Čuli smo poodavno i čitali da „sve srpstvu Zeta dala je mila“ i da je „leglo srpskijeh sila“, a od 2020. sile srpske obznaniše i da Ravna gora više nije u magli, no dođe dan da je u „svetlu“.
Samo onaj ko ne poznaje ni sebe ni Crnu Goru može da ne vidi mengele u kojima je i on i Crna Gora. Prazne riječi, pozivanje na antifašizam, slobodu kao vazduh Crne Gore, sve to ne znači ništa, kad nam kapu kroje neke srpske sile, koje zlo veličaju i uživaju u prividu moći.
A od tih sila, svako malo, ko o čemu, izdajnici o izdaji, kao ubica koji se uvijek vraća na mjesto zločina, i nikako da se oslobode izdajničkog žiga, ni pred narodom, ni pred istorijom, koji ih čeka, kako im predoči njihov Kralj Petar Karađorđević u pokušaju da se odbrani od bruke i jada svoje vojske, u proglasu preko BBC, septembra 1944. kada ih je pozvao da pristupe Narodnooslobodilačkoj vojsci pod vođstvom Tita, maršala “našoj narodnoj vojsci koja je jednodušno priznata od naših velikih saveznika, Velike Britanije, Sovjetskog saveza i Sjedinjenih država Amerike”.
U jednom svom romanu veliki poznavalac naših trvenja Mihailo Lalić je i za mržnju tvrdio da prolazi kada je napisao „sve prolazi čak i mržnja, nemam više snage ni da volim, ni da mrzim, samo da žalim”. Tempus lugendi, vrijeme žalosti koje je oročeno na godinu, na snazi je u Crnoj Gori, već duže vrijeme, prestajemo više i da brojimo godine.
I uvijek se događa da taman kad pomislimo da je iscijeđena sva mržnja, podjele i zlo u glavama i pustim srcima zlokobnika i da smo im namijenili praznu grobnicu, kenotaf, što su stari Grci gradili onima kojih nema, oni nas podsjete ko drži dušu nam u šake, a da II svjetski i svi ratovi u kojima su bili, nijesujoš završeni.
Vatru u kuću su nam odavno unijeli, pa je samo potpaljuju povremeno, kad ocijene da je vrijeme da nas podsjete ko su im najznačajniji ljudi, ove države, svog vremena, kako nekad izjaviše za ratnog zločinca Đurišića, pa do nedavno rečenog da je “veliki junak nepobjedivog karaktera” dok jednog drugog kvislinga, ubicu nejači, proglasiše za “viteza duha, obraza i vjere, odanog majčinom mlijeku, Bogu, otađbini i Kralju”.
Izdaje izdajnika
Pitanja ko je bio ko u crnogorskoj istoriji, davno su dobila odgovor, ali sljedbenici crne izdajničke ideologije ne prestaju da nasrću na antifašističko nasljeđe Crne Gore i evropskih zemalja pobjednica nad fašističkim silama mraka, sa jasnim namjerama da Crnu Goru, slobodarsku, dodatno zatruju opasnim sluganstvom.
Ko je vitez, a ko izdajnik, kako su se kamama krstili, zna Crna Gora. Svjetlost i sloboda, to je bila narodnooslobodilačka vojska, vojska i narod Crne Gore čijom borbom se dičio i svijet.
Krajem decembra 1941. Pavle Đurišić je donio Instrukcije Štaba Draže Mihailovića - dokument koji je definisao ciljeve ove skupine, a to su: ”Stvaranje velike Jugoslavije i u njoj velike Srbije, etnički čiste u granicama Srbije (sa Makedonijom), Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Srema, Banata i Bačke” i stvaranje “neposrednezajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od albanskog i muslimanskog i Bosne od hrvatskog i muslimanskog življa“.
74Uputstvo Draže Mihailovića za organizovanje četničkih jedinica upućeno je Đorđiji Lašiću i Pavlu Đurišiću i dalo im smjernice, kad su vidjeli da ustanak crnogorskog naroda nije njihova borba i kad su se sjatili iz Srbije da po Crnoj Gori prave zločinačke i sluganske svjetove.
Koliko god bilo zamorno ovoj novoj klasi ili kasti, i na vlasti i bez nje, kojima ne treba patriotizam, no jure u bezdan i zagrljaj svemu onome što dobra nikad donijeti neće, treba pročitati o zvjerstvima ovog i drugih zlikovaca, treba se o tome govoriti, da makar mlađima, ukažemo na opasnost „svezane“ Crne Gore“.
Palim herojima, znanim i neznanim, one mladosti, herojske i hrabre, duguju i više od stalne osude ovakvih zločinacai sljedbenika njihove ideologije, jer sjeme zla posađeno davno, ne nestaje lako.
