Sniježni vrhovi Ljubišnje možda nijesu priča podudarna sa radnjom sjajnog filma Sniježni vrhovi Kilimandžara, ali nose sličnu asocijaciju: čovjek tek u podnožju planine, suočen s njenom veličinom i snagom, postaje svjestan sopstvene malenkosti i prolaznosti života. Pred okomitim, postojanim stijenama, koje odolijevaju vremenu, nameće se osjećaj dubokog poštovanja.
Sa njihovih vrhova pogled se otvara daleko izvan granica neposrednog prostora, dok čovjek postaje tek neznatan dio mnogo šireg i dugotrajnijeg prirodnog poretka. Ljubišnja je jedna od takvih planina, uzvišena i postojana, ona svojim vrhovima podsjeća na veličinu prirode i prolaznost ljudskog trajanja.
Na sjeverozapadu Crne Gore, svega pedeset kilometara od Pljevalja, u zagrljaju rijeka Tare i Ćehotine, Ljubišnja je ostala izvan glavnih tokova planinskog turizma, iako njen prirodni potencijal odavno prepoznaju planinari, ljubitelji prirode i stručnjaci koji se bave biodiverzitetom.
Ljubišnju čine Mala Ljubišnja, visoka 1.991 metar, i Velika Ljubišnja, sa najvišim vrhom Dernjačištem na 2.238 metara nadmorske visine. Sa viših djelova planine pružaju se pogledi prema okolnim planinskim masivima i kanjonima. Po vedrom danu, kada se povuče maglena koprena, pogled “puca” do Volujka, Maglića i Durmitora, ali i do Romanije i Jahorine budući da se Ljubišnja nalazi jednim dijelom i na teritoriji BiH.
Upravo u toj razuđenosti reljefa, šumama, pašnjacima, izvorima i kanjonima krije se potencijal koji Ljubišnju čini zanimljivom za različite oblike turizma – od planinarenja i boravka u prirodi do zimskih sportova i razvoja ruralne turističke ponude.
Ali između prirodnog potencijala i turističke destinacije velika je razlika.
Još čeka turističku valorizaciju
Ljubišnja se nalazi u neposrednoj blizini prostora koji su već prepoznati kao turistički brendovi sjevera Crne Gore. Durmitor, Tara i Žabljak godinama su dio domaće i međunarodne turističke ponude, dok je Ljubišnja ostala znatno manje prisutna na turističkoj mapi
Turistička organizacija Pljevlja i sama Ljubišnju opisuje kao veliki turistički potencijal. Na njenim padinama smjenjuju se četinarske i listopadne šume, pašnjaci i planinski predjeli, dok su okolni kanjoni dodatni prirodni resurs ovog prostora.
Pitanje, međutim, nije samo šta Ljubišnja ima, već šta je od tog potencijala do sada pretvoreno u konkretnu turističku ponudu.
Za ozbiljniju valorizaciju potrebni su uređeni i označeni putevi i planinarske staze, pristupačna infrastruktura, smještaj, turistički programi i sistem promocije. Bez toga prirodna ljepota sama po sebi teško može proizvesti održiv turizam.
Upravo zato bi prije novih velikih zahvata trebalo odgovoriti na jednostavno pitanje: šta Ljubišnja zaista može da ponudi, a šta bi na njoj trebalo ostaviti netaknuto?
Odgovor na to pitanje ne može dati samo turistička promocija. Potrebni su stručnjaci za prirodu, prostorno planiranje, turizam i zaštitu životne sredine.
Prirodna vrijednost nije samo pejzaž
Vrijednost Ljubišnje ne završava na njenim vrhovima. Zvanična dokumentacija o Emerald mreži u Crnoj Gori navodi Ljubišnju među područjima koja su prepoznata zbog značaja za zaštitu prirode. U okviru ranije uspostavljenog sistema identifikovano je 32 potencijalna Emerald područja u Crnoj Gori, a Ljubišnja je među njima. Dokumenti ukazuju i na to da je za dio ovih područja bio potreban dalji rad na usaglašavanju i detaljnijem istraživanju.
Još jedan pokazatelj prirodne vrijednosti predstavlja podatak da je Ljubišnja navedena među važnim biljnim područjima Crne Gore, sa površinom od oko 2.831 hektara u okviru tog pregleda.
U zvaničnoj dokumentaciji o staništima značajnim za Evropu navodi se i Ljubišnja kao jedno od područja rasprostranjenja staništa klekovine bora (Pinus mugo) i dlakave alpske ruže (Rhododendron hirsutum).
