U trenutku kada vlast projekat “Velje Brdo” predstavlja kao brzo i dostupno rješenje stambene krize, iz stručne javnosti stiže oštro upozorenje da se radi o obećanju bez realnog uporišta. Sonja Dragović, ispred grupe KANA / Ko ako ne arhitekt, u razgovoru za Portal ETV poručuje da projekat nema osnovne tehničke, infrastrukturne ni finansijske uslove, da su rokovi neizvodljivi, a cijene nerealne. Ukazuje i na ključnu kontradikciju: građanima se obećava vlasništvo nad jeftinim stanovima, dok strateški dokumenti predviđaju model trajnog zakupa.
Uz procijenjeni trošak od3,5 milijardi eura, nedostatak infrastrukture i potencijalne posljedice po prostor i resurse, upozorenje je jasno — ovo nije samo rizičan projekat za buduće stanare, već potez koji može dugoročno opteretiti i Podgoricu i Crnu Goru u cjelini.
Obećanja bez pokrića
Koji su ključni razlozi zbog kojih smatrate da je projekat Velje Brdo prevara?
Sonja Dragović: Kada kažemo “prevara”, mislimo na situaciju u kojoj jedna strana (u ovom slučaju, Vlada) drugoj strani (u ovom slučaju, crnogorskoj javnosti) lažno predstavlja svoju politiku u oblasti stanovanja i obećava nešto što nije moguće izvesti. Projekat “Velje Brdo” predstavljen je kao gotovo rješenje za stambenu krizu, iako za to nema, niti u dogledno vrijeme može biti, osnovnih tehničkih, infrastrukturnih i finansijskih uslova. To je toliko jasno da očekujemo da će uskoro u crnogorskom slengu izrazi “šarena laža” i “Velje Brdo” postati sinonimi.
Pokazatelja je mnoštvo: za početak, pogledajmo šta je do sad najavljeno pa porečeno. Vlada je u septembru 2024. obećala da će već sredinom 2026. prvi stanovi biti useljeni, po cijeni od 1.000 eura po kvadratu. U januaru 2026. rok je pomjeren za 2027. godinu, a u martu i aprilu najavljena je izgradnja bulevara i predstavljeno idejno rješenje za prvi blok, nagrađeno na konkursu upitne valjanosti zbog mogućeg konflikta interesa između žirija i nagrađenih. Ali čak i ako zanemarimo to, ostaje sigurno da u najavljenim rokovima nije tehnički moguće pretvoriti idejno rješenje u glavni projekat, a zatim po njemu izgraditi useljive stambene zgrade sa osnovnom infrastrukturom na ovom nepristupačnom, potpuno neopremljenom i nepovezanom terenu.
Tome treba dodati još jedan aspekat, koji do sada nije dobio mnogo prostora u medijima: Vlada projekat u javnosti promoviše isključivo kao priliku za kupovinu jeftinog stana koji će postati vlasništvo kupca, dok Strategija stambene politike do 2034. godine (usvojena u junu 2025.) predviđa drugačiji model, po kojem stanari plaćaju do 15% vrijednosti stana i stiču pravo trajnog zakupa, a ne vlasništvo. Svi mogu da se uvjere u ovo: pronađite dokument na internetu i pogledajte sami - nakon opisa ovog modela priuštivog stanovanja, u Strategiji stoji: “Sličan model planira se za Projekat Velje brdo.” Znači, Vlada za medije priča jedno, i to ono što pretpostavlja da ljudi žele da čuju - da će konačno imati svoj stan, koji mogu da priušte - dok u strateškim dokumentima predviđa drugo. Svjesni smo da ovo vjerovatno nije poznato široj javnosti jer znamo da ljudi, vođeni iskustvom, nemaju mnogo povjerenja u crnogorske strateške dokumente, ali to ne mijenja činjenicu da postoji velika kontradiktornost o kojoj niko ne govori.
Rizici za građane i grad
Da li to znači da građani treba da strahuju da bi mogli biti dovedeni u zabludu ili oštećeni?
Sonja Dragović: Da, i to na individualnom i kolektivnom nivou. Šteta koju mogu očekivati pojedinci i porodice koje su iskazale interesovanje za ove stanove proizilazi iz toga što projekat nije dobar i data obećanja ne mogu da budu ispunjena - uslovi nijesu dobro istraženi pa ulaznih podataka nema, infrastruktura ne postoji, planovi su falični, i za sada čitava priča doslovno stoji na energičnim nastupima ministra Radunovića koji pokušava da nas uvjeri da ne vjerujemo sopstvenim očima i da će ovo sigurno da bude super. Ako se nekako i desi da neki stanovi budu izgrađeni na ovom prostoru, to će biti sa više godina zakašnjenja, jer tehnički ne može onoliko brzo koliko Vlada kaže da može, i bez adekvatne infrastrukture - već znamo da su predviđene septičke jame i da se ne zna odakle će doći voda; znači, sve i kad bi se ovo desilo nekad u narednoj deceniji, kvalitet stanovanja bio bi daleko ispod obećanog. Onda će se postaviti pitanje ko je odgovoran prema ljudima koji su čekali, koji su možda propustili druge opcije za rješavanje stambenog pitanja, i koji su svoje važne životne izbore vezali za ovo obećanje.
