Toliko mnogo da mu je, na primjer, trebalo više od jednog dana da ,,obradi“ sve poruke koje je dobio nakon što je prošle sedmice objavio da je ,,okačio kopačke o klin“ u 43. godini.
Rođeni Mostarac, kojem je nesrećni rat pokvario djetinjstvo i promijenio prebivalište, postao je kralj strijelaca u dalekoj Aziji. Karijeru je završio kao prvi golgeter u istoriji tamošnje Lige šampiona (42 pogotka), trostruki šampion Južne Koreje i vicešampion Azije sa Seulom, višestruki najbolji strijelac i član idealne postave K lige, fudbaler godine u Koreji i Hongkongu, čovjek koji je sijao strah i golmanima u Kini, bio miljenik navijača Crne Gore...
Kad se osvrnem na ono što sam uspio da napravim u karijeri, pogotovo u Aziji, mogu da kažem da sam dostigao visine o kojima nijesam mogao da sanjam. Toliko mi je Azija ,,legla“ kad sam stigao tamo, a umalo sam zakasnio s odlaskom, bilo je to u 26. godini. Osjećao sam se kao kod kuće, odgovarala mi je kultura, način života i fudbala - priča popularni Boske za Pobjedu.
„Napravio sam fenomenalne stvari. Kad sam zvanično objavio kraj karijere i počeo da dobijam poruke - od navijača, bivših igrača, protivnika, saigrača i od prije 10 godina - toliko mi je drago zbog svega i tek sad uviđam koliko sam dobrih stvari odradio. Ne samo na terenu, već i van njega. Idem u penziju s uživanjem jer znam da sam sve odradio kako treba. Pravi je trenutak za ovu odluku.“
Došao tiho i ušao u legendu
Damjanović je igrao u Sinđeliću, Železniku, Sremčici, Sremu, Radničkom iz Beograda i Bežaniji, prije nego se 2006. otisnuo na najveći kontinent na svijetu.
Prva stanica bio je saudijski Al Ahli, pa južnokorejski Inčon, Seul, kineski Điangsu i Peking Guoan, ponovo Seul, pa Suvon, Daegu i na kraju Kiči iz Hongkonga.
Došao je tiho i ušao u legendu – čuvenom rečenicom sa strip naslovnice može da se opiše Bosketova azijska misija.
„Tiho i neplanirano“, dodaje Damjanović.
„Uvijek je bilo igrača s ovih prostora koji su čuda radili u Aziji, posebno u Južnoj Koreji gdje sam proveo najviše vremena. Ozbiljni igrači su bili - Bogdanović, Manić, Stojisavljević, Drakulić... ali medijski nije bilo toliko ispraćeno jer Azija je bila nepoznanica za sve nas u Evropi“, govori Damjanović.
„Ja sam pošao da probam, jurio egzistenciju i tek sam onda vidio koliko je tamo dobro. Kvalitet je bio ozbiljan, bilježili smo dobre rezultate u Ligi šampiona, igrali odlično u prijateljskim mečevima s vrhunskim evropskim timovima... Kad sam počeo da igram za reprezentaciju i mediji su više počeli da prate fudbal u Koreji, poslije je otišao tamo i Stefan Mugoša i sad je to totalno druga slika“, navodi Boske.
„Hiljadu puta sam to rekao i ponoviću – to je toliko dobra država za fudbal i život, za porodicu, da se dokažeš, da napraviš sebi dobar transfer. Perfektna država za sve nas i mnogo mi je drago što sam najviše vremena proveo tamo jer je vrlo cijenjena liga, i sada se vodi kao najbolja u cijeloj Aziji“.
Interesovanje Junajteda
Dejan je u Aziji proveo 17 godina i ne žali što kvalitet nije potvrdio u evropskim ligama.
„Kad sam bio u najboljim godinama, uzimao titulu i davao 25 golova po sezoni - imao sam ponude, ali nije bila ništa što bi me privuklo, neki vrhunski klub, pa da kažem - hajde da probam iako sam već malo u godinama. Prosto, ja sam svoju sreću našao u Aziji i bilo je realno da ostanem. Bilo je ozbiljnih interesovanja, recimo kad smo igrali protiv Mančester junajteda Aleks Ferguson je pitao za mene i moje godine, da sam bio dvije, tri godine mlađi, možda bih poslije tog meča završio u Junajtedu, pa bi eventualno bila neka pozajmica ili tako nešto... Sada sve to zvuči kao naučna fantastika, ali u tom momentu bilo je vrlo realno“, otkriva Damjanović.
„Bilo je interesovanja iz Evrope i poslije nastupa za reprezentaciju, ali ponavljam - ništa konkretno. Već sam bio u godinama i baš sam zadovoljan što sam tako uradio, što se nijesam zalijetao i tražio na silu da idem u Evropu i prihvatao bilo kakve ponude. Ostao sam tamo gdje sam se osjećao kod kuće i na kraju, poslije toliko rekorda u korejskom i azijskom fudbalu, drago mi je što nijesam pokleknuo“, navodi Damjanović.
Ishrana i radne navike
Zaključuje da mu je drago što je azijski stil života postao dio njega.
„Ishrana je skroz drugačija, zdravija i bolja za organizam. Ono osnovno zbog čega se meni desilo toliko dobrih stvari je radna navika koju imaju Korejci. Kakvi su profesionalci, koliko vole da rade... Počeo sam i ja to da praktikujem, posebno kad sam prešao tridesetu. Dodatni rad, dobra ishrana... Sve sam to pokupio od njih, uozbiljio se i na kraju mi se isplatilo. Prošao sam cijelu karijeru bez većih povreda, a svi znaju koliko sam dugo igrao, da sam putovao 10.000 kilometara kad sam igrao za reprezentaciju, mijenjao vremenske zone“, sumirao je Dejan Damjanović blistavu azijsku avanturu.
Navijači cijene pošten pristup
Malo je igrača crnogorske reprezentacije koji su došli ,,sa strane“, a koje su navijači voljeli kao Dejana Damjanovića.
Odnos prema reprezentaciji i javnosti, pogoci Engleskoj u Podgorici i Londonu, Ukrajini u Kijevu, Poljskoj u Varšavi... pamte se kao Bosketov snažan pečat u dresu ,,sokola“.
- Puno mi je srce kad čujem takve komentare, nikad nijesam čuo ništa loše o sebi. Svi znaju da živimo od ugovora u klubovima, a reprezentaciju ne gledaš kroz novac, već kao čast da predstavljaš svoju državu. Dolazio sam u Crnu Goru da doprinesem koliko je bilo u mojoj mogućnosti i koliko sam prostora dobijao. Navijači su to prepoznali. Ljudi cijene pošten pristup i davanje maksimuma, na kraju krajeva dao sam i nekoliko golova u važnim mečevima.
Prioritet mi je da budem uz reprezentaciju
Damjanović želi da bude fudbalski aktivan i u ,,penzionerskim“ danima.
- Sigurno ću ostati u fudbalu. Prioritet mi je da budem uz reprezentaciju ako misle da mogu da pomognem. U fudbalu se svakako osjećam najkomfornije. Siguran sam da imam što da prenesem. Već su me zvali da radim s napadačima, malo i skauting. Vidim sebe u tome, ali ne moram da žurim. U svakom slučaju, navijaću za reprezentaciju, to nam je svima obaveza.