Turistička organizacija Pljevlja navodi i bogatstvo ptičjeg svijeta Ljubišnje, sa oko stotinu vrsta ptica, među kojima su veliki tetrijeb, lještarka, jastreb osičar, golub grivnjaš, veliki šareni djetlić i suri orao.
Takvi podaci pokazuju da se turistička valorizacija Ljubišnje ne može posmatrati odvojeno od zaštite njenog prirodnog nasljeđa. Jer planina nije samo prostor na kojem se može izgraditi turistički objekat. Ona je istovremeno stanište, vodotok, šuma, pašnjak i složen ekosistem.
Između turizma i zaštite
Upravo tu nastaje najvažnija dilema budućeg razvoja Ljubišnje. Jedan model podrazumijevao bi otvaranje prostora za turizam – planinarske staze, manje smještajne kapacitete, sadržaje za boravak u prirodi, eventualno zimsku turističku infrastrukturu i bolju putnu povezanost.
Drugi imperativ je da takav razvoj ne naruši ono zbog čega je Ljubišnja vrijedna. Zbog toga bi svaki ozbiljniji projekat trebalo da počne stručnim istraživanjem: kartiranjem staništa, procjenom kapaciteta prostora, analizom biodiverziteta, procjenom uticaja turizma na vodne resurse i šumske ekosisteme i jasnim određivanjem zona u kojima je gradnja moguća, kao i onih koje bi morale ostati bez intenzivnih intervencija.
Takav pristup bi omogućio da turizam ne bude suprotnost zaštiti prirode, već jedan od načina da lokalna zajednica od očuvanog prostora ima ekonomsku korist.
Ljubišnja i rudnik Šuplja Stijena
Međutim, pitanje zaštite Ljubišnje nije samo pitanje budućih hotela, skijališta ili turističkih staza.
Na prostoru Ljubišnje već postoji rudarska aktivnost. Prema zvaničnom dokumentu Vlade Crne Gore iz 2025. godine, koncesioni prostor rudnika olova i cinka „Šuplja Stijena“ obuhvata djelove područja Ljubišnje. U istom dokumentu navodi se da kompanija Gradir Montenegro, na osnovu ugovora sa državom, vrši istraživanje, eksploataciju i preradu rude cinka i olova na više ležišta u opštini Pljevlja.
Još značajniji podatak nalazi se u dokumentu o prostorno-planskoj dokumentaciji: dio prostora obuhvaćenog zahtjevom kompanije Gradir Montenegro nalazi se u području koje je prostornim planom predviđeno za različite namjene – između ostalog, poljoprivredne površine, privredne zone uz rudnik, saobraćajne površine, šume, ali i dio Regionalnog parka prirode Ljubišnja.
Vlada je u septembru 2025. godine objavila i predlog odluke o davanju šume u državnoj svojini u gazdinskoj jedinici „Ljubišnja“ na korišćenje prodajom drveta u dubećem stanju, uz obrazloženje da je riječ o prostoru koji se privodi namjeni na koncesionom području rudnika olova i cinka „Šuplja Stijena“. To pokazuje da priča o budućnosti Ljubišnje više nije samo pitanje turističke promocije. To je pitanje prostornog planiranja, rudarske politike, zaštite prirode i načina na koji će država uskladiti različite interese na istom prostoru.
Emerald nije isto što i nacionalna zaštita
Ljubišnja se godinama pojavljuje u dokumentima vezanim za Emerald mrežu, ali njen status zahtijeva precizno objašnjenje.
Emerald mreža proizlazi iz Bernske konvencije o zaštiti evropske divlje flore i faune i prirodnih staništa. Crna Gora je Konvenciju ratifikovala 2008. godine, a projekat uspostavljanja Emerald mreže u Crnoj Gori sproveden je od 2006. do 2008. godine, kada je predloženo 32 područja. Ljubišnja je među njima.
Istovremeno, Emerald status sam po sebi ne treba poistovjećivati sa proglašenjem nacionalno zaštićenog područja poput parka prirode ili nacionalnog parka. Upravo je nedostatak formalne zaštite dijela Emerald područja u Crnoj Gori godinama bio predmet kritika organizacija koje se bave zaštitom prirode.
