Cetinjski manastir nije obični manastir i nije samo manastir, on je stožer, ugaoni kamen države Crne Gore u kojem su stolovali mitropoliti koji su bili šefovi naše države i to je simbolika koja će dovijeka biti u svijesti Crnogoraca, a ustoličenje Joanikija Mićovića bio je simbolički čin Srpske crkve da se pokuša pokazati da je Crna Gora podjarmljena, potčinjenja i zato se na Cetinju, kao odgovor dogodio građanski otpor – objasnio je u intervjuu za Pobjedu prof. dr Nebojša Vučinić, profesor na Univerzitetu Crne Gore i nekadašnji sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.
Upozorio je na razarajuću ulogu Crkve Srbije, ne samo u našoj zemlji, nego i u regionu koja, kaže, hoće od građana da napravi poslušnu pastvu ili stado koje će bespogovorno da slijedi njihove naredbe.
- U političkom smislu ideal je takozvana istočna despotija u novoj vučićevsko-putinovskoj formi – istakao je Vučinić.
Bio je na Cetinju 4. i 5. septembra i uvjeren je da je odluke i o hirotonisanju Mićovića u Cetinjskom manastiru i brutalnoj akciji policije prema građanima koji su mirnim protestom iskazivali bunt „donio neko drugi, neko van Crne Gore“.
- Da li se odlučivalo u kabinetima Vučićevog režima ili negdje u bezbjednosnim službama u Moskvi to ne mogu da pretpostavim – dodao je on.
Kako događaje na Cetinju sagledavate iz ugla Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama?
Ona je najviši pravni akt i međunarodna obaveza, dokument koji ustanovljava osnovna građanska i politička prava na nivou Savjeta Evrope. Donešena je nakon Drugog svjetskog rata kao reakcija na naci-fašizam i na staljinizam. Koncept koji je u suštini Konvencije nije okvir koji se odnosi samo na individualna, subjektivna javna prava, već se odnosi i na ograničenja vlasti i moći. Ljudska prava su ne samo pojedinačna prava građana, nego mehanizmi za kontrolu državne vlasti i moći, naročito arbiterne, nezakonite i samovoljne moći. Svaka presuda Evropskog suda je prožeta tim temeljnim principima koji čine demokratsko društvo – tolerancija, pluralizam, širokogrudost, otvorenost mišljenja, sukob mišljenja, rješavanje svih sporova mirnim putem. U našem konkretnom slučaju došlo je do konfrontacije između dva prava iz člana devet Konvencije, a koji sadrži slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti. Ali, u širem kontekstu, taj član znači i slobodu uvjerenja, slobodu ubjeđenja, da svak bude ono što misli da jeste, a ne da bude ono što mu neko drugi kaže. Sloboda vjeroispovijesti je samo jedan segment člana devet, odnosno šireg konteksta slobode uvjerenja ili ubjeđenja, na drugoj strani je sloboda izražavanja mišljenja.
Na Cetinju se radilo o ustavnim i građanskim pravima pripadnika SPC i njenih vjernika, u kontekstu slobode vjeroispovijesti, da se hirotoniše novi mitropolit crnogorsko-primorski. To je jedna javna manifestacija vjere ili javno ispoljavanje vjere i nema nikakvog spora da je to pravo zaštićeno Evropskom konvencijom. Ali, tom istom konvencijom jednako je zaštićeno i pravo onih koji drugačije misle da se protive tom činu, jer smatraju da taj čin dovodi u pitanje njihovo opredjeljenje, uvjerenje nacionalno, vjersko, ideološko, njihovu slobodu mišljenja, njihovu slobodu savjesti i vjeroispovijesti. Znači, pravu pripadnika SPC da hirotonišu novog mitropolita odgovara, jednako važno i snažno, pravo da se i tome suprotstavi. U postojećim okolnostima, političkom i kulturološkom kontekstu, hirotonisanje na Cetinju i te kako je bilo problematično i to je uzrokovalo otpor dijela građana Crne Gore koji su smatrali da se tim činom dovodi u pitanje sloboda, pravo i dostojanstvo Crne Gore kao kolektiviteta, ali i njihova pojedinačna individualna prava izražena u članu devet Konvencije kroz slobodu uvjerenja.
Kakva je praksa Evropskog suda za ljudska prava u takvim slučajevima?
