Čak i da ovoga trenutka sve prestane, posljednja civilizacijska mrlja na tlu Evrope, bezumna i besomučna agresija Rusije nad Ukrajinom ostaviće za sobom onaj jedinstveni koloplet smrti, patnje, straha i ruševina, koji je neizbrisivi trag u vremenu svakog rata. Otvorena je, naime, ovoga puta u Evropi i opet sasvim blizu nas, Pandorina kutija nepočinstava i zločina. Noći u kojima se događaju ratna dejstva i stradanja civila, djece, žena i staraca, pamtiće se cijelog života, čak i onda kada životi onih koji se sjećaju nijesu bili neposredno ugroženi.
U noći u kojoj je ovaj tekst nastajao, vijest o tome da će agresor u Kijevu možda upotrijebiti termobarične bombe, najubojitije konvencionalno oružje, koje osim što izaziva ogromnu temperaturu i pritisak, proizvodi i vakuum-efekat u krugu oko eksplozije, stigla je nekako naporedo sa osebujnim reakcijama na društvenim mrežama... Neki su bili empatični i užasnuti, neki su, međutim, klicali Putinu, ruskoj braći, srpstvu, svetinjama i sve to doveli u vezu sa ratom za svetu teritoriju, zazivajući novi pohod na Kosovo.
Senzibilniji su imali potrebu da sa prijateljima podijele utisak o vječnom vraćanju istog besmisla i dijelili dobru poeziju. Tako će pjesma Adama Zagajevskog iz 1980. godine za neke od nas zauvijek značiti i sjećanje na kijevsku agoniju 2022: „Velesila, upravljajući se brigom za svoju bezbjednost, zauzima susjednu zemlju. Milion izbjeglica, među njima žene, djeca i starci, luta nomadski u blizini granice svoje otadžbine. Muškarci naoružani prošlovjekovnim puškama idu u planine da se bore sa agresorom koji traži bezbjednost. (...) Mrtvi nemaju mnogo da kažu, govore svoja imena, plaču ili nas pozdravljaju kratkim, kao uzdah, ptičjim kricima“.
Aleksandra Bosnić-Đurić; Foto: Kult/Pobjeda
Izvan poezije, postoji čitav niz teorijskih pojašnjenja, odgovora na pitanje šta činiti kada se zlo manifestuje u svoj svojoj punoći? Povodom agresije na Bosnu i Hercegovinu devedesetih, Arne Johan Vetlesen dao je dovoljno jasan odgovor: „Pošto zlo ne posjeduje neutralnost, ne može se suočiti sa kompromisima. Jedini odgovoran postupak – pravno i politički, kao i moralno – u susretu sa zlom jest da se borimo protiv njega, da ga osudimo“. Zbog čega se onda, pod pretpostavkom univerzalno humanog emotivno mentalnog aparata neki ljudi opredjeljuju da budu aktivni pokretači i učesnici u širenju zla, drugi ostaju nijemi i ravnodušni, a oni iz treće skupine mu se aktivno suprotstavljaju bez obzira na cijenu.
Nešto simplifikovaniji odgovor mogao bi stati u priču o dva Vladimira – u priču o Vladimiru Putinu i Volodimiru Zelenskom. U priču o Vladimiru, diktatoru, tiraninu i autokrati sa iracionalnim i nezajažljivim osvajačkim apetitom i Volodimiru koji je, sasvim jednostavno, kao svoju ljudsku dužnost, vidio odbranu svoje zemlje i odgovornost prema zaštiti, do posljednjeg daha, svih ljudi u njoj. Nakon što je odbio da bude evakuisan iz Ukrajine, Volodimir Zelenski je, snimajući se dok korača kijevskim ulicama i demantujući lažnu vijest da je pobjegao, poslao poruku svijetu, svojim saborcima i građanima Ukrajine: „Spremnost Ukrajinaca da brane svoju državu, naša međusobna solidarnost i hrabrost – razbile su scenario okupacije naše zemlje. Svijet je vidio da su Ukrajinci jaki. Ukrajinci su hrabri. Ukrajinci su na svojoj rodnoj zemlji i nikada je se neće odreći. Stoga nije iznenađujuće što takvi ljudi uvijek imaju prijatelje koji su moćniji od neprijatelja“. Za to vrijeme, drugi Vladimir, diktator Putin, poslao je kratku, ali dovoljno nedvosmislenu poruku: „Ruski odgovor biće brz i dovešće do posljedica koje svijet još nije vidio u svojoj istoriji. Spremni smo za svaki razvoj situacije. Po tom pitanju, donesene su sve odluke“.
