Književni festival „Odakle zovem” i ove godine u Podgorici je otvorio prostor za ono što ovdje postaje sve rjeđe – ozbiljan dijalog o književnosti, identitetu, umjetnosti i svijetu koji se ubrzano mijenja. Tokom osamnaest godina postojanja, festival u organizaciji knjižare Karver izrastao je u jedno od važnih mjesta susreta domaćih i regionalnih autora, ali i u svojevrsni otpor provincijalizaciji, ideološkom zatvaranju i kulturi zaborava.
Njegova osnivačica, glumica Varja Đukić, nakon još jednog uspješnog Festivala za Analitiku govori o potrebi da se iznova osvjetljava crnogorska kultura, zebnji da umjetnost postaje efemerna u „svakodnevnom baražu političara“, opasnostima reinterpretacije istorije, položaju umjetnika, političkim podjelama, Trinaestojulskoj nagradi i društvu koje, uprkos svemu, još uvijek ima veliku snagu – ljude koji stvaraju.
Država propustila da za jubilej osvijetli blaga crnogorske kulture
Za Đukić i ovogodišnji festival Odakle zovem bio je poziv na poštovanje i svijest o sebi, o nama samima i o sopstvenom.
„Ovo je godina u kojoj je jubilej 20 godina od obnove nezavisnosti i put ka Evropskoj uniji, trebalo slaviti uz djela savremenih crnogorskih stvaralaca i umjetnika, i svih onih koje nabrajamo rijetko, nedovoljno, čijia djela izražavaju svijet, potvrđuju jedinstvenost ove velike kulture, namjerno kažem “velike”. Svijet je manji baš bez njihovih djela, bez njih ne bismo ga nikada mogli prisvojiti“, kaže Đukić.
Upravo zato smatra da je država propustila priliku da kroz institucije kulture na dostojan način obilježi veliki jubilej.
„Država tu ima najveću snagu, a daje slabu podršku. Za jubilej nije upotrijebljen ni djelić dovoljno da kroz institucije osvijetlimo sva blaga crnogorske književnosti, književne baštine, muzičke, likovne, pozorišne baštine i savremeno stvaralaštvo.Depersonalizuju se stvaraoci koji u kontinuitetu daju obol crnogorskoj – svjetskoj kulturi i državnosti.Publikaje mikrodijelić toga dobilanaXVIIIfestivaluOdakle zovem, Podgorica 2026“, poručuje Đukić.
Festival kao prostor slobode, nismo „locirani“ mi smo „alocirani”
Za sagovornicu Analitike pitanje iz naziva festivala odavno nije pitanje mjesta, nego pripadanja. Odakle zovem za nju nije samo geografska odrednica, već prostor koji stvaraju ljudi povezani zajedničkim vrijednostima, književnošću, pozorištem i umjetnošću.
Upravo u tome vidi razlog zbog kojeg festival osamnaest godina okuplja autore različitih generacija i poetika.
“Ovaj Festival (kao i mnogi) nije ni manje ni više, no baš mi koji dijelimo, nismo „locirani“, mi smo „alocirani“, stvaraoci smo po srodnosti koji dijele ideje i motive. Iz godine u godinu se sve mijenja, ne govorimo zato što moramo, već zato što ne možemo da prećutimo Svijet. Ovdje odakle zovem osjetiti najmajušniju mjeru inferiornosti nije moguće, jer sam godinama radila sve sa izuzetnim stvaraocima i saradnicama i saradnicima. Bilo je dovoljno da to uradimo zajedno”, naglašava Đukić.
Iza tog osjećaja zajedništva, međutim, stoji i zabrinutost zbog mjesta koje umjetnost danas zauzima u društvu. Uprkos energiji stvaralaca, kako ukazuje, kulturna produkcija sve teže dopire do javnosti, dok politička buka potiskuje ono što bi trebalo da ostane trajna vrijednost.
“Neprekidno osjećam istovremeno i dar međusobnog uvažavanja i velikog povjerenja, poštovanja izuzetnih ljudi svih generacija i napetost i strah da su naša pozorišna, književna, filmska djela – efemerna u svakodnevnom baražu političara, da sa velikim naporom i bez sistema podrške, radikalne promjene u odnosu prema stvaralaštvu ne možemo doprijeti ni u granicama Crne Gore, van granica tek simbolično”, upozorava sagovornica Analitike.
