- Smatramo da bi Crna Gora, radi uspješnije borbe protiv organizovanog kriminala, trebalo da donese precizne zakonske norme o zaštiti svjedoka, saradnika zakona. Jer, u istragama vezanim za ta krivična djela, nema drugog načina da ih privedete kraju. Saradnicima zakona morate garantovati, s jedne strane - zaštitu, ali i - povoljnosti. U suprotnom, ne interesuje ih ta saradnja. To je od krucijalne važnosti, jer je riječ o kriminalu u kojem nemate svjedoke, niti klasične žrtve koje prijavljuju krađu, pokušaj ubistva i slično. Trgovina narkoticima i pranje novca nisu ni pod nadzorom, nema svjedoka, nema dokumenata“, kaže za Portal Analitika Pjetro Graso, šef italijanske Nacionalne direkcije za borbu protiv mafije (DNA), odnosno glavni državni tužilac za borbu protiv mafije.
Graso precizira da to ne podrazumijeva davanje imuniteta tim osobama: „Oni se moraju osuditi, ali postoje olakšice. Dakle, i za djelo za koje je predviđena doživotna kazna, može dobiti 30 godina, ili i neke druge olakšice. U tom se slučaju traži kompletna i potpuna saradnja - ne samo priznanje sopstvenih kriminalnih djela. U tom segmentu, moraju postojati rigorozna pravila, kao instrumenta koji policiji i tužilaštvu omogućava dobijanje bitnih informacija“.
Za to su, podvlači Graso, neophodni i resursi. „Saradnici pravde koštaju. Zaštita svjedoka košta. Sklonište za njih – košta. Mi u Italiji imamo budžet namijenjen za te svrhe. Za oko hiljadu saradnika pravde, koje imamo u ovom momentu, za 4.500 članova njihovih porodica, jer se i oni moraju zaštititi, te za oko 1.400 stanova koji služe kao njihova skloništa, naša država izdvaja između 50 i 60 miliona eura godišnje. Uz sve to, neophodna je i politička volja, pored zakona i svega ostalog“, ističe italijanski državni tužilac za borbu protiv organizovanog kriminala. Pjetro Graso ima impresivnu biografiju. Postaje poznat u cijeloj Italiji, kada je uz predsjednika Višeg suda u Palermu, Alfonsa Đordana, vodio prvi maksiproces članovima Kozanostre, 1986-87 godine. Tim je procesom bilo obuhvaćeno čak 475 optuženih, kojima je, na kraju, izrečeno 19 doživotnih robija i ukupno 2.665 godina zatvora! Tadašnja presuda bila je napisana na 8.000 strana.
Bio je na mnogim odgovornim tužilačkim funkcijama.
Pod njegovom upravom, kao glavnog državnog tužioca u Palermu, od 2000. do 2004, uhapšeno je 1.779 mafijaša, među kojima i 13 opasnih latitanata (bjegunaca od zakona). U istom periodu to je tužilaštvo izdejstvovalo 380 doživotnih robija i na stotine zatvorskih kazni.
Glavni italijanski državni tužilac za borbu protiv mafije, šef DNA, postao je 2005. godine, a već naredne, 2006, uhvaćen je najpoznatiji italijanski „latitant”, Bernardo Provencano, koji se krio od 1963. godine.
Na Grasa je u više navrata bio planiran i organizovan atentat, ali je svaki, na sreću, na vrijeme osujećen.
U Crnoj Gori je boravio kao učesnik trodnevne konferencije „Modeli zakonskih rješenja u oblasti borbe protiv organozovanog kriminala“, tokom koje su tužioci i istražitelji iz SAD-a, Italije i Hrvatske, koji se bave organizovanim kriminalom, predstavili svoja iskustva crnogorskim kolegama, dajući konkretne sugestije.
ANALITIKA: Pored sistema zaštite svjedoka, na što bi Crna Gora trebalo još da obrati pažnju, u borbi protiv organizovanog kriminala?