Ovih su dana, zgroženi brutalnošću ruske agresije, u znak podrške Ukrajini na ulicama mnogih svjetskih metropola bili masovni antiratni protesti i ovih je dana na ulicama ruskih gradova, užasnuto što u njihovo ime neko i u 21. vijeku okupira i sije smrt, protestovalo hiljade i hiljade građana, a preko deset hiljada ih je uhapšeno. U nizu malih/velikih gestova pobune protiv bezumlja, izvjesno je da će ostati zapamćene upravo dvije poruke koje dolaze iz Amerike i Rusije - Dejvida Linča, filmskog režisera, i Elene Kovalskaje, direktorke moskovskog Mejerhold državnog pozorišta i kulturnog centra. Još uvijek ne znamo cijenu otpora Elene Kovalskaje, poznato nam je samo da je objavila da vraća svoju rukovodeću funkciju u ovoj instituciji jer je, kako je napisala, „nemoguće raditi za ubicu i zarađivati platu od njega“. Dejvid Linč se, u videu koji je podijelio sa svjetskom javnošću, obratio Vladimiru Putinu: „Ako bih nešto mogao reći predsjedniku Putinu, to bi onda bilo – kao ljudska bića odgovorni smo za to kako se ponašamo prema bližnjima i postoji jedan zakon prirode od kojeg nema bježanja, a on glasi - kako siješ, tako žanješ. Upravo sada, gospodine Putin, vi sijete smrt i destrukciju. I sve je na vama. Ukrajinci nijesu napali vašu državu. Vi ste otišli i napali njihovu državu. I sva ova smrt i destrukcija će se vratiti i posjetiti vas. A na ovoj velikoj sceni, beskonačno je mnogo vremena, dosta da požanjete ono što ste posijali“.
Čini se, da se suočen sa mogućnošću novog masovnog stradanja i svjetske nuklearne kataklizme, svijet solidarisao. I ta je slika, za trenutak, bila veličanstvena. U njoj je ipak nešto nedostajalo, i nešto ju je kvarilo. Bile su to opet one male a velike tamne mrlje u kojima ideološke iluzije potkopavaju humanost, u kojima se u ime starih i potvrđeno destruktivnih dihotomija o „nama“ i „njima“ urušavaju mogućnosti za elementarnu ljudskost i ljudskim bićima ipak svojstvenu empatičnost. Te tamne mrlje opet su se dogodile (a to ne može biti posljedica pukih istorijskih slučajnosti) u malim državama ideološki projektovanog simulakruma jednog balkanskog autokrate koje se zovu „srpski svet“. U Srbiji je odbijeno uvođenje sankcija Rusiji. U zemlji „matici“ i svima onima koje je u Crnoj Gori u međuvremenu inficirala vučićevsko-putinovska propagandna mašinerija, novo sijanje smrti na tlu Evrope zaličilo je na pravično poravnanje nekakvog imaginarnog istorijskog duga, kao novi pravedničko-osvetnički pohod na svete teritorije i jedinstveni nacionalno-konfesionalni identitet, jer „Rusi su naša braća“. Rusi, baš kao i svi građani svijeta to vjerovatno i jesu, ali svi Rusi nijesu onaj drugi Vladimir iz naše priče.
I dobra je vijest da svjesni građani Crne Gore i Srbije to, uprkos svemu, znaju. Stereotipne predstave koriste diktatorima... Svaki put kada neko izgovori bespogovorno, homogeno i uopštavajuće - Rusi, Njemci, Srbi, Hrvati, Englezi, Crnogorci, Amerikanci, Turci, etc... jedan od njih se raduje... Diktatori imaju iste alate i gotovo identične rukopise i ne mogu da opstanu bez stereotipa, manipulacija identitetskim strastima i propagande. Sve njihove žrtve to saznaju ili na vrijeme ili prekasno.
Dok sa zebnjom iščekujemo rasplet posljednjeg civilizacijskog iskliznuća, koje je izazvao evropski tiranin, u mislima smo sa anonimnim stanovnikom Kijeva koji je ovih dana dobre ljude diljem svijeta molio za pomoć koračajući među ruševinama: „Molite za nas. Još uvijek sam živ, moj grad više nije...“
U svijetu koji se malaksalo muči da umakne konačnoj entropiji, može biti samo jedan Vladimir.
Slava Ukrajini.