Crnogorski – zbog ljudi koji stvaraju ima moć koja je najveća vrijednost ovog društva
Upravo iz tog osjećaja proizlazi i njena ocjena današnjeg društvenog trenutka. Problem, smatra Đukić, nije samo nedostatak kulturne politike, već proces koji sistematski sužava prostor slobodnog mišljenja i relativizuje istorijske činjenice.
“Provincijalizacija je legitimizirani oblik nasilja, ono se ne reflektuje jednako na mnoge, pa ni na većinu kao takvo. Većinski je postao lišen bilo kakve odgovornosti, a tzv. ideološki okvir je ne samo problematičan, već podmukao. Udara većinštinom, poricanjem i reinterpretaciju kulturne baštine, činjenice i faktografija se fabrikuju dnevno i svakodnevno. Dok bih da se bavim „malim“ pričama – velikim temama, sačekuju zamke – spomenici fašistima, poricanje zločina, nacionalističke formacije u subordinaciji”, kaže Đukić.
Ipak, uprkos svemu, vjeruje da najveća vrijednost Crne Gore u ljudima koji stvaraju.
“Crnogorski – zbog ljudi koji su ponikli i stvaraju ovdje ima moć koja je najveća vrijednost ovog društva”, poručuje.
Ne bih dala da me bilo ko „uvuče“ u navođeni politički uvozni artikal
Osvrćući se na podjele koje posljednjih godina dominiraju javnim prostorom u Crnoj Gori, Đukić smatra da nijesu nastale spontano. Zato odbija da prihvati matricu u kojoj se kultura dijeli na „našu“ i „njihovu“, jer bi to, kaže, značilo prihvatanje pravila igre koja su odavno postavljena izvan kulture.
“Ne bih dala da me bilo ko „uvuče“ u taj navođeni politički uvozni artikal… Akteri imaju ogromne apanaže pa moraju izvršavati naloge. Kažem, jer za mene i mnoge nisu upitne vrijednosti i mane crnogorske zajednice kulture, državnog sistema – aparata. Eminentni stvaraoci u uređenom, u kulturnom sistemu države koja je po broju stanovnika manja od srednje velikog grada, trebalo bi da imaju aklamativnu i značajnu podršku za stvaralaštvo, podsticaj za stvaranje – pisanje, komponovanje… a, ne da trenutna ili pretežna ideološka partijska matrica presuđuje u odnosu na tuđi - sopstveni interes neprofesionalno i bez autoriteta u domenu stvaralaštva”, poručuje Đukić.
Njena kritika potom dobija konkretnije političke obrise.
“Srbovanje ima materijalizovano podmuklo dejstvo u transferu vlasništva nad imovinom, za početak bih oporezovala i svaki prihod od tog poreza uplatila u budžet. Dalje izdvajati za vjerske objekte, to neka čine vjernici – ili su privilegovani! Toliko poštujem svakoga koji vjeruje, da me politika kojom se bavi SPC direktno konfrontira sa tom organizacijom koja to neskriveno i uz podršku većine partija i institucija čini…”, podvlači Đukić.
Nadu, priznaje, pronalazi sve teže.
“Voljela bih da mogu da se nadam, da vidim kraj investiranju u promociju ratnih zločina i neko svijetlo u kojem bi društvo u Srbiji moglo da se posveti liječenju. Ovako smo generacijama i žrtve i svjedoci bolesnog nacionalizma, reality show fronta u kojem neprekidno puca oružje i zveče mediji”, upozorava ona.
Javnost ovdje i te kako postoji, najglasniji dio nje su književnici, reditelji...
Ako postoji tema oko koje sagovornica Analitike ne ostavlja prostor za relativizaciju, onda je to sloboda stvaranja. Zato i odbacuje izraz „slobodni umjetnik“, smatrajući da podrazumijeva ono što je suština umjetnosti.