GRASO: Crna Gora može biti privlačno mjesto za investiranje novca zarađenog nelegalnim radnjama. Dakle, mora se paziti na sve sumnjive novčane transakcije, koje zagađuju legalnu ekonomiju. To su pare koje ne koštaju ništa, nisu ekvivalentne novcu koji banka pozajmljuje sa kamatom, koji ima višu cijenu. Novac koji stiže od organizovanog kriminala, dobija se po cijeni od - nula eura. Samo da bi ga sklonili, kriminalci su spremni da obore cijene na berzama i da naprave nelealnu konkurenciju, ne samo u nekoj nacionalnoj, već u svjetskoj ekonomiji.
U Italiji smatramo da je u borbi protiv organizovanog kriminala jedan od prioriteta - konfiskacija materijalnih dobara mafijaša. I to radimo na sve zakonom predviđene načine, ne samo kroz procese, već i mjerama koje nazivamo preventivnim. Dakle, u nekim slučajevima se imovina mafijaša konfiskuje preventivno, ali sa svim pravnim mjerama zaštite, ukoliko se utvrdi da neki dio nije stečen na nezakonit način. Konfiskacija, odnosno materijalno slabljenje, najefikasnije eliminiše opasnost od tih ljudi, nezavisno od procesa. Otkrili smo, mada to nije veliko otkriće, da se mafijaši više boje konfiskacije imovine nego zatvora. Jedan nam je rekao otvoreno i jasno: „Više volimo da smo u zatvoru sa novcem, nego na slobodi bez para“. ANALITIKA: Koja je, po Vašem mišljenju, trenutno najsnažnija kriminalna aktivnost između Crne Gore i Italije?
GRASO: Sasvim sigurno - trgovina kokainom. Mi smatramo da je Balkan teritorija na kojoj se droga skladišti i odakle se, za kratko vrijeme može snabdjeti cijela centralna Evropa. Sa Balkana se za 24 sata može snabdjeti veliki dio evropskog tržišta, od Švajcarske do skandinavskih zemalja. Ta droga uglavnom potiče iz Pakistana, koji je proizvođač 90 posto heroina i opijuma, namijenjenog evropskom tržištu.
ANALITIKA: Koliko ima Crnogoraca u tom poslu; da li se bave i drugim aktivnostima, trgovinom oružjem ili ljudima?
GRASO: Dakle, Crnogoraca ima u tom poslu, ali nemam precizne podatke o njihovom broju. Ponekad naiđemo na trgovinu ljudima, sa istočne obale Jadrana, ali u tom poslu nema Crnograca. To drže Albanci. A nerijetko je sa trgovinom ljudima povezana i neka druga aktivnost. Uz ljude šalju i hašiš, ili heroin koji dolaze iz Turske, Grčke, Albanije, Makedonije.
Jer, Albanci nijesu specijalizovani za određenu vrstu kriminala. Mogu prenositi istovremeno hašiš, heroin, kokain, ljude, nema specijalizacije.
Uostalom, treba razdvojiti stvari. Ima Crnogoraca koji učestvuju u trgovini narkoticima, ali nije dokazano da ta trgovina prolazi kroz Crnu Goru. Možemo da pretpostavljamo, ali nemamo dokaze. Oni rade, ali ostavljaju slobodnom teritoriju svoje zemlje. Dakle, moramo na drugom mjestu naći dokaze o njima i povezati se sa nekim drugim zemljama u istrazi vezanoj za njih i njihovu aktivnost, a ne sa Crnom Gorom.
ANALITIKA: Da li znate koliko Crnogoraca boravi u Italiji kao članovi raznih organizovanih kriminalnih grupa?
GRASO: Nikad ne izgovaram brojke za koje nisam potpuno siguran. U Italiji je uobičajeno da gledamo državljanstvo po mjestu rođenja, što u slučaju balkanskih zemalja, a pogotovo Crne Gore i Srbije, nakon 2006, nije pravilo. Nerijetko se dešava da je neko rođen u Crnoj Gori, a ima državljanstvo Srbije i obrnuto. Takav je slučaj sa Darkom Šarićem.
