On je provokator - rečenica koji zvoni, pretpostavljam iz filmova... ubačeni elemenat koji narušava grupu. Ona je provokativna ili provocirala svojim stavom, garderobom, dugim jezikom, aktuelno danas, da bi bila silovana. U društvu, nekada bilo, danas nije, ne obaziri se – voli da provocira.
Provokacija je bila izuzetak za nepravilno ponašanje. Danas smo svi isprovocirani. Provokacija je svakodnevna situacija. U medijima, društvenim mrežama, sa članovima porodice, na radnom mjestu... za radnim kompjuterom, jer je radno i porodično mjesto izmiješano. Provokativno i normalno ponašanje izjednačeno, pogotovo u verbalnom kontekstu. Sve ono što je nekada davno bio umiveni podtekst, sada je tekst. Maliciozno peckanje sada je utemeljena istina. Provokacija je postala jezik svih bivših naroda Jugoslavije. Hajmo da se provociramo. Od antivaksera i zdravstvenih štabova, preko teista i ateista, danas većinski ćute ovi drugi, preko raznih šovinista, nacionalizam skoro da ne postoji, jer sam nacionalista, jer me isprovocirao neko drugi... a ne jer volim svoj narod... Mržnja, a ne ljubav je osnovni preduslov, upakovan u banalno dječije pitanje - Kako može on/a? Ili zašto on/a? A, česne ja? Ja je takođe provokacija, znanje o bilo čemu i kultura bilo koja je provokacija. Potraga za razumljivim i logičnim je provokacija. Dobar dan je provokacija, potreba za npr. filmom, pozorištem je provokacija, putovanjem, prijateljem strancem... Da stavimo masku, da poštujemo broj sjedišta, da smo na distanci ili blizu sa onima koji nam prijaju... provokacija. Suze su provokacija, o smijehu da ne pričam.
U ovim svedenim izlascima ograničenim zbog mjera, postoji jedna ozbiljna sociološka prednost u provokativnom danas. Često se pitam kada regularno nakon izmijenjenih godinu dana izađemo van, kako ćemo tako ispovocirani reagovati... uživo, sa osobom ispred sebe sa kojom, na primjer, treba da pregovaramo ili se usaglasimo.
Politička provokacija nije više nadgradnja, nego je svakodnevica, ne treba nam provokator ubačen u grupu, svima su nam ubačeni kao čip ili dio našeg sopstvenog napaćenog i uplašenog mozga, koji i kada reaguje učitava, i najčešće nije spreman da čuje. Mozak. On je najveća provokacija.
I pitam se da li mozak treba isključiti da ne bi provocirao, jer, na primjer, čitam na društvenoj mreži izjavu prosvjetnog radnika, posvećenog predavača koji se pita da li će iko objasniti da pisci za koje tvrde da su izbačeni iz literature školske postoje - pita se šta je on predavao... A ja se pitam da li će iko uzeti udžbenik i provjeriti. To je lako, nijesu to velike knjige i nerazumljiva literatura, dovoljno je pogledati sadržaj. Neće - jer i ako kažete pogledaj knjigu, kako god da kažete, provocirate. Ne poštujete... Sumnjate... itd, itd.
Suludo vrijeme, a nije do proljeća. I nema veze što je april. Ponekad mi se čini da je cijeli razuman život bio apriilili, jer toliko je nerazumnog da je nesavladivo. I „normalni“ su danas kada ih sretnete ubačeni element koji razbija veliku objedinjenu grupu provokatora.
Da nijesi isprovocirala, ne bi tako prošla! Ustaljena definicija porodičnog nasilja. Ne provociraj, nije na tebi. A sljedeći korak je i kada ćutiš - provociraš, jer ne progovoraš, zbog... dopisujte sami.
Isprovocirana sam na svakom koraku. Ja. Nasiljem. Na koji reagujem, različitim načinima, tako sam vaspitana. Ispada da sam provokator. Isprovocirana sam svakim ukidanjem razlike i isprovocirana svakim novim danom u kojem, kada se probudim, samoj sebi nanovo ne moram da kažem... sve ovo je prilično pogrešno, proći će. A to nije dobro, ne prođe ništa samo od sebe, već onda kada na pravi način odgovorite na provokaciju. Tako kažu psiholozi da se postavljaju granice. A mi smo granice odavno izgubili. I ne poštuju se i kada se viju zastave i ponekad razmislim šta bi bilo kada bih se ja u drugoj državi obmotala svojom. A koja je to druga država, možda i moja, sudeći po ikonografiji i zastavama... Pozdravima i rječniku. Svi govore nešto što ja ne razumijem. A ako ne razumijem, onda sam glupa. Ali ne, sigurno i sada provociram... Iako volim da kažem da je moje poimanje vrijednosti davno prošlo vrijeme. Iako se ovi drugi pozivaju na tradiciju, a ja sam kao „moderna“. Sve moderno, multikulturalno, građansko, humanističko, objedinjavajuće... zajedničko - šta je - pa provokacija. Na provokaciju samo nasiljem. Izbori su danas poveliki. I ne bira se mnogo, djeluje se... brzinski. Nema informacije, ostale su provokacije.
