Mnogo je vremena prošlo.
Prava vječnost, zapravo, mada je godine lako prebrojati: od 1987. ih ima trideset i pet. Trideset i pet!
Iz ove perspektive je to, ipak, gotovo “preistorija”, vrijeme koje je prethodilo krvavom raspadu SFRJ, jedine prave Jugoslavije.
Detalji i slike blijede, učesnici dešavanja iz te posljednje mirnodopske decenije prije istorijske nesreće i sunovrata se ni sami ne sjećaju baš najbolje svih situacija i detalja koji su pratili - vrijeme će pokazati: ponekad marginalne i nebitne, a ponekad strateške i trajne - dispute, sučeljavanja, rasprave i sukobe u onome što je tada bila “politička klasa”. I ona starija, vična komplikovanim borbama u komitetima i savezima, a i ona mlađa - jednako podijeljena - kao i “stariji drugovi” - u dogmate i progresivce, konzervativce i “linijaše” i one druge - liberale, anarho-liberale i ostale “revizioniste”.
Bio sam (oprostićete mi, nadam se, na toj prigodnoj samohvali), među ovima posljednjima. Anarho-liberalni-revizionista, dakle, ili tako nekako, i, kada bude došlo vrijeme, “izbrisan iz evidencije” tada jedine partije. Odnosno, bio sam“tamo onaj” koji pravi probleme i stalno nešto “izvodi”, pokreće inicijative i daje ideje (na primjer: Studentski kulturni eksperiment - STUDEKS, 1985, ili “Univerzitetska konferencija Saveza socijalističke omladine”, nešto prije toga; ili Studentski radio, takođe tih godina, koji je izdržao samo jednu emisiju, poslije promptne reakcije Opštinskog komiteta Saveza komunista Titograda … Ne biste vjerovali koja su tri izvršna sekretara - a znate svi za ta imena - tada vrlo mladi ljudi, spremno skočili da se zabrani ta ideološki sumnjiva stvar, koja je, u svom jedinom izdanju, počela na albanskom, riječima “Ju flet radio Titograd!” - po ugledu, sjetiće se najstariji, na početak svih objava na radio Tirani - u doba Envera Hodže. “Govori vam radio Tiranu!” Tj. radio Titograd.
Od Kundere znamo koliko takve šale, pa i benignije, mogu biti opasne! “Optimizam je opijum za narod”, a pesimizam je subverzivan - kao što je poznato … )
I tako, 1987. je godina, ja sam član Predsjedništva omladine Jugoslavije, na, kako sam se i dalje šalio, “plaćenom revolucionarnom radu” (jednom će mi se i čuvena i nesrećna Magi, iz EKV - jeste, iz Ekaterine Velike - na nekom omladinskom skupu u Novom Sadu, kada je već bila počela “jogurt revolucija”, izvinjavati što odmah nije shvatila da se ironično šalim oko tadašnjih plaćenih če gevarica), u ulozi (pokazaće se - pretposljednjeg i najmlađeg) međunarodnog sekretara omladinske organizacije te počivše Jugoslavije.
Tada za pametne i opasne šale znaju i momci iz Neue Slowenische Kunst - tj. iz njihovog grafičkog “departmana”, koji se zvao, direktno simbolično, “New Collectivism” (i za jedno, i za drugo vam ne mogu pomoći, dugo bi objašnjenje bilo, a i nisam baš najstručniji, pa je, za one koji možda ne znaju, google tu vrlo korisna stvar …) i koji je te 1987. godine kreiirao jedan od najpoznatijih “skandala” pri kraju socijalističke Jugoslavije i na kraju Štafete mladosti.
Naime, u pripremi Štafete mladosti, tog godišnjeg rituala, koji je u sebi sadržavao, istovremeno, i najljepše i najrežimskije elemente zajedničkog života u drugoj Jugoslaviji, postojao je, u sjedištu jugoslvenske omladinske organizacije, na 22. spratu tada jedinog nebodera na Ušču, u Beogradu (“zgrada CKJ”), đe smo obavljali te plaćene revolucionarne aktivnosti, tzv. “Savezni odbor za primpremu proslave Dana mladosti”.
I onda dođu tri momčića iz Slovenije (te godine je Štafeta na svoj put po Jugoslaviji, sve do Stadiona JNA, na završnu svečanost, kretala baš iz Slovenije, pa je, po pravilu, trebalo da neko iz te socijalističke republike napravi predlog/nacrt i dizajn plakata za proslavi u same štafetne palice), kratko potšišani, obučeni u smeđe vojničke košulje, zakopčanog posljednjeg dugmeta na kragni.
I donesu jednu skalameriju od nekog orla, sa vrlo oštrim ivicama krila, da se čovjek posječe ako ga “pomiluje”, postavljenog na četiri stubića, sve od nekog teškog šljaštećeg metala! I još donesu grafičko rješenje za plakat - neki mišićavi nagi muškarac, visoko dignutog pogleda, sa zastavom koja se vijori iza njega. I tako dalje - ni to vam ne umijem dočarati - morate i to naći na internetu.