Zbog tih stvari ne mogu govoriti u preciznim ciframa. Ali, moram da naglasim jednu bitnu stvar koju smo otkrili, prvenstveno kad je riječ o trgovini drogom. Novi način organizovanog kriminala u tom poslu je kreiranje neke vrste „ćelija“, organizacionih jedinica formiranih od tri do pet članova, koje djeluju po projektu, po operaciji, a ne kao jedna stabilna, velika organizacija sa serijom aktivnosti. To nam veoma otežava istragu. Jer, i kada uhapsimo nekoga, zbog nepovezanosti ćelija, nismo u stanju da uhvatimo vezu s vrhom organizacije. Znači, uprkos hapšenjima, tržište i vrh organizacije ostaju sačuvani.
Ovo je strategija koja je i osmišljena da bi, i ako neka operacija prođe loše, organizacija i tržište bili spašeni. Članovi tih ćelija i ne znaju podatke o široj organizaciji u okviru koje djeluju, pa nam ne mogu biti od koristi kad ih uhapsimo.
ANALITIKA: Da li se ovo odnosi na sve kriminalne organizacije?
GRASO: To je strategija koju primjenjuju mnoge nacije, pogotovo u trgovini kokainom. Moram reći da nas je to zateklo. Srpsko-crnogorske kriminalne organizacije u prošlosti nisu imale ekskluzivitet u toj trgovinina na teritoriji Italije. Ali, istraga vezana za akciju „Loptice“, koja se bavila kriminalnom aktivnošću grupe Darka Šarića, pokazala je da su u tome uspjeli.
Upravo tokom te istrage susreli smo se sa ovim novim vidom organizacije o kojem pričam, koja nam značajno otežava istragu. Mi smo u Italiji navikli da započnemo jedan krug istrage tako što uhvatimo jednoga člana koji, sa perspektivom teške kazne, počne da sarađuje, pa se iz te saradnje otvore nove istrage, dođemo do drugih saradnika i novih uhapšenih. Sa novom strategijom nas na izvjestan način blokiraju, jer možemo uhvatiti samo one koji su radili u jednoj određenoj operaciji, a da ne dođemodo vrha kriminalne hijerarhije.
ANALITIKA: Prije godinu i po, u septembru 2010, u Podgorici ste sa državnom tužiteljkom Crne Gore, Rankom Čarapić potpisali memorandum o saradnji. Bio je to prvi sporazum te vrste koji je Crna Gora potpisala sa nekom zemljom, članicom EU. Koji su dosadašnji rezultati tog memoranduma?
GRASO: Sporazum je bio odmah operativan. Zahvaljujući njemu, uhapšen je Duško Šarić, brat velikog trafikanta drogom – Darka Šarića. Zahvaljujući toj saradnji i istrazi koja je urađena u Italiji, zaplijenjena su dobra u vrijednosti od 12 miliona eura. Ova forma saradnje veoma je dobra, jer Crna Gora i Italija nemaju ugovor o ekstradiciji. Kako je Duško Šarić crnogorski državljanin, nije mogao biti izručen Italiji. Međutim, crnogorsko tužilaštvo se zauzelo da ga procesuira, sa svim elementima koje smo sakupili o njemu i mi očekujemo presudu od strane vaših sudija.
ANALITIKA: Zašto između Crne Gore i Italije ne postoji ugovor o ekstradiciji?
GRASO: Nadamo se da će uskoro moći da se ostvari. U suštini, razlog je u tome što do sada nisu napravljeni koraci nephodni u tom smislu. Uostalom, i naša saradnja je skorašnja, kao što je skorašnji interes za razmjenu informacija i za kooperaciju od strane Italije prema Crnoj Gori.
ANALITIKA: Da li se i vi slažete, sa državnim tužiocem Mariom Venditijem, koji u Italiji vodi proces protiv Darka Šarića i članova njegove grupe, da je on negdje u Evropi, ukoliko još „radi“?
GRASO: Moguće je. U svakom slučaju, on se nalazi negdje gdje ima podršku. Jer svaki bjegunac od zakona ima potrebu za jednim kontekstom u kojem je zaštićen.
Gordana BOROVIĆ