Vrlo jasna i nedvosmislena - država mora da bude u takvim situacijama što neutralnija i što nepristrasnija. Ne smije da staje na stranu ni jednih, ni drugih. U jednom starijem slučaju pred Evropskim sudom, u predmetu Ljekara bez granca protiv Austrije, kad su istovremeno demonstrirali i zastupnici i protivnci abortusa, tada je sud ustanovio standard da u takvim situacijama vlada mora da bude nepristrasna i neutralna, da omogući i jednima i drugima da izraze svoje mišljenje, ali bez nasilja i upotrebe sile. Ako to nije moguće, onda da zabrani oba skupa. Upravo tu dolazimo do ovoga što se dešavalo na Cetinju i obaveze Vlade da zabrani i ustoličenje i građanski protest.
Bili ste na Cetinju 4. i 5. septembra, noć ste proveli na Belvederu, na barikadama, gdje je bilo nekoliko hiljada građana. Zašto ste Vi iskazivali bunt?
Zbog uvjerenja, kao pojedinac, kao Crnogorac. Protivio sam se tom činu ustoličenja, jer smatram da nije vjerski. Formalno jeste, ali de fakto to je bio politički čin koji je imao cilj da ponizi Crnu Goru. Nije slučajno toliko insistiranje, takva zadrtost SPC da se to desi baš na Cetinju, pa i po cijenu građanskog rata. I tu je problem. Radilo se o tome da se izrazi otpor jednom takvom nedemokratskom i nasilnom činu koji, prema mom mišljenju, ali i mnogih drugih ljudi, predstavlja atak na samu esenciju Crne Gore kao građanske, sekularne države, okrenute evropskim integracijama. Vlada je trebalo da procijeni da su hirotonisanje, a i otpor tom činu izuzetan bezbjednosni rizik i u skladu sa Konvencijom trebalo je da zabrani oba skupa. Međutim, Vlada nije bila nepristrasna, nije bila neutralna, zauzela je poziciju jedne strane po cijenu da dođe do građanskog rata u Crnoj Gori. Ta prijetnja, nažalost, i dalje postoji jer su SPC i autoritarni Vučićev režim u Beogradu, kao i režim u Kremlju pokazali da su spremni za ostvarenje svojih interesa da idu i do izazivanja građanskog rata u našoj zemlji. Srbija je spremna za novi sukob na Blakanu i očekuje pomoć Rusije, a možda i Kine.
Zašto je Crna Gora toliko interesantna na geopolitičkom polju?
To je šire pitanje geopolitičkih uticaja moći, promjene postojeće ravnoteže snaga u svijetu. Rusija ponovo nastupa kao velika sila, tu je i Kina, a Zapad je u problemima i to koristi druga strana. Naša je „nesreća“, u tom kontekstu, što imamo more. Još od vremena bitaka na Krusima i Martinićima i uticaja ruskih careva u Crnoj Gori vječna težnja Rusije je da kao glavna evroazijska kontinentalna sila izađe na maritimne fasade Evroazije, odnosno pristup u topla mora, gdje bi se konfrontirala sa Zapadom. I oni će rizokvati da izazovu i sukob, samo da izađu na more sa crnomorskom flotom.
Smatrate da suština nevolja sa kojima se suočavamo nije to što je Crna Gora identitetski podijeljeno društvo?
Podijeljeno crnogorsko društvo samo je sredstvo koje se koristi za ostvarenje geopolitičkih ciljeva. Rusija teži da dopre u topla mora i pokušava da naše podjele iskoristi za svoje hegemonističke, imperijalne interese.
Koliko je i da li je od pomoći Crnoj Gori što je članica NATO saveza?
Da nijesmo, moje je mišljenje, ovdje bi već bili ozbiljni sukobi. Ni NATO paktu nije svejedno da u Tivtu i Kumboru umjesto Porto Montenegra i Porto Novog bude novi Sevastopolj – sjedište crnomorske flote. Mislim da to nije svejedno ni Sjedinjenim Državama.
U sve ove aktuelne političke procese u Crnoj Gori direktno je uključena Crkva Srbije. Kako tumačite njenu ulogu?
Od „otomanskih vremena“, od vremena raspada srpske feudalne carevine Crkva Srbije ili SPC kako oni sebe zovu, uvijek je bila supstitut države. Uvijek, kad nije postojala srpska država, ona je vršila niz državnih, političkih i administrativnih ovlašćenja. To joj je otomanska imperija omogućavala, tako da kroz čitavi srednji vijek, sve do uspostavljanja Knjaževine Srbije ona je de fakto bila supstitut države i ona je do danas zadržala tu svoju političku ulogu - da se miješa i da određuje politički život.
Smatrate li da je i insistiranje da Joanikije Mićović bude hirotonisan baš u Cetinjskom manastiru izraz tog političkog angažovanja Crkve Srbije?