U novijoj dokumentaciji koja se odnosi na uspostavljanje Natura 2000 mreže Ljubišnja se takođe pojavljuje među potencijalnim područjima od značaja za evropsku zaštitu prirode. Agencija za zaštitu životne sredine navodi da se proces uspostavljanja Natura 2000 u Crnoj Gori zasniva na terenskim istraživanjima i kartiranju vrsta i staništa značajnih za Evropsku uniju.
Zato je pitanje zaštite Ljubišnje danas šire od jednog statusa ili jedne oznake na karti. Ono se svodi na to da li će vrijednosti koje su već prepoznate u domaćim i međunarodnim dokumentima dobiti odgovarajući stepen praktične zaštite.
Šta će biti sa Ljubišnjom
CZIP je, prema izvještavanju Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore, tokom terenskog obilaska Ljubišnje ukazao na nove istražne rudokope u blizini prostora koji se razmatra za zaštitu. CZIP je nakon obilaska, prema istom izvoru, o nalazima obavijestio ekološku inspekciju. To pitanje dodatno dobija na značaju imajući u vidu da zvanični prostorno-planski dokumenti već prepoznaju mogućnost uspostavljanja Regionalnog parka prirode Ljubišnja na dijelu prostora.
Pred Ljubišnjom se zato nalaze najmanje dvije mogućnosti. Jedna je da se njen prirodni potencijal planski iskoristi za održivi turizam, uz jasne granice izgradnje i strogu zaštitu najvrjednijih staništa.
Druga je da različiti pojedinačni interesi – od rudarske eksploatacije do nekontrolisane gradnje – budu jači od dugoročnog planiranja prostora.
Između te dvije mogućnosti neće odlučivati planina, već ljudi, institucije i odluke koje budu donosili u narednim godinama. Ljubišnja već ima ono što nijedan turistički projekat ne može naknadno napraviti: planinske vrhove, šume, izvore, biodiverzitet… Ono što joj nedostaje jeste jasan odgovor države i lokalne zajednice na pitanje kakav razvoj žele za ovaj prostor i koliko su spremni da ga zaštite dok ga razvijaju.
Jer prava vrijednost Ljubišnje možda upravo i nije u tome da postane još jedan veliki planinski centar.
Planina kakvu želimo da sačuvamo
Ljubišnja bi mogla postati prepoznatljiva turistička destinacija, mjesto u kojem se prirodne ljepote, očuvani biodiverzitet i održivi razvoj dopunjuju, a ne međusobno isključuju. Njena budućnost mogla bi se graditi na šumama, pašnjacima, planinskim vrhovima, kristalno čistim izvorima i vrelima, kao i na bogatstvu biljnog i životinjskog svijeta. To je potencijal koji se ne može stvoriti novcem niti nadomjestiti nakon što jednom bude izgubljen.
Zbog toga je neophodno da svi nadležni akteri na društvenoj sceni, a posebno institucije odgovorne za sprovođenje obaveza iz Poglavlja 27 – Životna sredina i klimatske promjene, obezbijede da zaštita prirode bude stvarni prioritet u odlučivanju o budućnosti ovog prostora.
Jer razorena staništa ne mogu se jednostavno vratiti u prvobitno stanje. Uništeni izvori i poremećeni vodni tokovi ne mogu se obnoviti pukim administrativnim odlukama, baš kao što ni duboke rane rudarskih iskopa ne zarastaju preko noći. Prirodi su potrebne decenije, a ponekad i mnogo duže, da ublaži posljedice ljudskih zahvata. Neke promjene, međutim, mogu ostati trajne.
Koža pamti ožiljke. Pamti ih i planina. Zato Ljubišnja ne smije postati prostor u kojem će se, zarad kratkoročnih ekonomskih interesa, izgubiti ono što je priroda stvarala vjekovima. Njeni bijeli vrhovi, šume, izvori i živi svijet zaslužuju budućnost u kojoj će se razvoj mjeriti ne samo onim što je izgrađeno i iskorišćeno već i onim što je sačuvano.
Ne dozvolimo da bijeli vrhovi Ljubišnje posive pod naslagama olova i teretom nezasitih koncesionarskih interesa. Sačuvajmo Ljubišnju da bi njena prirodna ljepota ostala nasljeđe budućih generacija, a ne uspomena na ono što smo propustili da zaštitimo.
Tekst je produkt radionice realizovane u okviru projekta „Medijska pismenost u lokalnim zajednicama – Mapa lokalnih priča“, koji Portal Analitika sprovodi uz podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore, kroz Konkurs za raspodjelu sredstava za podsticanje medijskog pluralizma
