Pljevlja imaju muzičku tradiciju na koju mogu biti ponosna — od tamburaškog nasljeđa i posebnog pljevaljskog sevdaha do rokenrola i bendova koji su stvarali vlastite pjesme. To nasljeđe ne treba posmatrati samo kao uspomenu već kao temelj na kojem se može graditi nova scena.
Bila su to vremena kada su ulice imale svoje bendove, dvorišta svoje gitariste, a čaršije mjesta na kojima se okupljala raja. Muzika se nije samo slušala — ona se svirala, stvarala i živjela. Gitara pod miškom, nekoliko prijatelja, improvizovana proba i želja da se bude drugačiji bili su dovoljni da nastane bend i da počne jedna nova priča.
U razgovoru sa Alenom Džakićem Fučkom, muzičarem koji je svirao gitaru, bas-gitaru, bubnjeve i kahon, vraćamo se u vrijeme bendova K Faktor, Vertigo i drugih sastava koji su obilježili jedno drugačije muzičko doba. K Faktor nije bio samo bend koji je izvodio tuđu muziku već je imao i svoje autorske pjesme, što govori o stvaralačkoj ambiciji generacije koja je željela da ostavi vlastiti trag.
Kroz priču o nekadašnjim koncertima, muzičkim druženjima, pljevaljskim tamburašima i festivalima koji su okupljali urbanu scenu, otvaramo i pitanje šta se dogodilo sa prostorom za mlade muzičare.
Nije nam trebalo mnogo da budemo srećni - samo da se okupimo i zasviramo
Analitika: Kada se danas osvrnete na period kada je postojao K Faktor, koje su prve uspomene i osjećaji koji vam se vraćaju?
Džakić: Prva asocijacija su mi mladost, mali fudbal, hladno pivo i K Faktor. Stripovi, basket, mali fudbal... Nije bilo ulice, nije bilo mahale, a da nije imala svoj bend, svoj basket tim, ekipu za mali fudbal i društvo koje je okupljalo raju.
Danas, kada pogledam oko sebe, imam osjećaj da je mnogo toga nestalo. Nema više one želje kakvu smo mi imali. Mi smo to zvali željom za slobodom, a, bogami, bili smo slobodniji nego što su današnja djeca, i pored interneta.
U dvorištima se nekada čula gitara, mladi su se okupljali i sami stvarali svoje priče. Sve je bilo neposrednije, spontanije i stvarnije. Nije nam trebalo mnogo da budemo srećni - bilo je dovoljno da se okupimo, zasviramo i provedemo vrijeme zajedno.
Nije bilo ulice bez svog benda
Analitika: Kakva je tada bila muzička scena i koliko je mladih ljudi željelo da svira u bendovima?
Džakić: Moram da se vratim korak unazad. Gotovo da nije bilo ulice ili naselja koje nije imalo svoje ekipe i svoj bend. Takmičili smo se jedni s drugima. Postojali su Siuksi, Trebovina, Moćevac, Golubinja i mnogi drugi. Sjećam se i naših igara, kada smo se okupljali oko stripova i romana. Igralo se za romane, skupljali su se primjerci, a onda se raspravljalo o tome ko je šta osvojio. Sve se pratilo sa strašću, gotovo kao da je u pitanju finale Lige šampiona.
Isto je bilo i sa muzikom. Uvijek se našao neko ko je imao gitaru, neko ko je udarao po improvizovanim bubnjevima, a neko ko je pjevao. Prije nego što su pravi instrumenti postali dostupniji, svirali smo i na zamišljenim gitarama, uz štapove koji su mijenjali bubnjarske palice.
Početkom sedamdesetih počeli su se pojavljivati pravi instrumenti - akustične gitare, bas-gitare i ostala oprema. Muzika je postajala ozbiljnija, a mladi su sve više željeli da osnuju bendove i naprave nešto svoje.
Muzika je tražila ljude koji će stvarati zajedno
Analitika: Svirali ste više instrumenata i bili dio različitih bendova. Koliko vam je ta muzička svestranost značila?
Džakić: Uvijek sam volio muziku i nisam se ograničavao samo na jedan instrument. Svirao sam gitaru, bas-gitaru, bubnjeve i kahon, a bio sam dio bendova kao što su K Faktor i Vertigo.
Kada voliš muziku, onda ti nije teško da istražuješ različite instrumente. Svaki ima svoj karakter i svoju ulogu. Gitara i bas daju jednu vrstu energije, dok ritam na bubnjevima ili kahonu nosi cijelu priču na drugi način.
Bend je uvijek zajednički rad. Nije dovoljno da samo jedan čovjek dobro svira. Važno je da se ljudi razumiju, da slušaju jedni druge i da zajedno naprave zvuk koji ima smisla.
Željeli smo stvorimo nešto po čemu će nas ljudi pamtiti
Analitika: K Faktor nije bio samo bend koji je izvodio poznate pjesme. Koliko vam je bilo važno autorsko stvaralaštvo?