Tako je ovaj ratni zločinac, Pavle Đurišić, počeo svoju sramotnu i kukavnu rabotu, prvo u obračunima sa partizanskim četama i zavođenjem terora gdje god se našao. U srezovima je formirao zatvore, a kroz centralnizatvor u Kolašinu je prošlo više hiljada crnogorskih rodoljuba, da bi prilikom zatvaranja ovog mučilišta predao više stotina rodoljuba Italijanima od kojih je veliki broj strijeljan.
Kolašinski četnički sud je sudio partizanima, strijeljanja su bila u Kolašinu, Brezi, gdje su osuđeni na smrt sami morali da kopaju svoje grobove, na Lazinama su strijeljani omladinci rodoljubi, a dalje strijeljanje je njemačka komanda u Danilovgradu zabranila.
Zvjerstva
Kako je pisao dr Radoje Pajović, u Vasojevićima je postojalo batinanje pod imenom „rogljanje“, a u naredbama ovih izroda stajalo je “svakog komunistu-partizana na koga se naiđe ili se u borbi uhvati, likvidirati po kratkom postupku“.
Četnički politički programi su sadržavali takozvano čišćenje od muslimanskog življa, koje je sprovođeno u Crnoj Gori, Sandžaku i Istočnoj Bosni. U Foči je 1942. ubijeno nekoliko hiljada muslimanskog stanovništva, isto tako u Bukovici, pljevaljskoj, tokom 1942. i 1943. nekoliko stotina ljudi u srezu Bijelog Polja, 1943. uništena su mnoga muslimanska sela, ubijani su muškarci, žene, djeca i starci, vršena su protjerivanja, a najveći zločin se desio u Čajničkom i pljevaljskom srezu 1943. Ovom zločincu, neprijatelji u ratu su prestali da budu ljudi, i što je najnečasnije satirao je nejač, žene, starce i djecu.
Ko je vitez, a ko izdajnik, kako su se kamama krstili, zna Crna Gora
Tokom operacije Ribecal, u združenom njemačko-četničkom napadu, partizanske snage su uništile njegov „Gvozdeni puk“. Od stotinu pukova srpske vojske koji su učestvovali u Balkanskim ratovima i u Prvom svjetskom ratu samo jedan je nosio naziv “Gvozdeni puk“ i bio je najodlikovaniji puk srpske vojske. I upravo taj naziv je dat puku crnogorskih četnika.
Četnici Pavla Đurišića su pomažući Njemcima svom snagom pokušavali da probiju odbranu VII Omladinske crnogorske brigade „Budo Tomović“, a ogroman zbjeg je išao za tom brigadom, sve starci, žene i djeca. Djeca su plakala, stariji ih smirivali.
Istorijski izvori govore o zvjerstvima Njemaca i četnika, došlo je do napuštanja domova na desetine hiljada ljudi koji su išli sa partizanskim jedinicama i sklanjali se po Komovima, Bjelasici, Sinjajevini, Javorju.
U zbjegovima su bile i četničke porodice, a formirane su i tri čete sastavljene od odbornika, starijih ljudi.
U partizanskim jedinicama se nalazio veliki broj ranjenika, a zauzimanje partizanskih aerodroma u Beranama i na Žabljaku, Njegovuđi, Njemci su onemogućili transport ranjenika ka slobodnim teritorijama.
Zlo raditi i o zlu govoriti jednog dana mora biti kažnjeno, pitanje je samo, danas, da li od strane ljudskih ili Božijih zakona
Još se partizanski borci nijesu oporavili od stradanja u Pivi i krvave borbe na Sutjesci, ali oduprijeti se moglo samo ako se ranjenici evakuišu. Odlučeno je da se izgradi improvizovani aerodrom u Donjoj Brezni. Major Bojović sa pratnjom od dvadesetak momaka i trojicom Engleza, šefom engleske vojne misije Džonom Ridom i dva engleska vojnika prave aerodrom za spas ranjenika. Priskaču u pomoć stariji ljudi, djevojke, mladi iz sela Pive, dok se vode žestoke borbe.
Na jednoj strani su borbe sa Njemcima i četnicima, moj stric Radoje Božović učestvuje sa Sedmom brigadom, na drugoj strani zbjeg Kuča, Bratonožića, u zbjegu i moj đed Ćirko Miljanov sa malobrojnom porodicom. I dok slušaju jeku topova sa zebnjom, i gledaju ka Krnovu dođoše mu crne vijesti. Poginu mu i drugi sin, Radoje, kako je zapisano, junačkom smrću. Nepuna godina od kako je poginuo u borbama, brat mu, Božo, i brat mu od strica Savo.
Kažu da ni riječ nije rekao, okupili se oko njega starci, sve što nije za borbu. Iako u poodmaklim godinama, bio je jedan od prvih odbornika u vlasti Kuča, a partizani su ga prebacili na liječenje u Italiju. Od kako se rodio, stalno u borbama, u mukama i stradanjima, kao mnogi po Crnoj Gori. Pa opet sa narodom, da pomogne. I tako do kraja života.