Cetinjski manastir nije obični manastir i nije samo manastir, on je stožer, ugaoni kamen države Crne Gore u kojem su stolovali mitropoliti koji su bili šefovi naše države i to je simbolika koja će dovijeka biti u svijesti Crnogoraca, a ustoličenje Joanikija Mićovića bio je simbolički čin Srpske crkve da se pokuša pokazati da je Crna Gora podjarmljena, potčinjenja i zato se na Cetinju, kao odgovor dogodio građanski otpor. Cetinjski manastir, kao što ni katedrala u Remsu nije samo katedrala nego mjesto đe su se krunisali francuski kraljevi stotinama godina, nije samo vjerski objekat i samo zbog toga je bio cilj da Joanikija hirotonišu baš tu.
Kako se dogodilo da u Crnoj Gori, gdje je komunistička ideologija imala ogromnu podršku, u svega nekoliko decenija Crkva Srbije postane izuzetno snažan politički faktor?
Samo ću napomenuti da je Josif Visarionovič prije nego je postao generalni sekretar Komunističke partije završio pravoslavnu bogosloviju. A u Crnoj Gori građani se još nijesu formirali kao samostalni i samosvjesni u smislu onog člana devet Evropske konvencije da samostalno određuju i biraju uvjerenja i ubjeđenja, bilo da su vjerska ili neka druga. Većini naših građana treba autoritet. To je nekad bila Komunistička partija, opet sa vrhovnim vođom u Moskvi, u Kominterni i zato je bio onako krvav i brutalan sukob 1948. i to posebno u Crnoj Gori. Ulogu partije Srpska crkva preuzela je ovdje vrlo pragmatično. Hoće od građana da naprave poslušnu pastvu ili stado koje će bespogovorno da slijedi njihove naredbe. To je veoma konzervativna, da ne kažem veoma mračna organizacija, koja nikome ne odgovara, sama sebe bira, nikome ne podnosi račune, a ideal joj je takozvana istočna despotija u novoj vučićevsko-putinovskoj formi. SPC ovdje ima ogromnu političku moć i to je veliki problem.
Uspjeli su ovih dana da izdejstvuju da Prijestonica više ne bude nosilac prava svojine nad Cetinjskim manastirom, već ga je Vlada običnim zaključkom upisala na državu. Što znači ovakva odluka Vlade?
To što je Vlada uradila je čista zloupotreba i nema nikakvog pravnog značaja. Pribjegla je novoj uzurpaciji vlasti i ustavnih i zakonskih ovlašćenja. Ako postoji greška u katastru, na što se pozivaju, zna se kako se po Ustavu i zakonu ta greška ispravlja. To znaju studenti na drugoj godini Pravnog fakulteta. To polažu kod profesora (Zorana) Rašovića i profesorice (Draginje) Vuksanović-Stanković. Uče da se greška u katastru ispravlja prvo kroz upravni, pa upravno-sudski i onda čisti sudski, parnični postupak.
Kada govorimo o postupanju Vlade, informacija koja do danas nije do kraja razjašnjenja o postupanju bezbjednosnog sektora 5. septembra na Cetinju, je i da se i dalje ne zna ko je tog jutra komandovao crnogorskom policijom. Hoćemo li to ikada zvanično saznati?
Bojim se da nećemo brzo, a možda nikada. Ono što znamo je da su se dešavale veoma neprofesionalne i protivurječne stvari. Stalno je bilo bombardovanje informacijama i dezinformacijama – hoće biti hirotonisan na Cetinju - neće biti, dali su naredbu da se građani rastjeraju - nijesu dali naredbu, smijenjen Brđanin - nije smijenjen... Moje intuitivno mišljenje, na osnovu cjelokupnog konteksta, nemam dokaza, je da je ove odluke donio neko drugi, neko van Crne Gore - i o hirotonisanju, i o upotrebi sile. Da li je to u kabinetima Vučićevog režima ili negdje u bezbjednosnim službama u Moskvi to ne mogu da pretpostavim, ali očigledno je da je to donio neko drugi. Kao što je očigledno da u crnogorskoj policiji ima veoma dobrih policajaca koji su vidjeli kakav je rizik i jedan i drugi čin, javna manifestacija vjere i protest protiv toga i upozorili su da može da dođe do sukoba. Nekome je, međutim, odgovaralo da dođe do sukoba i nekome to i dalje odgovara - da li Vučiću i njegovom režimu, da li Kremlju, ali neko želi sukobe u Crnoj Gori.
Kriza vlasti u Crnoj Gori traje mjesecima. Imamo Vladu koja nema podršku parlamentarne većine, ali je posljednjih dana sukob koalicionih partnera, čini se, na vrhuncu. Kako Vi sagledavate tu situaciju?
