Liči na podaničku adoraciju, ali nije: knjaz Danilo je najveći državnik u istoriji Crne Gore. U najnepovoljnijim političkim i ekonomskim okolnostima, uprkos snažnim unutrašnjim otporima i spoljnim neprijateljima, on je stvorio državu. Ali ne državu koja je u mnogo čemu država samo po formi, a to znači – da ima zakone koji se ne poštuju, institucije koje polovično ili formalno funkcionišu, podanike koji ne plaćaju porez, granice koje svijet ne priznaje... Država koju je on stvorio, uistinu je to bila po suštini svojoj. On je proglasio Crnu Goru za knjaževinu, pripremio državu za Grahovac i u slavnoj bici izvojevao najveću pobjedu nad Turcima u istoriji balkanskog ratovanja, slomio protursku opoziciju u zemlji, koja nije dala da se državno jedinstvo uspostavi i, na kraju, dobio zvanično međunarodno priznanje državne granice sa Osmanskim carstvom.
Državu koju je devet godina stvarao, ostavio je svom nasljedniku, koji nije imao drugih briga osim da je unapređuje i modernizuje. Stvarati institucije nakon Danilove smrti, bila je samo stvar budžetskih mogućnosti. O knjaževoj kratkoj vladavini najbolji sud dao je njegov savremenik Lazo Popović: „Pod njegovom vladom oživje sirotinja i narod kojega su davili i zatucali zli ljudi, svako nađe kod njega pravicu i veliku obranu kad je zasluževa. On promijeni sud cio, a stavi da sude one ljude koji su najdostojniji što ih je naša za to, ne bojeći se nikoga do Boga. Stavi senatore, kapetane, barjaktare, stotinaše, perjanike, desečare, popisa vojsku, izgna mito da mu nema traga, izgna lupeže iz sve zemlje, usječe danak, uredi Crnu Goru, nagna i nejunake da su junaci, nepoštene da moraju bit pošteni, ograniči Crnu Goru i učini da je sve države priznaju za nezavisimu.“
Knjaz Danilo se ubraja u velike državnike i zato što je odredio pravu svrhu državi koju je stvarao. Država mu nije služila kao represivni sistem za održavanje lične vlasti, već sistem koji ima funkciju da oblikuje, odnosno, politički, ekonomski i kulturno emancipuje crnogorsko društvo. A to znači, da razvije osjećaj podaničke odgovornosti prema državi kao političkoj zajednici, osjećaj pripadnosti ovom političkom organizmu, da odalji društvo od siromaštva i ekonomskog beznađa, da ga zabranom mnogih štetnih običaja odvoji od praznovjerja i primitivizma. Crna Gora kakvu je želio da stvori, trebalo je da liči na uređene zemlje u kojima je boravio, a ne na ostatak neke zaostale zajednice iz XVII vijeka. On je, kao nijedan vladar prije i poslije njega, odučavao svoj narod od nemorala, izdaje, neposlušnosti. Tako je u Zakoniku koji je donio, propisao smrtnu kaznu za krađu, pa je još predvidio i novčanu nagradu za onoga ko ubije lopova u krađi. Upravo zato, kada je surovo slamao političke otpore i smrću kažnjavao prekršioce zakona, činio je to zbog toga što su se svi oni našli na putu stvaranja uređene i moderne Crne Gore, a ne zato što su se oni vrijeđali njegovu vladarsku taštinu. Surovo se obračunao i sa onima koji su našli saveznike u protivnicima svoje zemlje, suzbivši do neškodljivih granica jednu ekspanzivnu crnogorsku bolest – izdaju.
Unutrašnja politika knjaza Danila jeste politika koja je u službi jednog programa, a ne u službi održavanja njegove apsolutne vlasti. Kao vladar koji je svjestan da svojim reformama može da bude Petar Veliki crnogorske istorije, odnosno, da su mu okolnosti pružile priliku da pokaže svoju veličinu, on bezobzirno lomi sve otpore i protivnike koji su se ispriječili između njega i velikog cilja. Zato on svoje protivnike vidi kao protivnike njegovih ciljeva, a ne protivnike njegove apsolutističke vladavine. NJemu nije cilj da održi neograničenu vlast da bi mogao da čini što hoće, već da bi mogao da čini ono što njega, Zeka Malog, treba da učini velikim. Treba, naravno, razlikovati borbu za ideje od žudnje za zadovoljenjem vladarske sujete. Danilo je, ipak, vladar ideje. Takvim vladarima vlast i vladavina su sredstvo, a ne cilj. Vladari kojima je jedini cilj trajna i neograničena moć, ne drže do ideja, niti žele da unaprijede državu i emancipuju društvo. Oni unapređuju samo poluge svoje vlasti i emancipuju tehnologiju manipulacije podanicima. Knjaz Danilo je apsolutnu vlast koristio da stvori drugačiju i bolju Crnu Goru, a ne da od nje napravi svoj spahiluk. Tadašnja plemenska pamet ga nije razumjela, a njegovi protivnici ga nijesu ozbiljno shvatili. Tako je i danas. Da se kojim slučajem knjaz vrati u današnju Crnu Goru, zatekao bi nastavljače onih protiv kojih se borio, okupljene u taboru političkog primitivizma i izdaje. Da li je bilo uzalud, knjaže?