“Sintagma „slobodni umjetnik“ je pleonazam. Umjetnik, onaj koji to jeste, je slobodan. Biti reditelj, slikar, glumica, filmski reditelj, kompozitor… sasvim je dovoljno. Pokušavam da razlučim – ne znam što danas više angažuje – kolaps globalnog sistema moći, ratovi, ubijanje i razaranje, koje pamte naše generacije na sopstvenoj koži ili revalorizacija trauma iz prošlog vijeka kao pozitivna tradicija srpstva ovdje”, naglašava Đukić.
U tom kontekstu, tretiranje Crne Gore kao teritorije i privremene nezavisne države je, poručuje, simptom bolesti srpskog društva i iziskuje svakodnevne reakcije.
“Iscrpljuje, jer je sistemski, projektuje se i unosi u fizički prostor. Mnogo smo se više navikli na elementarnu emancipaciju nego što je današnja politika podrazumijeva. Javnost ovdje i te kako postoji i upravo su glasni dio nje i književnici, reditelji... Možda, a vjerujem da se radi o strategiji iscrpljivanja, ishod zaista zavisi od nas, nije vrijeme za nesvrstavanje dok govorimo svojim jezikom”, kategorična je Đukić.
Trinaestojulska nagrada vrijedi onoliko koliko vrijede njeni laureati
Razgovor nas je gotovo prirodno odveo ka Trinaestojulskoj nagradi, priznanju koje je posljednjih godina postalo jedna od najspornijih društvenih tema. Za Đukić, međutim, vrijednost nagrade ne određuje politička većina, nego ljudi koji su je svojim djelom zaslužili.
“Nagrade, a posebno Trinaestojulsku čine laureati. Jedino Trinaestojulska nagrada i dvije književne nagrade u Crnoj Gori nose profesionalno društveno priznanje nacionalnog renomea. To je tužan paradoks. Ukupno djelovanje, značaj djela je na svim poljima i oblastima rada i u nauci i umjetnosti”, ističe sagovornica Analitike.
13Istovremeno, smatra da je ovogodišnja odluka opozicije da napusti proces izbora članova žirija, za nju, bila pogrešna.
“Ne slažem se sa povlačenjem iz Žirija. To je za one koji zavređuju nagradu obeshrabrujuće. Ili se odričemo prilike, ukoliko se ovako nastavi, da se bilo koji djelatnik u bilo kojoj oblasti društvenog, naučnog i umjetničkog djelovanja odrekne prava na Nagradu. Umjetnik Miloš Karadaglić je prošle godine bio jedini laureat Trinaestojulske nagrade i svojim odbijanjem da je prihvati, stavom koji cijeni ukupni značaj i tradiciju nagrade. Za nju se vrijedi boriti tokom cijele godine i izboriti pred javnošću kojoj su potrebni ljudi i stvaraoci savremenici od integriteta”, naglašava Đukić.
Na marginama je suština
Ako je posljednjih godina nešto postalo očigledno, smatra, onda je to odnos države prema savremenoj kulturi i kulturnoj baštini. Iako se, kaže, o njenom značaju govori gotovo u svakoj strategiji i političkom programu, stvaralaštvo i mobilnost, razmjena djela ostaje bez planske dugoročne i sistemske podrške. Crnogorski filmski, pozorišni i muzički stvaraoci imaju krovne institucije i raznovrsne forme produkcije koje njeguju i stvaraju publiku i internacionalizuju stvaralaštvo.
“Čudna su bića „margine“. Na marginama je sama suština. Što se tiče položaja stvaralaca oni su na margini u smislu podrške procesima stvaranja, distribucije i prevođenja, vidljive i dugoročne politike, Zakona o kulturi koji od donošenja 2008. godine ni dan danas ne sadrži javne konkurse za odluke o imenovanju direktora institucija kulture, odsustva mnogih institucionalnih djelatnosti koje treba da prate stvaralaštvo i pohranjuju djela – tetaroteke, fonoteke. Nisu nam dovoljni leksioni”, ukazuje Đukić.
Takav odnos prema kulturi, uvjerena je, nije moguće promijeniti administrativnim odlukama, već razumijevanjem same prirode umjetnosti.
Nikad nisam prestala biti jugoslovenska glumica
S obzirom na to da je Đukić doajenka Crnogorskog narodnog pozorišta i da je iza nje zavidna glumačka karijera obilježena vrhunskim ulogama i brojnim priznanjima struke, nedavno je toj kolekciji pridružila i značajnu nagradu SEE FF festivala.
