Da postoji veliko interesovanje međunarodne stručne javnosti za rad Svetlane Kane Radević pokazala je nedavno održana konferencija ,,Žene u dizajnu i arhitekturi“, posvećena životu i radu najznačajnije crnogorske arhitektice, održana u organizaciji Škole za arhitekturu Univerziteta Prinston.
Među zaključcima konferencije ključni su oni koji ukazuju na to koliko je Kanin rad važan za razumijevanje globalne istorije arhitekture, te pokazuju da će interesovanje za istraživanje njenog života i opusa nastaviti da raste. No, pitanje je kako se u Crnoj Gori odnosimo prema njenoj zaostavštini? Sistemska nebriga za kulturu, pa tako i za arhitektonsko kulturno nasljeđe možda je najbolji odgovor na to pitanje. A da bi se to slikovito opisalo može se navesti primjer o kojem je Pobjeda pisala u više navrata – spomen-kompleks Kane Radević na Barutani se dobro ne održava, a već duži vremenski period na meti je nesavjesnih posjetilaca, pa je tako nedavno polomljeno i nekoliko stepenica u središnjem dijelu spomenika. Upravo ovakve naučne konferencije, između ostalog, daju smjernice kako bi u budućnosti trebalo da se odnosimo prema zaostavštini ne samo Kane Radević, već i ostalih velikana arhitekture.
Na konferenciji Univerziteta Prinston učestvovala je Sonja Dragović – istraživačica u Istraživačkom centru za socioekonomske i prostorne studije – DINÂMIA'CET-IUL na Univerzitetskom institutu u Lisabonu (ISCTE-IUL), gdje na katedri za arhitekturu i urbanizam pohađa doktorske studije kao stipendistkinja Portugalske fondacije za nauku i tehnologiju i članica grupe ,,KANA/ko ako ne arhitekt“. Osim Dragović, kao učesnica iz Crne Gore govorila je i filozofkinja, feministička i mirovna aktivistkinja Paula Petričević.
Ovim povodom, Dragović za Pobjedu govori o najznačajnijim aspektima konferencije i očuvanju djela Kane Radević.
Na čemu ste konkretno bazirali svoje predavanje na Univerzitetu Prinston?
DRAGOVIĆ: Moje izlaganje bilo je fokusirano na značenja koja rad i zaostavština Svetlane Kane Radević mogu da imaju u vremenu neoliberalne transformacije urbanog prostora. Bilo mi je važno da podvučem njene ideje o važnosti stvaranja kvalitetnih zajedničkih prostora u gradu i odgovornosti arhitekte prema društvu, ali i prema sopstvenom znanju i pozivu. Govorila sam i o nastanku grupe ,,KANA/ko ako ne arhitekt“ koja je počela sa radom krajem 2015. godine. Cilj je tada bio odbraniti zgradu hotela „Podgorica“ – nagrađivani Kanin projekat, kao i ambijent desne obale Morače i samog centra grada od besmislene izgradnje korporativnog solitera za koji se ispostavilo da je podignut bez valjane građevinske dozvole, ali i bez otpora institucija nadležnih u oblastima planiranja i izgradnje. Čitav taj proces bio je izuzetno poučan – danas možemo reći da je šira javnost na primjeru izgradnje solitera uz hotel „Podgorica“ imala priliku da sagleda ko zapravo donosi odluke o prostornom razvoju grada i kako nas te odluke udaljavaju od optimalnih rješenja koja bi služila javnom interesu i dugoročnom društvenom razvoju.
U kojoj mjeri je svjetska laička javnost upoznata sa životom i radom Svetlane Kane Radević? Tokom razgovora sa studentima i profesorima na Univerzitetu Prinston, kakav ste stekli utisak o tome šta ih fascinira kod Kane Radević?
DRAGOVIĆ: Za svjetsku javnost nijesam sigurna, ali rekla bih da stručna javnost okupljena na konferenciji na Prinstonu vrlo dobro poznaje njen rad, u obimu u kojem je do sada istražen, naravno. Studentkinje i studenti nalaze da je njen arhitektonski izraz osoben, a da je naročito zanimljiv proces međunarodnog učenja i rada – od Jugoslavije, preko Amerike, Japana, Francuske i Rusije – kroz koji je formirala taj izraz.
