Robotizacija i svjetska kriza učinili su svoje. Sveli su radničku klasu ili ono što je od tog pojma ostalo na otpuštene, otpremljene mlade penzionere, prije vremena umirovljene radno sposobne građane, koji su ponovo na rubu svojih esencijalnih i egzistencijalnih potreba i prava.
Evropa bez radničke klase i socijaldemokratije
Novoizabrani šef evropskih pučana Bavarac Manfred Weber, upozorio je da se autoritarni val širi Evropom i da je stoga mnogo toga na kocki. Socijaldemokrati su se predali i već odavno ne predstavljaju radničku klasu, a liberali i zeleni bježe od odgovornosti kojom bi predstavljali svoje visokoobrazovane glasače, pa tako omogućuju osnaživanje populizma.
Naznačio je Weber kako glavna konkurencija njegovoj političkoj grupaciji više nije lijevi centar, nego „ekstremi u Evropi“. Naveo je kako postoje tri crvene linije koje sprečavaju suradnju drugih stranaka s pučanima: moraju biti proevropske, proukrajinske i zagovornice vladavine prava.
Krenimo redom: proevropska bi trebala biti slijedom logike, svaka stranka koja djeluje u Evropi, ne samo u Evropskoj uniji. To je nešto što bi trebalo biti razumljivo samo po sebi, jer samo kratkovidni igrači izbjegavaju ili se opiru tradicionalnim ili novim vidovima i vrijednostima Evrope.
Ona je ne samo mati naše civilizacije, ona je nepregledno jedinstvo suprotnosti i različnosti koje obogaćuju, a ne osakaćuju njenu materijalnu i duhovnu fizionomiju. Druga je stvar pitanje prvijenstva: Nijemci ili Francuzi, Talijani ili Englezi, balkanski ili skandinavski narodi?
Uostalom, ne samo geografski, već i povijesno i kulturalno, i Rusija i Ukrajina, i Bjelorusija i Turska, sve su one dijelovi zajedničke evropske matice i matrice. Negirati ove činjenice značilo bi negirati jednu od temeljnih ideja evropske politike: slobodu, demokraciju, jednakost i vladavinu prava, promociju mira, stabilnosti i jedinstva razlika.
Poligoni interesa, a ne ideologija
No, ne budimo naivni, ovo su još uvijek utopijski projekti. Unutar evropskih granica vodi se već tri godine jedan apsurdni rat. Ovaj ratni sukob ne vodi se zbog razlika u kulturi, već iz ekonomskih razloga. Trump govori o 900.000 stradalih na ruskoj i 700.000 na ukrajinskoj strani. Možda su ovi podaci pretjerani, ali se bojimo da nisu daleko od istine.
Po broju uključenih stranih državljana, ovaj je rat međunarodnog, da ne kažem svjetskog karaktera. Ukrajina je bila poligon zapadnjačkih tehnologija i industrija. EU je smanjila dovod ruskog plina sa 40% u 2021. na 11% u 2024. godini.
S druge strane, Rusija je povećala izvoz u Evropu umjetnih gnojiva za 33% više nego 2023. Rusi svojataju navodeći historijsko pravo na njih, mnoge ukrajinske regije, od Krima do Dnjepropetrovske oblasti…
Evropska nemoć
Nitko nas više neće moći uvjeriti da je logičan i neophodan ulazak Ukrajine u EU. Nerealna je i intencija evropskih partnera da se organiziraju mirovne snage od 64.000 vojnika u slučaju mirovnog sporazuma među zaraćenim stranama.
Znalci kažu da bi evropske nacije imale problema i s raspoređivanjem 25.000 vojnika, kao dijela predloženih multinacionalnih snaga „odvraćanja“. Svima je jasno da su jedno deklarativni a nešto sasvim drugo stvarni sadržaji ratne politike na slavenskom istoku.
Brzina kojom Zelenski mijenja ratnu taktiku s jedne i vojna, ekonomska i informativna nadmoć Rusije predvođene novim carem Putinom s druge strane, ne ostavljaju prostora za optimistične prognoze ni za vjerojatnu i moguću mirovnu soluciju ovog svjetskog ratnog žarišta.
Jer čovjek mora biti posve politički nepismen pa uvažiti propagandu kojom evropske politike posvajaju sve ukrajinsko po definiciji kao svoje i eurofilsko, a sve rusko kao tuđe i eurofobno. Jer tu nije riječ o sukobu Zapada i Istoka, kako nam predstavljaju neupućeni zapadni komentatori.
I Rusija i Ukrajina su zemlje s pretežnim slavenskim stanovništvom, pretežne pravoslavne vjeroispovijesti. I Rusija i Ukrajina su zemlje s enormnim potencijalom sirovina i bogatstava u prirodnim resursima i industrijskim pogonima. Obje su zemlje predstavljale najmoćniji dio federalne zemlje koja se raspala s rasapom socijalizma. Nobelovom nagradom za mir ovjenčan je politički dekonstruktor SSSR-a Mihail Gorbačov.
