rnogorsko slobodarstvo se kroz vjekove, preko junaštva i nepokornosti, uzdiglo do čojstva, kao najveće kategorije ljudskosti. Uz ovo valja naglasiti da kategorija čojstva ne postoji kod pripadnika podaničke svijesti koji se stavljaju u službu tuđinu. Ośećaj slobode koji je postao sastavni dio bića mogao je vjerovatno dovesti do uljuljkanosti, da se zaboravi da Crna Gora opstaje samo u borbi neprestanoj. Sloboda se osvaja! Ako smo mi zaboravili, drugi nijesu, bilo iz poštovanja bilo iz mržnje.
Okrenuta idealu slobode, bez obzira na žrtve, Crna Gora je u nekim periodima bila luča koja je porobljenim narodima davala nadu da će i oni jednoga dana zbaciti okove. Kao pokretač oslobodilačkih pokreta Crna Gora je sebi pridavala veći značaj nego što je u pravom rasporedu snaga imala. Uostalom, želje i nastojanja da podjarmljenu braću oslobodi i da skupa naprave zajednicu slobodnih naroda, na kraju će dovesti do njene propasti. Snovi su se pretvorili u košmar, jer su oni koje smo bodrili i spasavali poželjeli da nas oslobode od nas samih. To smo jedva preživjeli, a potrošen je čitav vijek da iskoračimo i sami odlučujemo o svojoj sudbini. Danas se opet nad nama nadvijaju povampirene ideje „oslobodilaca“ od prije jednog stoljeća.
Crnogorci su imali dosta uspjeha u borbama za druge, pa nije slučajno da su ih Mlečani nazivali „podbadačima svih naroda“. Često su Mlečani bili oni „kumovi za nevolju“. Od Balšića i Crnojevića sa njima se pored ratovanja vodila i politika saradnje i vazalstva. Karakterističan je i po mnogo čemu upečatljiv primjer Ugovora Paštrovića i Venecije od 4. aprila 1423. godine. U tački 4 piše: „Kad bi u ratno doba krenula protiv Paštrovića ili srpska vojska ili turska sila u tolikom broju da se paštrovski plemići i obični ljudi ne bi mogli odbraniti, staviće im duždevo gospodstvo na raspolaganje stan i utočište u susjednim krajevima, odnosno u kotorskoj okolini, i platiće za njihovo izdržavanje tokom njihova zatočeništva bar onoliko koliko se daje drugim plaćenicima.“ Kao što se precizno vidi, Srbe (vojsku srpskog despota Stefana Lazarevića) i Turke Paštrovići su smatrali neprijateljima.
SVETI ZADATAK
Da se vratimo osnovnim postulatima crnogorskog slobodarstva koje je kod nekih, kojima su drugi donijeli slobodu nakon dugog ropstva, izazivalo ośećaj moralne inferiornosti i zavisti. Vazda se u Crnoj Gori smatralo da je najsvetiji zadatak osvojiti i očuvati slobodu. Na taj način se udaljavate od tuđinskog duha. Kako Ratko Đurović u predgovoru Istoriji vladike Vasilija Petrovića Njegoša navodi: „Samo slobodni narod može imati ljudski lik, a da se do slobode u nas dolazilo samo preko načela: neka bude što biti ne može!“ To je borbena koncepcija o slobodi i progresu.
Inače je Vasilije uobličio osnovne postavke o značaju nezavisnosti za napredak i razvoj zemlje. Izvodio je Crnu Goru „svijetu pred oči“, da bi bili „veliki ljudi na svijetu“. Na taj način je želio da svojoj zemlji obezbijedi vidno mjesto u oslobodilačkim procesima na Balkanu. Tako u jednom pismu Voroncovu 1757. on piše: „Da na slobodni crnogorski narod gledaju susjedni hrišćanski narodi u turskom podanstvu – Albanci, Makedonci, Bošnjaci, Srbi i Bugari. Ako Crna Gora propadne, ovi narodi će od nesnosnog turskog ugnjetavanja izgubiti nadu u izbavljenje.“
U sličnom tonu, ali sa drugačijeg političkog stanovišta, pisao je austrijskoj carici Mariji Tereziji: „Ova ista zemlja Crna Gora nije nikome podčinjena, nego stoji još iz vremena Aleksandra Velikog kao čista djevica, jedna naročita republika.“ Da Vasilije danas vidi kako tu „čistu djevicu“ podvode oni koji baštine tuđe tradicije i rajetinsku psihologiju, u grob bi se prevrnuo.
