Predloženi „Euro model” označava prelazak sa tradicionalnog sistema direktnog finansiranja javnih potreba iz doprinosa na rad na model u kojem se država dominantno finansira iz poreza (PDV i akcize) i opšteg budžetskog okvira, uz paralelno otvaranje vrata za uspostavljanje privatnih dobrovoljnih penzionih fondova.
Iako najavljene mjere na kratak rok donose rast nominalnih primanja, dublja makroekonomska analiza otkriva visoke rizike po dugoročnu stabilnost javnih finansija, sa posebnim fokusom na budžetski deficit Fonda PIO, opasnost od inflacije i realno obezvređivanje životnog standarda najstarije populacije.
Supstitucija izvornih doprinosa posrednim oporezivanjem
Ekonomska teorija i fiskalna praksa nedvosmisleno ukazuju na to da je zamjena direktnih doprinosa na zarade porezima (poput PDV-a) izuzetno opasan makroekonomski eksperiment. Doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje predstavljaju namjenski, vezan i predvidljiv izvor prihoda koji je direktno u korelaciji sa stopom zaposlenosti i kretanjem bruto zarada.
S druge strane, prihod od PDV-a je izrazito cikličan. On naglo raste u fazama ekspanzije i “napumpane" potrošnje, ali se dramatično urušava u trenucima prve ekonomske recesije, eksternih šokova ili pada turističkog prometa. Kada se finansiranje javnog penzionog fonda u potpunosti izmjesti na budžetski okvir i PDV, država stvara opasnu strukturnu neravnotežu.
8Rashodi za penzije su po svojoj prirodi fiksni, zakonski obavezujući i permanentno rastući (zbog demografskog starenja stanovništva), dok prihodi kojima se ti rashodi pokrivaju postaju nepredvidivi i promjenljivi. Ova asimetrija između fiksnih obaveza i nestabilnih prihoda izlaže cjelokupan budžet stalnom riziku likvidnosti.
Rupa od milijardu eura u Fondu PIO
Model predviđa da se prava postojećih i budućih penzionera u državnom sistemu od januara iduće godine više ne bi obračunavala na osnovu dužine ulaganja u Fond PIO (staž osiguranja) i visine osnovice na koju je plaćan doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Umjesto toga, obračun će se vršiti na osnovu dužine perioda na koji je lice prijavljeno kao zaposleno i visine iznosa zarade i naknada uz zaradu koju je poslodavac obračunao i prijavio poreskim vlastima. Postojećim penzionerima ostaju utvrđeni iznosi zasnovani na njihovim dotadašnjim uplatama u Fond PIO, pri čemu država cjelokupnim svojim budžetom ostaje garant redovne isplate svih penzijskih davanja.
Zakonom o budžetu za tekuću godinu za isplatu penzija predviđen je iznos od 837 miliona eura, od čega je tek oko polovine (oko 400 miliona eura) bilo pokriveno izvornim prihodima od penzijskih doprinosa.
Sa najavljenim skokom prosječne penzije na iznos preko 600 eura i minimalne penzije preko 500 eura, cjelokupna godišnja masa sredstava potrebna za isplatu penzija za 132.731 (avgust 2026.)penzionera dostizaće preko jedne milijarde eura godišnje.
Kako se planiranim smanjenjem ili ukidanjem opterećenja na rad prihodna strana po osnovu doprinosa drastično smanjuje i praktično ukida, cjelokupni iznos od jedne milijarde eura moraće se svake godine obezbjeđivati iz drugih poreza (prvenstveno PDV-a) ili novog zaduživanja.
Ekonomska računica je jasna, stvaranje fiskalnog jaza od milijardu eura godišnje usmjerava državu permanentnona emisiju obveznica ili uzimanje komercijalnih kredita, čime se trošak tekuće potrošnje direktno prevaljuje na buduće generacije kroz servisiranje javnog duga.
Podaci o strukturi crnogorskog duga otkrivaju razmjere rizične politike koja se vodi. Činjenica da smo i dalje u “špekulativnom” Ba2 kreditnom rejtingu direktno se sudara sa godinama u kojima na naplatu stižu astronomski iznosi starog duga. Velika dospijeća duga čekaju nas od 1,12 milijardi eura u 2027. godini, i dodatnih 880 miliona eura u 2029. godini.