Ukrajina između iluzija i geopolitičke stvarnosti
Ni jednom od zapadnih „znalaca“ - osim možda onima iz sveučilišnih krugova - nije palo na pamet da analogijom postave pitanje o tome kako bi se SAD postavile da se i jedna jedina od njenih saveznih država odlučila odcijepiti.
Ili kako su gledali Evropljani na izlazak Britanije iz zajednice evropskih država? Ili, bi li Talijani dopustili izdvajanje Sicilije ili Lombardije, kamo ih vuku njihove nazadnjačke politike? Ili, kako bi Njemačka gledala na separatističke nakane i izdvajanje Pruske ili Bavarske iz zajedničke države?
Kad bismo sagledavali ove povijesne činjenice i projekcije pod svjetlom psihoanalize rekli bismo da je na djelu psihizam malih razlika. I dodajemo, velikih ambicija: nije li Kijevska Rus prva istočnoslavenska država u Evropi od konca IX do polovine XIII stoljeća, s granicama od Baltika do Crnoga mora, od Visle do Tamanskog poluotoka? Tada nastaje i prvi istočnoslavenski pravni dokument, kodeks Ruska pravda. I da ta država nestaje padom Konstantinopolisa 1204.
Nije slučajno da je Rusi svojataju i smatraju izvorom vlastite povijesti i politike. I danas na Krimu živi 70 % ruskog stanovništva. Kijev je prva stara ruska prijestolnica. No, je li se ikad Rusija udaljila od svojeg imperijalističkog sna?
Nitko ne želi sagledati hladne glave ove činjenice. Jasno, predstavnici ruske vojne i političke elite svojim jednostavnim, strogim, i rekla bih, neupitnim tonom, u kratkim izvješćima naglašavaju neophodnost i ispravnost ruske politike.
Zelenski pak obigrava kuglu zemaljsku tražeći konkretnu vojnu pomoć. Evropa se nije pitala prije ujedinjenja što će biti ako netko ugrozi njene granice, posebno one istočne. Ili nije cjelovito, jasno i bespogovorno oblikovala svoje stavove u toj stvari.
Posljedice rata koje se ne zaboravljaju
Sada smo u Hrvatskoj u situaciji da ojačavamo i uvećavamo vojsku i oružje, militantnost imilitarističke težnje, te da slavimo i sagledavamo domoljublje pod vidom ne tako davnih ratnih zbivanja u Hrvatskoj. Nikome od obitelji stradalih - na svim stranama - ne samo Hrvatskoj, ne može biti draga restauracija i reinstalacija, makar i u aluzijama, ratnih pitanja i zbivanja.
Oni su koji su prošli rat na ovim prostorima, ne podnose ni zvuk sirene, a ne da bi ponovno slušali ratne trube. Oni koji su izgubili svoje sinove nisu samo ojađeni, rezignirani i umorni. Oni se užasavaju i pomisli da bi im unuci mogli postati vojnici novoga rata. Stoga im nikad neće biti jasno zašto se predsjednici vlade i države ne slažu oko Ukrajine.
Prvi je zagovornik slanja domaćih snaga u Ukrajinu, drugi jasno deklarirani, otvoreni protivnik te zamisli. Obojica su proveli rat zaklonjeni svojim karijerama u uredima MVP. Nijedan od njih nije se susreo s djecom prognanicima ili izbjeglicama. I nisu živjeli njihove traume, kao mi koji smo s njima radili u nastavi svih dugih pet ratnih godina.
I izgleda da nemaju pojma kako izgledaju mladi ljudi izmješteni iz svoje sredine: uglavnom su se „usrećivali“ drogom u zagrebačkoj sredini. Mnogi su nepovratno izgubljeni. Neki su od njih odlazili da sahrane ono što im je ostalo od očeva.
Pitanje identiteta i moći
I pitam se, tko bi imao obraza da njih, današnje pedesetogodišnjake, uvjeri u moralnost i ispravnost rata?
Opiremo se svakom militarizmu, ma s koje strane dolazio. Ne podržavamo ni aktualne desničarske političare regije koji ne znaju odgovoriti na sudske pozive ili na sve ozbiljnije rastuće ulične prosvjede studenata, profesora, penzionera u svim krajevima i gradovima. Ne vidimo rješenje u policijskim snagama koje se okreću protiv vlastite djece.
Strepimo da su polugodišnji nemiri plodno tlo za politički ekstremizam.
Katolički svijet, 1, 4 milijarde stanovnika svijeta ostao je bez pape. Vjernici su ujedinjeni u žalovanju. Ne sjećam se da se ikad prije pridavala tolika pompa ispraćaju jednog duhovnika. Kažu moji susjedi, Che Papa s 250 tisuća vjernika na ispraćaju.
Trebaju doć' na instrukcije u Hrvatsku. Mi ćemo nakon nekadašnjeg Dana borca na Zagrebačkom velesajmu okupit' pola milijuna. Vjernika ili obožavatelja? Teško je reći, jer politika i pjesma idu ruku pod ruku…
