Podstaknuta prvenstveno slučajem glumice Milene Radulović, kao i njome izazvanom lančanom reakcijom žrtava nasilja iz regiona, Drobnjak je odlučila da ispita svoje pratioce, inače mahom žene, da li se njima nekada desilo nešto slično, odnosno da li su doživjele sličnu neprijatnost, zlostavljanje i nasilje od strane muškaraca.
„Ja sam prije svega njima postavila tri pitanja – Na prvo pitanje 'Da li vas je partner nekada udario?’, gotovo četvrtina ispitanih, odnosno 23 odsto je odgovorilo potvrdno. To je 500 žena, što, složićete se, nije mali broj. Kod drugog pitanja ‘Da li vam je neko nekada rekaoda ste prostitutka?' situacija je bila gotovo izjednačena, budući da mi je 48 odsto reklo da jeste, dok je 52 odsto navelo da nije. Treće pitanje glasilo je 'Da li vas je neko nekada neprimjereno dodirivao a da to niste željeli?', 38 odsto je navelo da nije dok je 62 odsto reklo da jeste. Kada sam vidjela te brojke riješila sam da odem korak dalje i da ih pitam da mi napišu kakvu su to neprijatnu situaciju doživjele, to jest, koju vrstu nasilja ili zlostavljanja od strane muškaraca. Za nešto više od 24 sata stiglo je preko 200 poruka od strane različitih žena. One su meni pisale pod punim imenom i prezimenom ali, naravno, ja sam sakrila njihov indentitet, i te ispovijesti sam objavila anonimno“, pojašnjava Drobnjak u intervjuu za agenciju Mediabiro.
Praksa je pokazala, a Ivonina inicijativa potvrdila, i da je ogroman procenat nasilnika i silovatelja u stvari neko koga žrtva poznaje, neko ili srodnički blizak ili osoba koja uživa autoritet i poštovanje u zajednici. Žrtve su u velikom broju slučajeva iz Crne Gore, ali su joj se javljale žene i iz regiona.
„Silovana sam kada sam imala sedam godina. To se dešavalo u periodu od dvije godine od strane bliskog srodnika“ – glasila je jedna od poruka. Nakon što je autorku Drobnjak upitala da li je nekom prijavila taj slučaj, i da li je ta osoba odgovarala za to, dobila je sledeći odgovor „On nije u zatvoru, i nije nikada odgovarao , a ja sam završila na psihijatriji zbog pokušaja samoubistva. Tamo sam to rekla socijalnom radniku i psihijatru, i ništa nije preduzeto po tom pitanju. On je još uvijek slobodan. Ja sam bolje, i nadam se da ću se izboriti za pravdu“
Ono što dodatno užasava jeste spektar nasilja koje su djevojke, žene, nerijetko i djevojčice, pretrpjele – seksualno, fizičko i psihičko zlostavljanje često su se preplitali, pa su ovo samo neke od poruka koje je Drobnjak objavila na Instagram profilu naslovljenom „Osuđena jer sanjari“: „Silovana sa 17 godina. Bila sam nevina, pretučena i to sve od strane nepoznate osobe koja me srela“, „Dečko koga sam odbila jer nisam htela ništa s njim gađao me flašom“, „Pre pet meseci sam silovana i pretučena“, „Momak me je udario jer sam saznala da me je prevario“, „Njegova majka me ponižavala zajedno sa njim“.
Žrtva može da bude svako, kaže Drobnjak, jer sve ipak zavisi od nasilnika. A nasilnike, opet, možemo naći na mjestima na kojima bismo to najmanje očekivali.
„Moram izdvojiti situaciju u kojoj mi je djevojka rekla da joj je, dok se vraćala uveče od drugarice, jedan čovjek prepriječio put i pokušao da je siluje. Ona je, srećom, uspjela da se istrgne i pobjegne, i kada je sledećeg dana krenula da ga prijavi, u policiji je vidjela istog tog čovjeka kako nosi uniformu. Druga situacija je da je djevojka zbog strašne situacije u porodici otišla kod psihologa, a taj psiholog ju je poljubio i pokušao da ostvari fizički kontakt s njom, nakon čega je pobjegla“, ispričala je Drobnjak.
Ovo nisu incidentni slučajevi, gotovo da je pravilo da žrtve nisu prijavljivale zlostavljače, upravo iz (ne)opravdanog straha da im se neće vjerovati, ili zato što je njihov zlostavljač na visokom položaju- „Nisam imala kome da prijavim. Svi njegovi drugovi rade u SUP-u kao inspektori“, „Nije prijavljeno, jer kako moja protiv njegove. Meni naravno niko neće verovati, on ima kredibilitet“, „Naravno, sve sam prijavila policiji ali oni ništa nisu poduzeli što se tiče toga“.
Drobnjak, koja je prije pokretanja inicijative očekivala da će sa njom svoje priče podijeliti pet do šest žena, izrevoltirana je i potrešena količinom i sveprisutnošću nasilja. Ona navodi da je ovo njen doprinos slanju poruke žrtvama da nisu same.
„Značilo im je samo da objavim tu priču, a onda kada su neke ekstremno strašne priče bile u pitanju, ja sam njima slala i privatne poruke, gdje sam im objasnila kome da se obrate i da nikada nije kasno da prijave nasilnika. Neke djevojke i žene nisu ni znale kojim institucijama mogu da se obrate osim policije, nisu znale za nevladine organizacije koje se bave zaštitom ženskih prava. Dešavalo se, iako znatno rjeđe, da su mi se javljale žene koje su zlostavljane na primjer prije dan/dva“, navodi Drobnjak, dodajući da joj je više od50 odsto žena reklo da nikome do tad nisu ispričale svoju priču.
Ne smijemo smetnuti s uma, ističe Drobnjak, da je pogotovo žrtvama silovanja jako teško da priznaju prvenstveno same sebi šta se desilo. Teško je kasnije i povjeriti se bližnjima, a tek je krajnji korak, odnosno prijavljivanje, najtrnovitiji put.
Stoga, zaključuje Drobnjak, presudno je da žrtve shvate da one nipošto nisu krive zato što su zlostavljane. Ništa manje nije značajno da okolina, ali i društvo u cjelini, počne da vjeruje žrtvama.
„Vrlo često majke nisu vjerovale da je očuh zlostavljao djevočicu, da je djed pokušaoi mislim da treba više da vjerujemo djeci, jer žrtva zapravo nema razloga da laže. Njima je najteže da priznaju same sebi, i potrebno je puno hrabrosti da tako nešto nekom ispičaju“, ističe Drobnjak.