Refinansiranje preko dvije milijarde eura u samo dvije godine i to u uslovima kada zbog “špekulativnog rejtinga" plaćamo visoke kamate na međunarodnom tržištupredstavlja stvarni “mač" nad glavom crnogorske privrede.
Rastući troškovi zaduživanja na globalnom tržištu ograničavaju fiskalni kapacitet za podršku Fondu PIO. Značajan dio budžeta se preusmjerava na eksternu otplatu kamata, što direktno smanjuje alokaciju resursa unutar domaće ekonomije.
Spiralni efekat inflacije
Dok Vlada najavljuje rast prosječnih penzija, realna kupovna moć najstarijih građana opada pod udarom svakodnevnih poskupljenja. Rast cijena roba i usluga najviše pogađa upravo penzionersku populaciju. Ekonomska analiza strukture potrošnje pokazuje da penzioneri i populacija sa nižim primanjima imaju marginalnu sklonost potrošnji blizu jedinice (1,0). To znači da se cjelokupan prirast nominalnog dohotka (povećanje penzija i minimalnih zarada) odmah i u potpunosti preliva u tekuću potrošnju, sa fokusom na bazne prehrambene proizvode, ljekove i komunalne usluge.
Podaci MONSTAT-a pokazuju da 76 odsto zaposlenih (oko 217.900 radnika) radi u uslužnom sektoru, gdje je najveći poslodavac trgovina sa 54.600 radnika. Nametanje obaveznog minimalca od 1.000 € do 1.400 € u sektorima sa niskim maržama i niskom produktivnošću rada natjeraće trgovce da kompletne povećane troškove rada “preliju" na maloprodajne cijene hrane.
Kada se ponuda roba i usluga ne povećava realnim rastom produktivnosti, već se isključivo podstiče nominalna tražnja kroz administrativno pumpanje zarada i penzija, dolazi do klasične inflacije pogurane troškovima i inflacije privučene tražnjom . Tako će nastala cjenovna spirala u kratkom roku u potpunosti neutralisati nominalne povišice i realno smanjiti kupovnu moć najstarijih.
Najava premijera da će u decembru svi penzioneri dobiti dodatnih 100 eura kao pomoć za zimu predstavlja klasičan primjer populističke izborne ekonomije pred izbornu 2027. godinu. Ovaj potez kreira nepokriveni jednokratni fiskalni trošak od 13.273.100 eura van redovnih sistemskih usklađivanja i bez pokrića u budžetu.
Privatni penzioni fondovi i brokeri koji čekaju „iza zavjese”
Posmatrano u širem kontekstu, postaje jasno da su prethodni ekonomski programi „Evropa sad 1” i „Evropa sad 2” zapravo bili planska priprema i osnov za postepenu razgradnju javnog penzionog sistema i uvođenje privatnih penzionih fondova u Crnoj Gori.
Ukidanjem ili drastičnim smanjenjem doprinosa na rad u okviru ovih programa, sistem međugeneracijske solidarnosti je sistemski izdubljen, čime je stvoren vještački deficit u Fondu PIO i pripremljen teren za privatne aktere.
Najnovija zakonska rješenja samo potvrdno zaokružuju ovaj proces ipokazuju da je krajnji cilj bio preusmjeravanje građana ka privatnoj penzijskoj štednji. Sa mikroekonomskog i finansijskog stanovišta, prelazak sa javnog sistemskog osiguranja na privatne fondove u zemlji sa plitkim i nerazvijenim tržištem kapitala donosi ogromne sistemske rizike. Privatni fondovi u takvim ekonomskim uslovima moraju plasirati kapital na inostrana berzanska tržišta.
Domaće štediše tako izlažu “svoju starost" tržišnom riziku, valutnom riziku i riziku upravljanja. Društva za upravljanje imovinom naplaćuju fiksne i varijabilne upravljačke naknade bez obzira na to da li fond ostvaruje pozitivan ili negativan prinos, prebacujući kompletan rizik gubitka glavnice ili prinosa na osiguranika. Dok se državni Fond PIO pretvara u čisto budžetsko opterećenje, Vlada utvrđuje Predlog zakona o izmjenama i dopuni Zakona o finansijskim konglomeratima. Formalno se navodi da je riječ o usklađivanju sa Direktivom EU 2002/87/EZ radi zatvaranja Pregovaračkog poglavlja 9 (Finansijske usluge), ali dubinska analiza otkriva pripremu terena za privatizaciju penzijskog sektora.
