jedno pitanje: hoće li (i može li) u narednoj godini (i godinama), nova-stara vlast otvoriti mogućnost da crnogorski građani, osim održanja vjere u sopstvenu državu, čime je okončana jedna era, počnu da grade sopstvenu pravnu državu, čime bi započelo novo poglavlje domaće istorije?
Draško ĐURANOVIĆ
