Jedna od njih je poznata mlada glumica Milena Radulović (26) koja je ispričala da je Aleksić silovao kada je imala 17 godina, a koja je nakon brojnih psihoterapija odlučila da progovori o strahotama koje je preživjela. Aleksić je juče uhapšen, a beogradska policija je, pošto se osnovano sumnja da spisak žrtava nije konačan, pozvala da se jave potencijalne žrtve.
“Njegova manipulacija i ide ka tome da vam usadi ogroman osjećaj odgovornosti, saučesništva, krivice. I, na kraju, neki strah da će te u tome ostati same. U trenutku tog čina ja nisam imala svijest o posledicama, one su dolazile kasnije. Bilo je to poništavanje svake vrste samopouzdanja, sigurnosti”, ispričala je, između ostalog, poznata glumica šta je preživljala dok je još bila maloljetna.
Ovaj slučaj nanovo je otvorio pitanje stigmatizacije žrtava od strane društva, ali i, čini se, nakon javnog istupa poznate glumice ohrabrio eventualno sve one koji trpe nasilje da prijave nasilnike.
Silovanje i seksualno zlostavljanje je tabuizirana tema u Crnoj Gori i o njoj se govori samo od slučaja do slučaja, nakon čega se sve banalizuje i minimizira ovaj surovi i traumatični oblik nasilja svodeći sve na pojedinačne slučajeve, upozorava Aida Petrović iz Crnogorskog ženskog lobija.
“Slučaj iz Srbije je izuzetak da žrtva, pritom javna ličnost, javno progovori i podstakne i druge da progovore o seksualnom zlostavljanju. Crna Gora nema nikakvu bazu podataka o silovateljima niti znamo koliko slučajeva ima a da žrtve nikad nisu progovorile o seksualnom zlostavljanju. Žrtve silovanja nisu ohrabrene od strane države nikakvim kontinuiranim programima i edukacijama kao i informacijama da prijave bilo koji oblik zlostavljanja. Crnogorski ženski lobi ima licenciranu SOS liniju za žrtve seksualnog nasilja koja funkcioniše od juna 2019. godine na volonterskoj osnovi, jer država nije prepoznala ni imala političke volje do sada da finansijski ili bilo kako drugačije pomogne opstanak ove linije koja je anonimna i dostupna 365 dana”, upozorila je u izjavi za Dan Petrovićeva.
Ukazuje i da je silovanje čin nasilja, dokazivanja moći i kontrole a ne seksualnosti muškarca koji je u najvećem broju slučajeva poznat žrtvi.
“Silovateljev cilj je da ponizi ženu i da joj potpuno oduzme ličnu moć i zato nema mjesta pitanjima što nije ranije prijavila. Ovakav način razmišljanja optužuje žrtvu za ono što joj se dogodilo, umjesto nasilnika koji je počinio zločin i obeshrabruje druge žrtve koje ćute o seksualnom zlostavljanju koje im se dogodilo”, naglašava Petrovićeva.
Ističe i da žrtve ćute zato što im ni najbliži ne vjeruju.
“Žrtva je najčešće i jedini svjedok onome što joj se dogodilo, jer silovatelj bira priliku i mjesto bez svjedoka za gnusni čin”, kaže Petrovićeva.
Prema njenim riječima, zdravstveni rizici i posledice za žrtvu rijetko se ogledaju u većim tjelesnim povredama, ali može doći do seksualno prenosivih bolesti, neželjene trudnoće.
“Međutim, mnogo veće su trauma i psihički problemi koji nastaju kod žrtve, a sa kojima nastoji da se izbori sama prolazeći tako kroz još jedan „krug” nasilja. Osnovno je, vjerujte žrtvi i njenoj priči o silovanju posebno djeci jer ona nikad ne lažu da im se desio ovaj oblik zlostavljanja. Žrtvi treba reći da napad nije njena greška i da ne može biti kriva za zločin koji se desio nad njenim tijelom i duhom, i da različit spektar emocija koje ima dok priča o silovanju razumijete i ne osuđujete je. Kada žrtva odluči da ispriča svoje bolno iskustvo treba je strpljivo slušati i podržavati, govoreći joj da ćete biti tu”, izjavila je Petrovićeva.
Neuropsihijatar Marina Roganović objašnjava da je silovanje akt agresije i nasilja i u psihijatriji je poznat kao tzv. sindrom silovanja ili trauma silovanja, koji je specifičan oblik posttraumatskog stres sindroma koji prati seksualni napad.
“Žrtve doživljavaju šok, emocionalni stres, strah, nesanicu. Ovo može dovesti do promjene u razvoju slike o sebi i svojoj seksualnosti, kao i pojavi nevjerovanja partnerima. Postoje dugoročne posledice, koje se odražavaju na samoj osobi, njenoj karijeri, profesionalnom razvoju, ljubavnom ali i porodičnom životu”, kazala je Roganovićeva.
Ona ističe da u akutnoj fazi postoje strah, bijes, očaj, tuga, užas, vikanje i plakanje, te nekontrolisano ponašanje ali i skrivanje osjećaja. Ističe i da su nemirni snovi i noćne more naj značajniji simptomi kod žrtava silovanja i oni se javljaju i u akutnoj i u dugoročnoj fazi.
“Strah je stalno prisutan da se silovatelj može vratiti, strah za opštu fizičku sigurnost, strah da ostanete sami, strah od drugih ljudi ili situaci je koje mogu podsjetiti na ono što se desilo… Sem straha, posledice su i nepovjerenje, sklonost izolaciji, povlačenje, pasivnost, preplavljenost traumatskim događajem, razdražljivost”, kazala je Roganovićeva u izjavi za Dan.
Naglašava da je važno da se ovakav vid nasilja prijavi na vrijeme, ali nikada nije kasno.
“Premda smatram da smo izrazito humano društvo, ipak vidim da nismo prevazišli mnoge predrasude. Upravo zato veliki broj žrtava silovanja to djelo ne prijavljuje. Budimo iskreni, sjetimo se komentara pri takvim dešavanjima. Sada možemo za sve da čitamo komentare i oni su, nažalost, kako je bila obučena, da li je davala povoda. Znači osuđivanje okoline izaziva osjećanje krivice u žrtvi da je možda na neki način doprinijela tome da bude žrtva, dovodi do neprijavljivanja silovanja. Čak iako je neposredna okolina podržavajuća, sama kultura u kojoj živimo i dalje je osuđujuća. Zato treba da podržimo žrtve silovanja i da ostavimo da same odluče da li će, kada i kako prijaviti silovanje. Naše je da žrtvu podržimo i pomognemo da povrati povjerenje, a to je dugotrajan procesu kojem treba imati puno razumijevanja, strpljenja, pažnje i ljubavi”, poručila je Roganovićeva.