Prag bilansne sume za finansijski sektor u grupi povećava se sa 100 miliona eura na čak 6 milijardi eura, dok se prag za dodatni supervizorski nadzor podiže sa 80 miliona na 5 milijardi eura.
U analizi uticaja propisa Vlada sama priznaje da u Crnoj Gori trenutno ne postoji nijedna grupa pravnih lica koja ispunjava ove uslove. Time se finansijske grupacije oslobađaju strogog režima dodatnog nadzora finansijskog konglomerata.
Novi propisi preciznije uređuju položaj društava za upravljanje privatnim penzionim fondovima i prebacuju nadležnost nad investicionim društvima na Komisiju za tržište kapitala.
Kako državni sistem gubi finansijsku snagu, težište dugoročne štednje za starost svjesno se preusmjerava ka privatnim fondovima i berzi. U tom novom poretku, investicioni brokeri, privatna društva za upravljanje imovinom i finansijske grupacije dobijaju glavnu riječ.
Dok građani budu prinuđeni da uplaćuju novac u privatne fondove kako bi spasili starost od inflacije, brokeri “iza zavjese" naplaćuju visoke upravljačke provizije i plasiraju taj novac na berzanska tržišta, prebacujući kompletan investicioni rizik na same građane.
Nerealne pretpostavke modela
Planiranje „Euro modela” predviđa ulazak u tranzitnu 2027. godinu sa budžetskim deficitom od 4 do 5 odsto, čime se svjesno krše Mastriški kriterijumi stabilnosti (dozvoljeno do 3 odsto) i domaće zakonodavstvo o fiskalnoj odgovornosti.
Prihodna strana modela oslanja se na nerealne i ekonomski neutemeljene pretpostavke kao sto su , masovni povratak dijaspore i nagli rast domaće potrošnje, suzbijanje sive ekonomije i rigoroznu rashodnu disciplinu bez preciznih mehanizama kontrole, prihode od oduzimanja nelegalne imovine i oporezivanje praznih stanova (što zahtijeva godine sređivanja katastra i kompleksne pravne procedure).
Na tržištu rada, gdje 51.200 radnika (22,5% zaposlenih) radi na određeno vrijeme, drastično administrativno nametanje minimalnih bruto osnovica bez odgovarajućeg rasta produktivnosti natjeraće poslodavce, naročito u nerazvijenom sjevernom regionu i mikro-preduzećima, na neobnavljanje ugovora ili prelazak u sivu zonu.
Time se rizikuje gubitak preko 50 hiljada radnih mjesta ili njihovo prelijevanje u neformalnu ekonomiju, čime se dodatno sužava poreska baza. Ukoliko planirani prihodi podbace, a deficit probije planirane okvire, država neće imati drugi izbor osim novog zaduživanja na međunarodnom tržištu kapitala po izuzetno visokim kamatnim stopama.
To direktno vodi ka ugrožavanju održivosti javnog duga i dovodi Crnu Goru pred vrata MMF-a, koji bi nakon izbora neminovno zahtijevao brutalne mjere konsolidacije , zamrzavanje ili direktno nominalno rezanje plata i penzija.
Penzioneri kao žrtve izbornog inženjeringa
Kada se saberu svi elementi reforme - rupa od milijardu eura u Fondu PIO, inflacija koja “pojede" povišice prije usklađivanja i zakonsko trasiranje puta za privatne fondove — dolazi se do poraznog zaključka.
Penzioneri u Crnoj Gori postaju primarna žrtva izbornog inženjeringa za 2027. godinu. Kratkoročni privid boljeg standarda kroz jednokratnih „zimskih” 100 eura i nominalno veće cifre na papiru dugoročno ostavlja najstariju populaciju na milost i nemilost dnevnoj likvidnosti budžeta.
Bez izvornih prihoda iz doprinosa i u uslovima podivljale unutrašnje inflacije, redovnost penzija ostaje vezana za zaduživanja države, dok investicioni brokeri u pozadini spremno čekaju preuzimanje privatne penzijske štednje.
(Autor je raniji predsjedavajući Senatom DRI CG)