Onima koji su nasrtali na Crnu Goru znao je Vasilije sa guvernadurima i Zborom odgovoriti, kao na primjer na ultimatum velikog turskog osvajača - sultana Mustafe. Sultan, „obladatelj od dva dijela svijeta i od dva mora“, Crnogorcima je prijetio potpunim istrebljenjem ako ne prihvate predaju. Dobio je odgovor: „I priđe ste prijetili i dohodili, a mi čekamo na svoju zemlju, neka naša zemlja našu krv i popije... Jer, mi nijesmo ni do sada o ničijoj milosti živjeli, nego vazda, od pamtivijeka, o svojoj muci i pušci. Nijesmo mi dužnici no se nama duguje... I više od nas pisanja nema.“
SNOVI O ZAJEDNIŠTVU
Bilo koja istorijska tema da je u pitanju, pozivanje na Njegoša je neminovno. Dugo je on sanjao o slobodi za južnoslovensku braću. Ranije smo pisali o njegovom razočarenju u ropski mentalitet okolnih naroda. Vrijedi ponoviti njegov zaključak: „Ko se ikoliko sumljao da nijesu Slavjani rođeni za ropstvo, neka danas njino poslovanje vidi. Može li što gadnije na svijetu biti od njine sljepoće? Ja se svagda čudim, a nigda se načudit ne mogu, kako nekima ljudima može postidno ropstvo toliko drago biti! Oni su podobni paščetu, jerbo se pašče trza da dobije svobodu, no kako istu dobije nanovo k verigama trči da ga svežu.“ Prije no se ponovo privežu ili nastave da šene za istog gazdu mnogi ne propušte priliku da zareže i zalaju put Crne Gore.
Da naglasimo da su se sve te plemenite ideje o zajedničkom životu urušile nakon oslobođenja od turskog ropstva (kasnije i austro-ugarskog). U većini novonastalih država nijesu znali što da rade sa viškom slobode. Naučili su vjekovima na jedan model življenja i sada su iz uloge žrtve prešli u status tlačitelja. Pojavili su se velikonacionalni programi, što je neminovno vodilo ratovima i sukobima čiji recidivi i danas traju, nažalost. Propuštene su idealne šanse da se na zdravim osnovama, uz potenciranje onoga što je zajedničko i što povezuje narode, napravi prostor koji bi uz prirodno bogatstvo omogućio ljudima da u potpunosti ostvare svoje potencijale za činjenje dobra i napretka.
Crna Gora se suprotstavljala svakoj „slobodi zla“ i svakom ropskom duhu. Za nju je nekada bio nerazumljiv strah od slobode. Čak i kada je izgledalo da je utrnula, uvijek je bilo snage i duha u ljudima koji su viđeli dalje i davali nadu u oslobođenje. Jedan od takvih bio je neumorni borac za obnovu države i njene suverenosti Nikola Petanović Naiad. Podśećamo na jedan njegov navod, čisto zbog aktuelnosti i čudne podudarnosti sa aspiracijama ino faktora prema Crnoj Gori: „Crnom Gorom nikad neće upravljati Rusija. Crnogorci ne mogu da očekuju ništa drugo osim ropstva – a imaju ga i previše pod vladavinom Karađorđevića – od sadašnje ruske vlade...“ Do posljednjeg časa njegove misli bile su okrenute slobodi. Na njegovom spomeniku piše: Kao slobodan čovjek još jednom viđeću Cetinje...“
DOMAĆI PAVLIK
Ko je od tih vizionara i slobodara mogao i da pretpostavi da danas oni koje su željeli da oslobode hoće da unište njihovo nasljeđe, tj. Crnu Goru, utočište, sklonište i potporu porobljenim i uniženim?
Naravno, svako društvo, tj. politička zajednica, nastoji da oduzme slobodno mišljenje i djelovanje. Prosto rečeno, koliko gođ istorija bila predstavljana kroz neprekidnu borbu za slobodu, na drugoj strani vidimo da se svaka sloboda nastoji ograničiti. Međutim, nezabilježen je slučaj da neko ko se dokopao vlasti želi da poništi sve temeljne vrijednosti koje su kroz milenijum ugrađene u cjelokupno biće jednog naroda, kao što to čini novouspostavljena namjesnička vlast u Crnoj Gori. Nakon izvrnute realnosti i orvelovskih poduhvata, ostaje još da promovišu domaće varijante Pavela Morozova. Da ne ulazimo u to koliko je sve oko njega stvarno ili sovjetska propaganda, važno je da je popularni „Pavlik“ bio junak iz doba SSSR-a, koji je svoga oca prijavio vlastima. Bio je to model da se ne smije suprotstavljati nadležnima, jer su oni država i vazda na prvom mjestu. Ne smije se činiti ništa što oni ne odobre ili govoriti ružno o njima. Prvi domaći „Pavlik“ počeo je djelatnost na državnom poslu. Očekuju se snimatelji po dubini. A dno ne postoji!