Sonja Dragović Šta je ono na šta su predavači na konferenciji stavili akcenat?
DRAGOVIĆ: Mnogo se govorilo o kontekstu u kojem je Svetlana Kana Radević razvila svoju arhitektonsku praksu i o uslovima koji su uticali na stvaranje tog konteksta: od učešća žena u Narodno-oslobodilačkoj borbi u Drugom svjetskom ratu koje je rezultiralo osvajanjem političkih i ekonomskih prava za žene u Jugoslaviji, preko decentralizacije prostornog planiranja u okviru jugoslovenskog samoupravnog sistema, što je omogućilo donošenje odluka o prostornom razvoju na lokalnom nivou, uključujući sprovođenje arhitektonskih konkursa na kojima su Kanini napredni projekti često nagrađivani; do uspostavljanja obrazovnih programa razmjene sa Sjedinjenim Američkim Državama – preko jednog od njih Kana je otišla na magistarske studije u Pensilvaniju početkom 1970-ih. Važno je sjetiti se da su društveni uslovi od presudnog značaja za postizanje vrhunskih ostvarenja, čak i kada se radi o izuzetno sposobnim i darovitim autorima i autorkama. Ništa ne nastaje samo od sebe.
Što bi se moglo izvući kao zaključak konferencije? Što su prijedlozi stručnjaka koji su učestvovali na ovom akademskom skupu kada je u pitanju očuvanje i zaštita Kaninog rada?
DRAGOVIĆ: Zaključak je da je njen rad važan za razumijevanje globalne istorije arhitekture i da će interesovanje za istraživanje njenog života i opusa nastaviti da raste. Njeni najpoznatiji izgrađeni objekti nalaze se u gradovima bivše Jugoslavije, tako da je na ovdašnjim institucijama, nadležnim za obrazovanje i kulturu, da daju prijedloge i stvore uslove za očuvanje i zaštitu Kanine zaostavštine.
Često govorite kako i pored svega što se o Kaninom radu zna, uvijek ostaje više onoga što ne znamo. Na šta konkretno mislite?
DRAGOVIĆ: Neka od tih pitanja ponovljena su na konferenciji: zašto je odlučila da ide na magistarske studije u Ameriku, kada je već bila izuzetno obrazovana, nagrađivana i zaposlena u Crnoj Gori, zašto se iz Pensilvanije preselila u Japan, na kojim je projektima radila tokom višegodišnjeg boravka u Japanu. I ostatak njene međunarodne karijere i dalje je skoro podjednako misteriozan. To nije naročito čudno, s obzirom na to da ni karijere njenih kolega i savremenika nijesu dovoljno istražene i da se naše društvo ne trudi da sačuva njihov rad od propadanja i uništenja – hotel „Korali“ u Sutomoru arhitekte Milana Popovića samo je najnoviji primjer. Bilo bi fantastično da interesovanje međunarodne scene za rad Kane Radević inspiriše naše mlade istraživače i istraživačice da se zagledaju u ostatke moderne arhitekture kojima su okruženi.
Kana je u intervjuima isticala da je u ,,prošlosti arhitekta radio za pojedinca, a danas radi za društvo“, te da arhitektura treba da bude kritički nastrojena prema odnosima moći u društvu. Kakav je odnos crnogorskog društva prema Kaninom djelu? Kako se u Crnoj Gori tretira Kanina zaostavština?
DRAGOVIĆ: To „danas“ iz Vašeg pitanja odnosilo se na njeno „danas“, tj. na period socijalističke Jugoslavije, kada prostor nije bio sredstvo za sticanje privatnog profita, već društveno dobro. To je arhitekte stavljalo u radikalno drugačiju poziciju – u pogledu očekivanih ciljeva i rezultata njihovog rada – u odnosu na onu koju imaju danas kada ponovo, najčešće, rade za pojedinca koji može da priušti njihove usluge. Sve veće ekonomske razlike doprinose društvenom raslojavanju i sve većim nejednakostima koje naglo bivaju upisane u prostor – dobijamo nelegalno izgrađene trošne kuće na obodima gradova i staklene nebodere u centrima. To se, naravno, ne dešava samo u našim gradovima, radi se o globalnim procesima na koje angažovane arhitekte širom svijeta odgovaraju na inovativne i kritičke načine. Dakle, kritička pozicija arhitekture je moguća i poželjna, samo što danas, u našem kontekstu, nije ni izbliza dovoljno artikulisana. Soliter pored hotela „Podgorica“ dovoljno govori o tome, a i samim svojim postojanjem odgovara i na Vaše pitanje o odnosu našeg društva prema Kaninoj zaostavštini.