Ovo su prilozi za nove pojmove u konceptu demokratije i parlamentarne demokratije. Unutar većine koja podržava Vladu imamo gore protivrječnosti i sukobe nego između Vlade i opozicije. Mislim da je to nezabilježeno u parlamentarnoj praksi. Agenda te Vlade bila je borba protiv korupcije i organizovanog kriminala i dosta ljudi je baš zbog toga glasalo na izborima 30. avgusta prošle godine. Oni na tom planu nijesu učinili ama baš ništa. Sad se vidi da je to bio samo izgovor da počnu projekat promjene strukture, esencije, sekularnog karaktera države i eventualno da se mijenja spoljno-politička orijentacija Crne Gore. Oni su i te kako prevarili birače. Organizovani kriminal i korupcija je de fakto bio problem broj jedan u Crnoj Gori, tu nema dileme. Nažalost, Ura i dio Demokrata su zakazali i obmanuli dio svojih glasača. Nepotizam, protekcionizam i ostali problemi koji su bili proizvid nesmjenjive, višedecenijske vlasti DPS-a njima nije u fokusu. Umjesto te agende, oni se rukovode agendom državno-pravnog pitanja zemlje i geopolitikom, svrstavanjem Crne Gore u ruski blok. Suština je da se promijeni karakter Crne Gore, da se ona posrbi i uključi u zonu uticaja Beograda i Kremlja.
Kad su naćerali mene od 70 godina da budem na Cetinju,oni treba dobro da razmisle što čine i zbog čega to rade
Kako se osjećate kada čujete tvrdnje predstavnika vlasti da su učesnici protesta na Cetinju tamo bili zbog dnevnice, da im je plaćano gorivo...?
I Vi ste tamo bili isto, pa znate. To jednostavno ne zaslužuje bilo kakav ozbiljan komentar. A oni treba dobro da promisle da kad su naćerali mene od 70 godina i meni slične, da pođem tamo i da budem sa brojnim kolegama sa Univerziteta, što to oni i zbog čega rade. Dubina i širina uvjerenja osnovno je kod građanski orijentisanih ljudi. Ja neću da budem dio nikakvog stada koje vode polupismeni čobani, ja hoću da budem svoj na svome, građanin koji na osnovu sopstvene svijesti i savjesti donosi zaključke o svom uvjerenju i ubjeđenju. Bili smo tamo zbog klerofašističkog koncepta novih vlasti.
Smatrate li da je uzurpacija vlasti i ustavnih i zakonskih ovlašćenja odluka da građanima Crne Gore 4. septembra bude uskraćeno pravo na slobodu kretanja? I sami ste bili žrtva te odluke, ali ste, za razliku od mnogih, uspjeli da dođete do Cetinja.
Savjet za građansku kontrolu rada policije mora da dođe do odgovora kako, na osnovu čega i ko je donio odluke na osnovu kojih je donijeto naređenje da se zabrani saobraćaj prema Cetinju. I to još od subote 4. septembra. I to su blokade u Podgorici postavljene od Donje Gorice. Ako skupovi nijesu zabranjeni ko je naredio i ograničio slobodu kretanja?!
Očekujete li da će biti utvrđeno koja je količina suzavca ispaljena na građane 5. septembra u Prijestonici i smatrate li da je onako brutalna akcija policije bila neophodna?
Odmah se prisjetim slučajeva koje smo rješavali u Strazburu protiv Turske, u nekima sam bio izvjestilac – upotreba suzavca, upotreba gumenih metaka, upotreba vatrenog oružja u cilju suzbijanja demonstracija. I to je pitanje za Savjet – da li je bilo neophodno da se ispaljuje suzavac, kako se ispaljivao, jer i o tome postoje vrlo jasni standardi u mnogobrojnim presudama. Suzavac ne smije da se ispaljuje pravolinijski, jer patrona može na mjestu da ubije čovjeka kao što je bilo u Turskoj. Ljekari su konstatovali da je bilo i upotrebe gumenih metaka, kao na Zapadnoj obali... U državi zasnovanoj na vladavini prava mora biti striktno pravno regulisano kada se i kako upotrebljavaju i suzavac i gumeni meci. Jedno od pitanja je i obilježenost policajaca. Veliki broj njih onog dana nije imao identifikacione značke, a to je standard ustanovljen još 2005. da policija pod maskama, fantomkama, šljemovim mora da nosi vidljive oznake. Ako ih ne nosi, takva upotreba policije je nelegalna, suprotna Konvenciji.