I drugovi iz Saveznog odbora za pripremu sve to lijepo pogledaju i usvoje - mada im se, istina, učini da ta štafeta i nije baš štafetna - ne može da se nosi, a i ovaj atleta sa plakata je dibidus go, pa nije zgodno …
Dan kasnije, kada je neko ko se razumije u istoriju umjetnosti, pa i one nacističke, a i u istoriju kiča, posebno, u umjetničkom nastupu omladinaca iz Ljubljane prepoznao rafiniranu ironiju i sprdnju i sasvim jasnu poruku da se desni i lijevi ekstremni totalitarizam i njihovi umjetnički (tj. “umjetnički”) izrazi vrlo liče - odnosno da su isti, ako ćemo pravo.
Sazove se ( i zato vam sve ovo pričam!) hitna zajednička sjednica pomenutog saveznog odbora i Predsjedništva SSOJ. Drvlje i kamenje na Sloveniju i na bogohulne momke u mrkim košuljama - kako je to neprihvatljivo … i tako dalje.
Nas troje-četvoro članova Predsjedništva (Borut Šuklje, iz Slovenije, kasnije i ambasador te zemlje u Beogradu, u vrijeme kada sam ja u Ministarstvu inostranih poslova, i jedna đevojka iz Srbije, iz Kraljeva ili Kragujevca, mislim da se zvala Slađana Milošević, kao ona rok pjevačica) objašnjavamo drugima kako nije problem samo to što su momci iz Ljubljane bili obučeni kao Hitlejugend - već je problem i što su se nekome sviđele njihove uredne frizure, baš kao i muževni tip sa plakata - za koje se ispostavilo da je replika neke nacističke skulpture … Pandemonijum!
I onda nas napadaju, posebno mene i ovu đevojku, jer je Borut, pobogu, Slovenac, a Slovenci su već odavno sumnjivi …
I onda Borut kaže, pošto se na mene posebno ostrvi kolega zadužen za ideologiju, pa onda jedan za politički sistem, “Poslušajte Mićota, poslušajte što vam je rekao naš međunarodni sekretar!” Pa im, poslije, uzaludno, govorimo da bi, po njihovom svjetonazoru, i (pred)revolucionarna ruska umjetnost bila sumnjiva i neprihvatljiva. Borut im govori o Tatlinovom “spomeniku Trećoj internacionali”, tom asimetričnom pokretnom simbolu stalne promjene i kretanja … Blijedi pogledi, a meni ostade nadimak “Slovenac”. (Što je, vjerovatno, uticalo da, godinu i po ili dvije kasnije, NE učestvujem u tzv. “antiborkratskoj revoluciji” i da mladom rukovodstvu odbijem politički angažman - na što sam, i danas, posebno ponosan.)
Poslije smo išli u Sloveniju, na jednu svedenu i civilizovanu svečanost polaska štafete. Sjećam se mudrog Milana Kučana, koji je bio glavni govornik u toj prilici.
Danas sam, opet, povodoma Dana mladosti, pogledao nekoliko minuta sa tog posljednjeg “sleta” na stadionu JNA u Beogradu. Bio sam u toj loži, neđe u drugom redu, s kraja, zajedno sa nekadašnjim predsjednikom omladine Jugoslavije, Azemom Vlasijem. Tada se nismo znali, a kasnije ćemo postati veliki prijatelji.
Mnogo je godina prošlo, zaista.
Te iste godine smo ukinuli Štafetu mladosti. Postoji i članak, objavila je to, te 1987. godine, beogradska “Politika”, koju još nije bio posjekao talas pomiješanog dogmatizma i nacionalizma, sa slikom nas koji glasamo na sjednici Savezne konferencije SSOJ, u centru Sava u Beogradu. Moja majka je čuvala taj isječak, đe se vidi kako dižem ruku za tu odluku, “pošto Štafetu mladosti treba ukinuti dok još ima neki smisao, a ne čekati da ona izgubi svaki smisao, pa da je tek onda ukidamo”, kako sam tada kazao u raspravi.
Za Dan mladosti se, dakke, uvijek sjetim ovoga što sam vam ispričao: mnogi izazovi - socijalni, politički i kulturni problemi, pa i oni najgori i najtragičniji, zločinački i sramni rat na prostorima bivše zajedničke države - desili su se, zapravo, i kao rezultat istorijske vododjelnice i sukoba između ljutog, nepatvorenog, prevaziđenog i pregaženog dogmatizma-nacionalizma, koji je izazvao i pravdao rat koji će izgubiti - a u kojem, na našu zajedničku nesreću i žalost, nije mogao pobijediti liberalni, liberterski, demokratski, građanski i evropski pogled na svijet i na naše živote - te posljednje predratne decenije jugoslovenske povijesti.
Eto toliko.
A sada moram da čitam knjigu mog dragog prijatelja Bora Kontića, o počivšem profesoru Zdravku Grebu, koju ćemo promovisati u Podgorici 2. juna.
O čemu je ta knjiga? Pa o ovome gore što sam napisao, samo mnogo dublje i ozbiljnije. O ljudima u teškim vremenima. Ili mračnim, kako je to nazvala Hana Arendt.
Sve su knjige, zapravo, o tome, mada se to odmah ne vidi.