Sa aerodroma u Breznama evakuisano je više od hiljadu ranjenika, prvih šest „Dakota“ spustilo se na aerodrom, pa zatim ostali, ukupno šest transportnih grupa sa po šest aviona uz pratnju lovaca. Englezi su o ovoj epopeji - borbi sa Njemcima i njihovim plaćenicima izdajnicima, i njihovoj borbi i doprinosu, zajedno sa partizanima za spas ranjenika - snimili film na kraju rata.
Teror po Crnoj Gori
Ranjenici su nošeni bez odmora kako bi se došlo do Brezana, izdajnički puk Đurišića je razbijen, a on krenuo u bježaniju od suda naroda. Bilo je to vrijeme kada je Crna Gora pjevala pjesmu slobodi „bez izvora nema vode, niti pjesme bez slobode“, a izrodi, kao što je Đurišić, sijali teror po Crnoj Gori.
Sedma brigada je bila najmilija nada, kako je opjevaše, a na Ceranića gori i Krnovu junački se borila protiv Njemaca, četničkih izdajnika i tuđih plaćenika, i u sklopu Durmitorske operacije ili „Ribecal“ kako su je Njemci nazvali vodila krvave avgustovske borbe pomažući izbjeglom i napaćenom narodu.
Đurišic, okićen priznanjem, Gvozdenim krstom, najvećim nacističkim odlikovanjem za ratne zasluge nije mario za poziv Kralja Petra II Karađorđevića,sa četnicima se povlači u pravcu bosanske Posavine, ka glavnini četničkih trupa pod komandom Draže Mihailovića. Tu dolazi do sukoba oko strategije povlačenja, i uopšte o povlačenju Đurišića.
On sa Sekulom Drljevićem sklapa sporazum, koji Draža Mihailović proglašava izdajom. Pokušavajući da se probije do Slovenije, Đurišić krši sporazum i sa Drljevićem u odnosu na smjer kretanja, kako je dogovoreno, i na Lijevča polju bude poražen od ustaša, braće po oružju. Nakon poraza, preostale četničke jedinice prilaze Drljeviću, a grupu četnika sa Đurišićem ustaše razoružavaju.
O načinu kako je ubijen govorio je specijalni Hitlerov povjerenik za Balkan, Nojbaher u svom radu „Specijalni zadatak za Balkan“. On navodi da je Đurišić sklopio dogovor s ustaškim trupama da sa svojim četnicima prođe kroz Hrvatsku i Istru. Taj dogovor nije ispoštovan, četnički oficiri su pobijeni a on spaljen, navodi Nojbaher. Ono što je izvjesno je da mu se grob ne zna, a neki istorijski podaci navode da je ubijen u Jasenovcu.
Poznato je svima koji hoće da znaju kakva je ideologija vodila Pavla Đurišića, saradnika italijanskih i njemačkih fašista, plaćenika, koji je od njih za svoju zločinačku borbu dobijao hranu, oružje i platu, koji je vjerno služio ideji stvaranja velike Srbije i slijedio srpske fašiste Ljotića i Nedića.
Zločinački put
Kako je Atifašistička koalicija i njeni šefovi, u Potsdamu, u avgustu 1945. donijela odluku da se svim nacističkim i fašističkim vođama i njihovim saradnicima sudi kao ratnim zločincima, Državna komisija Federalne Crne Gore, 12. oktobra 1945, je Pavla Đurišića, kapetana bivše jugoslovenske vojske i komandanta Limsko-sandžačkih četničkih odreda i četničkog vojvodu proglasila za ratnog zločinca.
Na svom zločinačkom putu, nije samo pogazio ljudske, već i božije zakone, na putu zločina i izdaje izdao i odrekao se i svog kralja i svoje otadžbine, pa ga je i „sabrat“,Draža Mihailović proglasio izdajnikom.
Jasno treba da nam bude da izdajama izdajnika nema kraja i danas. Crna Gora ne može ćutke kapitulirati pred riječima zlokobnim i lažnim, njeno slobodarstvo, antifašizam i suživot je jače od svega na svijetu. Kod onih čija je takva Crna Gora. I kako napisa jedan naš književnik “... nas Crnogorce silno obavezuju naši očevi, nadodajem se na svog ćaću partizana kao što se Karadžić nadovezuje na svoga tatu četnika. Ne pitajte kako i zašto. To je u Crnoj Gori naprosto tako i tačka.“
A njihovi očevi su oni kojima su namijenjene riječi „nikad ovđe neće biti posljednjeg boja, mi smo vječita meta“.
A zlo raditi i o zlu govoriti jednog dana mora biti kažnjeno, pitanje je samo, danas, da li od strane ljudskih ili Božijih zakona.