Za ovo priznanje sagovornica Analitike kaže da joj predstavlja mnogo više od profesionalnog uspjeha. Doživljava ga kao potvrdu da kulturni prostor kojem pripada nije nestao zajedno sa državnim granicama koje su se u međuvremenu promijenile.
“Nagrada SEE je velika radost jer nikad nisam prestala biti jugoslovenska glumica zbog osjećaja da su moje kolege na čitavoj ogromnoj teritoriji jezika, književnosti i teatra. Svaka scena na koju smo kročili pred publikom sa predstavom CNPa, Zetskog doma, Budva grad tetara u Beču, Parizu, Budimpešti, Ohridu, Ljubljani, Subotici, Novom Sadu, Beogradu, Zagrebu… učinila je da mislim da radimo najbolji teatar”, ističe Đukić.
Taj osjećaj zajedništva, kaže, potvrđuju i ljudi sa kojima je stvarala tokom cijele karijere.
“Imam koleginice i kolege svjetskog kalibra – unosimo sa novim generacijama ovo o čemu govorim na scenu. Ispisala sam sa Aleksandrom Milosavljevićem knjigu San na javi – O teatru s ovog kraja svijeta i toliko mnogo da već ne znam ni više ni bolje”, kaže ona.
Na pitanje šta je, poslije više od četiri decenije na sceni, i dalje tjera da vjeruje u umjetnost, njen odgovar da je ništa ne „tjera”.
“Stvaranje se neprekidno dešava, odvija kao što se ljudi rađaju – osjećaj je i jedan i drugi kao čudo. To za nas nije pitanje izbora, jednostavno je tako…”, poručuje Đukić.
Hodajući interes postao sinonim za političare
Osvrćući se na to da će buduće generacije možda živjeti u društvu koje će se više sjećati političkih sukoba i igara nego svojih umjetnika, naša sagovornica mnogo opasnijim smatra pokušaj da se iz temelja promijeni kulturno i istorijsko pamćenje jednog društva.
“Prizori rata i ubijanja su strašni. Politička odgovornost izmiče svakom sudu. I sudu vremena. Hodajući interes je postao sinonim za političare. Iza svakoga su bilioni ili milioni novca. Demokratija sa čizmama koje škripe, Gorki 1904. Najstrašnije je vidjeti opskurnost rečenice koja ima samo otrovni vrh umjesto tačke na kraju. Gađa sve oko sebe iz nekog mentalnog bunkera. Kao da je pojam ljubavi i duhovnosti kakva muzealija, a ljudski život i rađanje isključivo problem u domenu demografije”, navodi Đukić.
Ta slika svijeta vodi je ka onome što smatra jednom od ključnih tema savremene Crne Gore – pokušaju reinterpretacije kulturnog i istorijskog nasljeđa, koji, upozorava, više nije sporadična pojava, već sistemski proces.
“Tako je sa glavom izvan pijeska. Sa glavom u pijesku pitam se kako zaustaviti pošast reinterpretacije cjelokupnog kulturnog i duhovnog nasljeđa u Crnoj Gori, devastaciju prirodnih resursa pod naletom građevinskog kapitala i, bez obzira na priznanje grijeha, neosveštati SPC ubiranje svetosavskog, svesrpskog ili sad integralističkog nacionalizma. Koja je cijena te okupacije, koliko ljudi, mladih treba da „padne“ u naletu jedne od najbolje plaćenih i organizovanih IT službi koje pune Vikipediju informacijama dok se svi medijski opismenjavamo da tumačimo uređivačke politike globalnih finansijskih interesa”, pita Đukić.
Pa ipak, uprkos svemu, sagovornica Analitike vjeruje da umjetnost ostaje ono što nijedna vlast, ideologija ili politička većina ne može trajno potisnuti.
“U duhu divnog pjesnika, esejiste i vrhunskog igrača loptom Boža Koprivice kažem: Ništa me ne plaši. Toliko poezije, muzike, filmskih priča koje smo prisvojili. O teatru ne mogu ni riječ, a da se ne sjetim svih trenutaka koje dijelimo…”, zaključuje Đukić.