Ali sve to se tiče individualnih rizika, kojima bi bili izloženi oni koji bi se lakovjerno i nekritički upustili u ovu priču. Što se tiče kolektivnog rizika, njega preuzimamo svi mi, i upravo je šteta koju ovaj projekat može napraviti za sve nas glavna motivacija za pažnju koju mu naša organizacije posvećuje. Vidimo gomilanje urbanističkih, ekoloških, ekonomskih i saobraćajnih problema koje ovaj projekat može samo da produbi, a kojima se niko ne bavi ozbiljno. Ponavljamo da je planirani broj stanova (oko 20.000) na samo ovoj jednoj lokaciji - koja nema vodu, put, ni kanalizaciju - gotovo jednak cjelokupnom rastu stambenog fonda u cijeloj Podgorica tokom prethodne decenije. U suštini, važno nam je da se ne izgubi iz vida da projekat “Velje Brdo” nije rizičan samo za one koji se direktno prijavljuju za stanove, već da infrastrukturno ugrožava cijelu Podgoricu, a da time što razvojne resurse cijele države vezuje za jedan ovako loše promišljen potez ugrožava i cijelu zemlju.
Neodrživ model
Na osnovu čega zaključujete da je projekat neodrživ, bilo ekonomski, urbanistički ili ekološki?
Sonja Dragović: Ekonomski: prema podacima iz odabranog idejnog rješenja za Blok A1, sama izgradnja stambenih zgrada iznosi oko 2.691 euro po kvadratu neto stambene površine, i to bez troškova komunalne infrastrukture. Ako se građanima i dalje obećava cijena od 1.000 eura po kvadratu, ili nešto malo više od toga (kako je Vlada već počela da najavljuje), javnost mora dobiti odgovor na pitanja o tome ko pokriva razliku, iz kog budžeta i po kom modelu subvencionisanja. Nije isto ako govorimo o izgradnji stanova koji će biti trajno u vlasništvu države ili grada i dostupni da budu iznajmljeni onima kojima su najviše potrebni u decenijama koje dolaze, i o izgradnji stanova koji će biti značajno subvencionisani za pojedinačne privatne vlasnike. Dalje: državna Strategija stambene politike navodi da je za 2025. za Velje Brdo opredijeljeno 10 miliona eura, dok je za 2026. iz državnog bužeta planirano svega 105.490 eura. Sa drudge strane, prema UNECE izvještaju, ukupan trošak izgradnje čitavog naselja procijenjen je na oko 3,5 milijardi eura, što možemo prevesti ovako: ako bi Crna Gora svake godine odvajala 100 miliona eura isključivo za “Velje Brdo”, što je za našu malu ekonomju ogroman iznos, bilo bi nam potrebno 35 godina da pokrijemo samo troškove izgradnje. Nije ni čudo što Vlada odbija da se upusti u detaljniju ekonomsku analizu ove zamisli, jer, kad bi stvarno pokušali, ne bi mogli da opravdaju ovo što pokušavaju da urade.
Urbanistički i infrastrukturno: govorimo o brdu koje nema put, vodovod, kanalizaciju, koje je premreženo žicama dalekovoda, i na kojem je do sada najzahtjevniji graditeljski pohuhvat bila izgradnja tvrđave za osmatranje okolne ravnice prije više od 150 godina. Konkursni zadatak koji je Ministarstvo samo napisalo konstatuje da će privremena rješenja za kanalizaciju biti septičke jame, a znamo koliko je naš sistem sklon tome da privremena rješenja dugo ostanu i jedina. Nije jasno ni kako bi se novo naselje saobraćajno povezalo sa ostatkom Podgorice - postojeći planovi su nedorečeni i u konfliktu što sa postojećom infrastrukturom, što sa planovima za druge putne pravce i obavezama zaštite ostataka Duklje.
Ekološki: zvanični planski dokumenti Podgorice prepoznaju dolinu Zete, kao i prostor uz Sitnicu, Velje brdo i izvorište Mareze kao predjele posebnih prirodnih vrijednosti, sa preporukom da se Mareza štiti bez narušavanja prirodnih i pejzažnih kvaliteta. Niko još nije ni probao da odgovori na to kako bi urbanizacija ovih razmjera uticala što na zaštitu ovih predjela, što na samo izvorište Mareze, koje je glavni izvor pijaće vode za cijeli grad.
Bez jasne odgovornosti
Portal ETV: Ko snosi odgovornost ukoliko se ispostavi da su obećanja u vezi sa projektom nerealna ili neispunjiva?
Sonja Dragović: Formalno, Vlada Crne Gore, jer je Vlada investitor i inicijator. Međutim, iz prakse nam je poznato da crnogorski institucionalni okvir baš i ne nudi mehanizme za utvrđivanje odgovornosti u ovakvim slučajevima; pogledajte samo šta se dešava sa aktuelnim slučajem u Baošićima i prebacivanjem odgovornosti između različitih aktera i institucija. Koliko je nama poznato, u zakonu ne postoji stavka o tome kako kazniti, i koga kazniti, ako Vlada bez ekonomske analize i studije izvodljivosti pokrene ogroman građevinski poduhvat na rubu zaštićenog područja. Ako se desi ono što ima najviše izgleda da se desi - da projekat propadne i da stanovi, ako uopšte ijedna zgrada bude izgrađena, budu neuslovni - odgovornost će biti difuzna, svi će upirati prstom jedni u druge, a građani, priroda i javni budžet će ostati da snose posljedice.
Zbog svega toga mi sad insistiramo na kritičkom pogledu na ovaj projekat i one koji ga agresivno promovišu. Nije nam cilj da rušimo ideju o državnom programu za pristupačno stanovanje, naprotiv - mislimo da je neophodno da država konačno počne ozbiljno da se bavi ovim ozbiljnim problemom. Ali, ovo što vidimo nije ozbiljan pristup. Ova nerealna obećanja mogu samo da prodube stambenu krizu, jer odgađaju razgovor o stvarnim, mogućim rješenjima, troše javne resurse i, vjerovatno najgore od svega, daju lažnu nadu onim našim sugrađanima i sugrađankama koje imaju najmanje šanse da u ovakvom sistemu obezbijede sebi krov nad glavom.