Džakić: K Faktor je imao i svoje autorske pjesme. To nam je bilo važno jer nije isto kada samo izvodiš ono što je neko drugi napravio i kada pokušavaš da stvoriš nešto svoje.
Obrade su dio svakog benda, naročito na početku, jer kroz njih učiš, razvijaš tehniku i pronalaziš vlastiti zvuk. Ali autorske pjesme su poseban korak. Tada pokazuješ šta ti i tvoji prijatelji imate da kažete, kako razmišljate i kakvu muziku želite da ostavite iza sebe.
Mislim da je upravo to bilo posebno u tadašnjoj sceni. Nismo samo željeli da sviramo muziku koju volimo već i da budemo dio nje, da stvorimo nešto po čemu će nas ljudi pamtiti.
Danas imamo više tehnologije i instrumenata, a manje želje
Analitika: Kako se promijenio odnos mladih prema muzici i sviranju u bendovima?
Džakić: Još sedamdesetih godina postojali su sjajni bendovi i ljudi koji su voljeli pravi, iskreni rokenrol. Muzika je bila dio svakodnevnog života, a sviranje je predstavljalo način da se izraziš, da upoznaš ljude i da pronađeš svoje mjesto u gradu.
Uvijek je lijepo vidjeti novu generaciju i čuti nešto novo. Međutim, danas mi se čini da je interesovanje za sviranje znatno slabije nego nekada. Sve je teže pronaći mlade koji žele da ulože vrijeme, osnuju bend i prođu kroz sve ono što je potrebno da bi se postalo dobar muzičar.
Imamo više tehnologije, instrumenata i mogućnosti nego ikada, ali kao da je manje želje da se nešto stvori od početka. Muzika se danas mnogo više konzumira. Ponekad imam osjećaj da se ona više gleda nego što se zaista sluša i doživljava.
Naravno, ne treba sve mlade stavljati u isti koš. Ima talentovanih i zainteresovanih ljudi, ali njima treba dati priliku, prostor i razlog da istraju.
Nekada su bine bile svuda, sad nedostaje prostor za mlade bendove
Analitika: Šta je danas najveći problem mladih koji žele da osnuju bend - nedostatak prostora, prilika ili publike?
Džakić: Vremena su se dosta promijenila. Kada smo mi svirali, nastupali smo gdje god smo mogli. Bilo je koncerata na platou, u Domu kulture, Domu vojske, na čaršiji, u starom municipijumu i na drugim mjestima. Nije nam uvijek bilo važno kakva je bina ili kakva je oprema. Bilo je važno da imamo gdje da sviramo i da postoji publika.
Danas mislim da postoji više problema. Mladi su se promijenili, publika ima drugačija interesovanja, a čini mi se da nema dovoljno prostora u kojima bi bendovi mogli da vježbaju, nastupaju i razvijaju se.
Nekada si gitaru nosio pod miškom i odmah si bio dio neke priče. Bilo je i malo želje da te neko primijeti, da te vide djevojke, da budeš poznat u gradu. Sve je to bilo dio mladosti i nije bilo ničeg lošeg u tome. Danas su drugačije okolnosti, ali mislim da mladi i dalje imaju potrebu da pripadaju nečemu. Samo im treba omogućiti da kroz muziku ponovo pronađu taj osjećaj.
Pljevaljski tamburaši - nasljeđe koje grad mora da sačuva
Analitika: Pljevlja su poznata po posebnom muzičkom identitetu, od rokenrola do tamburaške tradicije. Šta je taj identitet činilo jedinstvenim?
Džakić: Pljevlja imaju dugu i posebnu muzičku tradiciju. Tamburica je bila prepoznatljiva još tokom pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina. Važno je pomenuti vatrogasni orkestar, kao i vojni orkestar iz vremena SFRJ, u kojem su svirali muzičari iz različitih krajeva Jugoslavije.
Pljevaljska tambura nije bila ista kao ona iz Vojvodine ili Slavonije. Imala je vlastiti izraz, svoj pljevaljski sevdah i specifičan zvuk. To je ono što ju je izdvajalo i davalo joj poseban identitet.
Kada prošetaš čaršijom, ljudi će reći: „Aha, Pljevaljski tamburaši!“ To ime obuhvata čitavu jednu tradiciju i veliki broj ljudi.
Danas imamo i profesionalne muzičare koji sviraju u kafanama i od toga žive. I neka ih, drago mi je da muzika ljudima donosi zaradu. Ali Pljevaljski tamburaši kao tradicija predstavljaju nešto šire od samog posla - oni su dio istorije i identiteta grada. Važno je da se tambura održala i da je ostala jedan od glavnih muzičkih simbola Pljevalja. Takve stvari treba čuvati i prenositi novim generacijama.