S obzirom na to da je posljednjih nekoliko godina organizovano nekoliko izložbi, na domaćem i međunarodnom planu, posvećenih stvaralaštvu Kane Radević, može li se reći da postoji porast zanimanja za njeno djelo – kako globalno, tako i lokalno?
DRAGOVIĆ: Radi se o dvije izložbe: „Ka konkretnoj utopiji“ (2018) u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u Njujorku, na kojoj je u sklopu prikaza jugoslovenske arhitekture izloženo nekoliko Kaninih radova i „Između centra i periferije“ koja je bila dio pratećeg programa Bijenala arhitekture u Veneciji 2021. godine i koja je kasnije otvorena i u Podgorici. Mislim da su ove izložbe rezultat porasta zanimanja međunarodne stručne javnosti za Kanin rad i da domaća scena sa tim baš i nema veze. Realizovane i otvorene izložbe privlače pažnju lokalne javnosti, naravno, ali to nije isto što i postojanje snažnog interesovanja koje bi moglo da motiviše produkciju izložbe. Sa druge strane, rekla bih da crnogorsko društvo zanimanje za Kanin rad pokazuje na druge načine – kroz satirične komentare na tretman njene zaostavštine (npr. maska dvojca „Lokalni hodači“, koja je prije nekoliko mjeseci izazvala veliko interesovanje i oduševljenje u Podgorici) ili kroz aktivizam mještana Malog Brda koji žele da u svom naselju imaju park koji bi nosio Kanino ime.
Uprava za zaštitu kulturnih dobara 2021. godine donijela je Rješenje kojim se hotelu „Podgorica“ utvrdio status nepokretnog kulturnog dobra od nacionalnog značaja. Pored ovog, koja bi još Kanina djela trebalo zaštititi kao kulturna dobra?
DRAGOVIĆ: Da, hotel „Podgorica“ je napokon zaštićen, godinu nakon ponovljene inicijative koju je naša grupa ,,KANA/ko ako ne arhitekt“ podnijela u novembru 2020. godine. Trebalo bi istražiti sve Kanine objekte koji su nam u ovom trenutku poznati i nakon toga napraviti plan zaštite, jer svaka od njenih zgrada nam pruža važan uvid u specifičan period Kanine karijere. Temeljno istraživanje o spomen-kompleksu na Barutani već je sprovedeno kroz rad NVO Expeditio i prof. Slavice Stamatović-Vučković, ali zaštita još nije uspostavljena. U svakom slučaju, na istraživanju i zaštiti Kaninih objekata biće potrebno raditi uporno, strpljivo i još dugo.
Spomen-kompleks na Barutani zaštititi kao vrijedno nasljeđe
Naš list je u više navrata pisao o tome da je spomen-kompleks Kane Radević na Barutani na meti nesavjesnih posjetilaca, ali i da ga loše održavaju stručne službe u Podgorici. Kako ovakvim devastacijama stati na kraj i prepoznajete li u tome ključnu odgovornost države i institucija?
DRAGOVIĆ: Taj prostor treba koristiti i upravo mu na taj način vratiti značaj i značenje. Arhitektura tog kompleksa poziva posjetioce, događaje, program. Dok god to izostaje, taj prostor se neće oporaviti ni vratiti na mentalnu mapu građana Podgorice i Crne Gore, pa sve i kad bi bio pod stalnom stražom nadležnih. Institucije svakako imaju odgovornost, ali ne vidim da je rješenje u kaznama za prekršaje koje pominjete, već u promovisanju i aktivnom korišćenju ovog prostora. Bilo bi dobro i da spomen-kompleks na Barutani konačno bude proglašen kulturnim dobrom i zaštićen kao vrijedno nasljeđe.
