Sda je sve jasno: ministarka kulture i medija Tamara Vujović ne usuđuje se da javno uputi kritiku Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i Eparhiji budimljansko-nikšićkoj Srpske pravoslavne crkve zbog brojnih nelegalnih radova koji su sprovedeni bez saglasnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Umjesto kritike i jasnog stava da je nedopustivo degradirati i devastirati naše sakralno nasljeđe, ministarka i specijalista fizikalne medicine ponovo je iz Skupštine crnogorskoj javnosti ponudila oblogu od blata kako bi izliječila terminalnu fazu institucionalnog odnosa prema baštini.
Blatom (čitaj: neistinama) ministarka je pokušala da zamaskira suštinu: Mitropolija i Eparhija ruše, razgrađuju, grade i zidaju već decenijama bez ikakve saglasnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara, ali i bez bilo kakvog započinjanja zakonske procedure kod nadležnih organa. To bi značilo da je ministarkina „blatna obloga“ koju je nazvala „ćutanjem administracije“ apsolutno neodrživa u vezi sa brojnim slučajevima nelegalne gradnje u posljednjih pet godina, a neodrživa je takođe i za brojne primjere u minulih nekoliko decenija.
Improvizacije
Iako je ministarka pored sebe imala direktoricu Uprave za zaštitu kulturnih dobara Petru Zdravković, koja joj je, po svemu sudeći, pripremila odgovore na poslanička pitanja, ministarka je sebi dozvoljavala nedopustive improvizacije samo kako bi pokazala i da ona tu nešto zna i razaznaje, pita se i odlučuje. No, kad god bi podigla glavu sa papira, prestala da čita sterilno upakovan administrativni tekst, Vujović bi otišla u improvizacije koje bi je odmah odvele u neistine. Braneći se od komentara poslanice Aleksandre Vuković-Kuč, koja je potencirala skandalozan odnos države i vjerskih zajednica prema sakralnom nasljeđu, Vujović je ustvrdila da su se Mitropolija i Eparhija, sirote, obraćale Upravi za zaštitu kulturnih dobara kako bi im ovaj organ izdao konzervatorske uslove, na osnovu kojih bi izradili konzervatorski projekat i započeli legalne radove. No, kako tvrdi ministarka, Uprava bi ćutala i ne bi odgovorila na njihove zahtjeve, a ova dva vjerska subjekta su samoinicijativno započinjali radove jer, kako reče Vujović, život mora da se odvija. Ovo je, naravno, daleko od istine, jer samo u posljednjih pet godina novinar Pobjede je otkrio, prijavio nadležnim organima i potom napisao brojne istraživačke članke o nelegalnim radovima na manastirima Ćelija piperska, Duga, Moračnik, Župa, Vranjina, Samograd i Kosijerevo. Samograd je, čak, proglašen i za novo kulturno dobro zbog pravovremenog, temeljnog, kritičkog i kontinuiranog pisanja Pobjede i spremnosti Uprave da započete nelegalne radove iskoristi za donošenje Rješenja o prethodnoj zaštiti i da u roku od godinu valorizuje dobro i donese Rješenje o zaštiti, dok se i ono ne pokaže, kao mnogo puta do sada, samo kao „mrtvo slovo na administrativnom papiru“.
Foto: Stevo Vasiljević
Mitropolija i Eparhija su, dakle, rušile stare zidove, pregrađivale, proširivale ili u cjelosti zidale glomazne konake, zidale moderne garaže, oslikavali freske i dodavale brojne neprimjerene elemente poput laminata, mermera, radijatora, utičnica ili klima uređaja po zidovima vjerskih objekata koji su decenijama pod zaštitom države. Za sve ove radove, u Upravi za zaštitu kulturnih dobara nije registrovan nijedan zahtjev za izdavanje konzervatorskih uslova, niti ima saglasnosti na bilo koji konzervatorski projekat, što je Pobjeda objavila i dokazala u više navrata objavljujući detalje zvanične dokumentacije koju je novinar dobio preko Zakona o slobodnom pristupu informacijama. Ili, kada bi ova vjerska zajednica dobila konzervatorske uslove, a potom ne bi dobila saglasnost na konzervatorski projekat koji nije poštovao uslove, Mitropolija i Eparhija bi, bez zadrške i ne mijenjajući projekat, nelegalno zidale onako kako su u startu i zacrtali (primjer: konak u Manastiru Duga).
