Nipošto ne dovodeći u pitanje bilo čija individualna prava i poštujući, u prihvatljivoj mjeri, manjinski iskazanu volju. Kolektivna identifikacija proizilazi iz individualnog prava na iskazivanje i tog dijela ljudske pirode, ali ono u građanski ustrojenim društvima ne bi trebalo biti osnov za politička pregrupisavanja i djelovanja u politički zasebnom oranizacionom obliku.
Građanska društva karakteriše političko organizovanje na osnovu ekonomsko-socijalnih ideja i percepcija načina za ostvarenje društva slobode i relativnog blagostanja. Udruživanje na kolektivističkim, bilo etničkim, bilo karakterologijama druge vrste, koje povezuju u zajednicu ljude različitih socio-političkih senzibiliteta, najčešće ima u sebi negaciju demokratski uređenog društva, posebno građanski organizovanog, jer sputava sposobnost takvog društva da efikasno odgovori izazovima na najbolji način. Društva zasnovana na filozofiji nacije, crkve, proizvode neefikasnost u svim segmentima. Nacionalne vođe, “patriotske snage”, po pravilu, samo mute vodu, jer se u mutnoj vodi najbolje snalaze.
Sopstvena marginalizacija kroz insistiranje na nacionalnom pitanju: Postoji jedan stari vic o tome kako se Englezi uče na Oksfordu i Kembridžu, Amerikanci na Jelu i Prinstonu, a Srbi na sopstvenim greškama, koji, iako kritičan prema Srbima, ne odražava pravu sliku. Srbi se čak ne uče ni na sopstvenim greškama. Kao narod koji je platio jednu od najvećih cijena raspadom bivše nam zemlje, SFRJ, čini se da ne postoji svijest da je ta cijena posljedica insistiranja na nacionalnim konceptima i sukobljavanja, po tom osnovu, sa većinskim stanovništvom u svim republikama tadašnje zajedničke države. Logika je upravo nalagala da svoj opstanak traže u promovisanju svojih građanskih prava i građanske države, čak iako su nasuprot sebe imali nacionalističku većinu, ili upravo zbog toga. Neporecivo sam siguran da bi za takvo nešto imali podršku cjelokupne međunarodne zajednice.
Ovako su svojim isticanjem nacionalnih ciljeva u prvi plan, stvorili snažan front protiv sebe u svim republikama bivše zemlje, dodatno motivisan velikosrpskim ambicijama beogradskih elita. Posljedice znamo. Iako su šanse za sličan scenario u Crnoj Gori beznačajne, šanse za sopstvenu marginalizaciju kroz insistiranje prevashodno na nacionalnom pitanju i državnom statusu sopstvene nacije, nijesu beznačajne i u dužem vremenskom periodu vrlo su izgledne. Zato se i nadam da će preovladati svijest kod srpske populacije u Crnoj Gori o superiornosti izgradnje zajedničke građanske Crne Gore, kao kuće u kojoj će se svi osjećati kao u svom domu.
Preganjanje u nametanju svojih nacionalnih atributa, pokušaji da se nacionalno nametne kao dominantan način funkcionisanja države, ne doprinosi skladu i harmoniji u Crnoj Gori. Naprotiv, vodi daljem produbljivanju jaza. Vremenom se emocije mogu uzdići na opasan nivo, dosežući i nivoe otvorene mržnje, koja može kad-tad (niko ne zna što vrijeme nosi) imati epilog i u neželjenom, krvavom sukobu.
Nažalost, ili na sreću, između onog što traže politički predstavnici Srba i onog što Crna Gora jeste, ne može biti kompromisa. Ukoliko se prihvate srpski zahtjevi, gubi se građanski koncept države. I tu nema dvojbe. Ukoliko srpska populacija misli da je njihovo potpuno zadovoljavanje sopstvenih težnji jedini način da prihvate Crnu Goru kao svoju državu, moraju znati da bi se u toj državi jedino oni komotno osjećali. A to ne može biti prirodan i logički epilog. Kako sam siguran da u takvom nastojanju neće naći saveznike, sem u beogradskim nacionalističkim krugovima, ali pacifikovanim i „povađenih” zuba, čini mi se da će opet ostati kratkih rukava i nanovo učiniti već viđenu grešku.
Traženje uporišta i podrške van granica svoje zemlje i regionalna okupljanja po nacionalnom principu, pozivi na sabornost i zajedničko djelovanje, samo podstiču podozrivost prema ciljevima i djelovanju srpske nacionalne zajednice i njenih političkih predstavnika u Crnoj Gori. Sabornosti podrazumijevaju jednoumlje u ciljevima, a to su opasne déjà vu igre kojima je Evropa platila preveliku cijenu.