Rokenrol i pank bili su i muzika i bunt i sloboda
Analitika: Da li je nekada bilo više prostora za autorsku muziku i slobodno izražavanje nego danas?
Džakić: Mislim da je nekada postojala drugačija energija. Mladi su željeli da naprave nešto svoje, da se izdvoje i da pokažu šta misle kroz muziku. Rokenrol i pank nisu bili samo muzički pravci već i način razmišljanja, bunt i potreba da se izraziš slobodno.
Kada imaš bend, prirodno je da poslije nekog vremena poželiš da napraviš vlastitu pjesmu. Tako je bilo i sa K Faktorom, koji je imao autorske pjesme. To je dokaz da je postojala želja da se ne ostane samo na izvođenju tuđe muzike.
Danas mladima treba više prilika da pokažu šta mogu. Nije dovoljno reći im da treba da stvaraju. Potrebni su im prostor za probe, bine, festivali i publika koja će doći da ih čuje. Ako im to omogućimo, vjerujem da će se pojaviti i novi autori.
Pljevljima treba festival urbane muzike
Analitika: Kada biste bili pozvani na sastanak sa lokalnim vlastima i imali samo jedan zahtjev, šta biste tražili?
Džakić: Volio bih da se, prije svega, napravi festival urbane muzike, jer danas se, čini mi se, mnogo više prostora daje vašarskim pjevačima, dok alternativna i urbana scena ostaju po strani.
Treba napraviti festival koji bi na jednom mjestu okupio muzičare, bendove i ljude koji vole takvu muziku. To bi bila prilika da se predstave mladi autori, da se ponovo pokrene scena i da grad dobije događaj po kojem će biti prepoznatljiv.
Moj prijatelj i kolega, bubnjar Emir Pilav, organizovao je festival HOMETOWN MADNESS. To je bila sjajna priča i događaj koji je okupljao ljude oko urbane muzike. Međutim, lokalne vlasti su i taj festival zabranile.
Zamislite da se taj festival i danas organizuje, da je rastao iz godine u godinu i okupljao sve više bendova i publike. Mogli bismo biti prepoznati ne samo u Crnoj Gori već i u čitavom regionu.
Ne tražimo ništa nemoguće. Potrebni su nam razumijevanje, podrška i prostor da se muzika razvija. Jedan dobar festival mogao bi mnogo da znači mladima, muzičarima i čitavom gradu.
Bez podrške grada nema ni žive muzičke scene
Analitika: Koliko lokalne vlasti mogu da utiču na razvoj muzičke scene i da li bi ulaganje u urbanu kulturu moglo da vrati interesovanje mladih?
Džakić: Mislim da mogu da utiču mnogo više nego što se ponekad čini. Ako grad želi živu kulturnu scenu, onda mora da podrži ljude koji stvaraju. Ne može se očekivati da mladi sami nose cijelu priču, bez prostora, opreme, nastupa i bilo kakve institucionalne podrške.
19Kada se organizuje festival, to nije samo nekoliko koncerata. To je prilika da se okupe muzičari, da mladi upoznaju druge bendove, da publika čuje nešto novo i da grad pokaže da ima šta da ponudi.
Takvi događaji mogu da postanu tradicija. Mogu da privuku goste iz drugih gradova i da povežu ljude koji dijele ista interesovanja. Najvažnije je da se mladima pošalje poruka da njihova muzika ima vrijednost i da postoji mjesto na kojem mogu da je predstave.
Dok god neko uzme gitaru i napiše pjesmu, postoji nada
Analitika: Da li je rokenrol - mrtav?
Džakić: Nije. Rokenrol nije mrtav i ne vjerujem da će ikada potpuno nestati. Možda danas nije toliko prisutan u javnosti kao nekada, možda nema istu popularnost i možda se čini da je izgubio svoje mjesto, ali to ne znači da je mrtav.
Rokenrol je mnogo više od zvuka gitare. To je stav, sloboda, bunt i potreba da nešto kažeš svojim glasom. Dok god postoji makar jedan mladi čovjek koji uzme gitaru, napiše pjesmu i poželi da je podijeli s drugima, postoji i nada.
Možda nam danas nedostaje više bendova, više prostora i više događaja na kojima bi se ta muzika čula. Ali to su stvari koje možemo da promijenimo. Potrebno je da mladima pružimo priliku i da im pokažemo da vrijedi stvarati.
Ne smijemo unaprijed da proglasimo kraj nečega što je toliko generacija oblikovalo. Rokenrol je preživio mnoge promjene, a vjerujem da još ima snage da pronađe svoj put do novih generacija.
Tekst je produkt radionice realizovane u okviru projekta „Medijska pismenost u lokalnim zajednicama – Mapa lokalnih priča“, koji Portal Analitika sprovodi uz podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore, kroz Konkurs za raspodjelu sredstava za podsticanje medijskog pluralizma