Istina je, naravno, da su u pojedinim slučajevima postojali periodi administrativnog ćutanja – spora reagovanja nekadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture i današnje Uprave, preklapanja nadležnosti i formalnih zastoja. Ali to ćutanje nikada nije bilo razlog zbog kojeg su započinjani najveći i najproblematičniji radovi. Sjetimo se samo devastacije (u pravom smislu riječi) Manastira Beška, o kojem je Pobjeda prije koju godinu objavila serijal istraživačkih tekstova i dokazala skandalozno i nelegalno postupanje Mitropolije prema tom našem izuzetno vrijednom nasljeđu, zatim objavila i sva ključna postupanja Zavoda za zaštitu spomenika kulture, ali i ukazala na odsustvo bilo kakve reakcije političkog vrha koji je tada predvodila Demokratska partija socijalista, zajedno sa premijerom, predsjednikom i svim ministrima.
Dakle, Mitropolija crnogorsko-primorska i Eparhija budimljansko-nikšićka vrlo dobro znaju šta im Uprava za zaštitu kulturnih dobara može, a šta ne može odobriti. I upravo zato, kada unaprijed znaju da njihovi megalomanski planovi ne bi prošli stručnu i zakonsku proceduru, radove jednostavno započinju samoinicijativno - bez ijednog zahtjeva, bez ijedne saglasnosti. Uvjereni da ih građevinska inspekcija nikada neće zaustaviti, a da s državnog vrha neće doći nikakav znak političke volje da se zakon sprovede, oni rade ono što hoće, dok institucije poslušno glume nemoć.
Disharmonija
Dok ministarka govori o „ćutanju administracije“, stvarnost, dakle, pokazuje nešto drugo. Uprava za zaštitu kulturnih dobara i građevinska inspekcija nijesu nijeme - one su u potpunoj institucionalnoj disharmoniji. U praksi to znači da država istovremeno donosi rješenja o obustavi radova i vraćanju u prvobitno stanje i dozvoljava (preko građevinske inspekcije) da se isti ti radovi završe, dok inspekcija za kulturna dobra ne podnosi krivične prijave već sve „završava“ preko prekršajnih naloga. Najbolji primjer toga je slučaj izgradnje konaka u Manastiru Kosijerevo, o čemu je Pobjeda u više navrata pisala posljednjih mjeseci i godina. I dok se u Skupštini govori o „temeljima identiteta“, po Crnoj Gori se ruše temelji onoga što je taj identitet stvaralo. Kosijerevo je dokaz da su zakoni izgubili snagu, a institucije smisao.
Da stvar bude apsurdnija, ministarka je u izlaganju konstatovala da je „komunikacija sa vjerskim zajednicama u velikoj mjeri unaprijeđena“ i da danas „nema mnogo inspekcijskih prijava“. To bi, po logici zdravog razuma, moglo značiti samo jedno: da Ministarstvo i Uprava nijesu prisutni na terenu i da degradacija i devastacija prolaze neprimijećeno - ne zato što ih nema, već zato što ih niko ne želi vidjeti. Nema prijava, jer nema nadzora. Nema nadzora, jer nema političke volje. A nema volje, jer su institucije koje bi morale da reaguju pretvorene u servise političke poslušnosti i straha od reakcije Srpske pravoslavne crkve. Kako u vrijeme Demokratske partije socijalista, tako i danas kada vedre i oblače – tzv. oslobodioci. Da nije tako, ne bi novinar Pobjede, umjesto nadležnih organa, sam razotkrivao brojne slučajeve degradacije i devastacije našeg sakralnog nasljeđa, slučajno ili namjerno obilazeći naša kulturna dobra posljednjih godina.
Zato su danas sakralni spomenici pretvoreni u poligon građevinskog i estetskog nasilja, gdje se pod izgovorom obnove ruši autentičnost, mijenja vizura i briše slojevitost istorije. I to ne čine anonimni preduzimači, već organizovana crkvena struktura koja već decenijama djeluje mimo zakona, dok Ministarstvo kulture – po ustaljenom obrascu – ćuti, uz administrativne floskule o „komunikaciji i procedurama“.
Paraliza
Da rezimiramo, istina je da u Crnoj Gori nije na snazi „ćutanje administracije“, kako tvrdi ministarka, već paraliza institucija – uzrokovana strahom da se zaštita kulturne baštine ne protumači kao „napad na crkvu“. I dok se manastiri pretvaraju u građevinske hibridne komplekse, Uprava za zaštitu kulturnih dobara i Ministarstvo kulture i medija pretvaraju se u posmatrače sopstvene nemoći.
Zato, gospođo Vujović, problem nije u „blatu“ kojim pokušavate da umirite javnost, već u činjenici da institucije koje vodite tonu u to isto blato - između kompromisa i ignorisanja zakona. A kad država ne brani sopstveno nasljeđe, onda ono više i ne pripada državi.
Stoga, umjesto Vaše „blatne obloge“, ovoj državi je potrebna hirurška intervencija odgovornosti - jer sistem zaštite kulturnog nasljeđa više nije bolestan, nego mrtav!