Elite nastajale na zloupotrebi i potenciranju različitosti među građanima: Mukotrpan je put izgradnje demokratskog društva sa demokratskim institucijama. Za takvo nešto mora postojati senzibilitet, prije svega u građanstvu, koje svojim biračkim potencijalom prepoznaje u političkoj ponudi demokratski kapacitet i na taj način usmjerava kompeticiju među političkim akterima. Bez izgrađene svijesti onih koji odlučuju o svojim elitama, elite će nastajati na zloupotrebi i potenciranju različitosti među građanima, svejedno da li su te razlike nacionalne, vjerske, kulturološke ili klasne.
Ne treba biti previše analitičan pa ustvrditi da su zemlje tzv. Zapadnog Balkana eklantantan primjer te vrste zloupotreba, stoga se poticaj na transformaciju tih društava ne može tražiti u njima samima, već u određenoj spoljnoj motivaciji. Zato je put ka eurointegracijama tih društava mnogo značajniji od samog članstva u Evropskoj uniji. Sam postupak pregovora kauzalno mijenja tradicionalna balkanska društva ka društvima sa punim uvažavanjem demokratskih institucija, poštovanja zakona, procedura i ljudskih prava. Najilustrativniji je primjer poštovanje manjinskih prava, prevashodno prava seksualnih manjina. Nezamislivo je da bi ova društva samoinicijativno kandidovala pitanja prava seksualnih manjina, kao značajan indikator pune ravnopravnosti svih društvenih grupa i, u krajnjem smislu, ljudskih prava svakog pojedinca.
Svi oni koji svojim djelovanjem ne rade na što bržem kretanju svoje zemlje ka članstvu u EU ne mogu sebe nazivati borcima za transformaciju drušva, u kojem djeluju, u demokratsko. Racionalnom čovjeku je teško prihvatiti da oni, koji svakodnevno ističu svoju privrženost demokratskim institucijama i poštovanju zakona i prava građana, ne insistiraju kod zemalja EU na što bržem uvlačenju svoje zemlje u pregovarački ciklus i kroz njega postignuća željenog, već rade suprotno: zahtijevaju od tih zemalja da ne otpočinju pregovore sa njihovom zemljom zbog, po njihovom mišljenju, iskrenom ili ne, insuficijencije svega onoga što bi, po logici stvari donijeli pregovori sa EU. U logici se to naziva contradictio in adjecto.
Tvrdnje da vlast ne želi eurointegracije a raditi sve na sabotiranju početka pregovora nema nikakvo uporište u smislenom rasuđivanju. Tu se opet vraćamo na priču o nedostatku senzibiliteta građana-glasača u prepoznavanju opcija koje ih uvode u savremena politička društva i pristajanje na manipulaciju razlikama između pojedinih društvenih grupacija. Nerazumijevanje pojedinih društvenih grupa da postaju taoci nesposobnosti svoje elite da, sem suprostavljanja sa drugim društvenim grupama, formuliše bilo koju ideju koja će im održati društveni status, privilegije i sinekure, u cjelini čini društvo zarobljenim u bavljenju unutrašnjim sukobima i usporava njegovu transformaciju ka društvu sloboda i „pristojnog“ života.
Spajanje nespojivog: Apsurdi političkog okupljanja i političkog opredjeljivanja po osnovu nacionalnog, vjerskog i drugog subjektiviteta, najbolje se vide kad se prevedu na običan život. Spajaju se nespojivi afiniteti. Na kulturološkom nivou spajaju Jimi Hendrixa i Zoricu Brunclik, Joe Bonamassa-u i Andriju Eru Ojdanića, Jim Jarmucsh-a i špansko-turske sapunice, Jack Kerouac-a i Ljiljanu Habjanović Đurović ... Na socijalnom nivou bogate i siromašne, kapitaliste, radnike, seljake, nezaposlene... Na ideološkom nivou od komunista pa do neofašista. Na taj način se gube elementarni principi na kojima počiva demokratsko društvo i udaljava od stvaranja poželjne srednje klase kao kamena temeljca stabilnog i prosperitetnog društva. Smjenjivost vlasti je jedan od osnovnih postulata demokratije, i kao način međusobne kontrole različitih političkih opcija, i kao stvaranje pozitivne kompeticije među političkim subjektima.
Ušančivanje crnogorskog društva u nacionalnom političkom opredjeljivanju, nepovjerenje među različitim nacionalnim opcijama, miješanje zemalja iz okruženja sa problematičnim ambicijama, partikularni interesi umjesto osjećaja zajedništva, sve su to činjenice koje crnogorskom društvu oduzimaju dinamiku i vode ga, u političkom smislu, u situaciju status quoa.
Nažalost, bez izgleda da će se, u dogledno vrijeme, nešto promijeniti, naročito u glavama onih koji bi postojeću vlast rado vidjeli u potpuno drugoj poziciji. Slabo tu pomažu i gaće i šerpe i uvozni know how srpskih otporaša. Čak sam sklon mišljenju da samo odmažu i stvari guraju na neprihvatljiv, populistički diskurs.
Slobodan Jovanović
