Biografije ne slikaju brojevi, ali nekada mogu da govore mnogo o raskoši glumačkog opsega. Tako i jugoslovenske teatarske scene, te kinematografska ostvarenja, bilježe bravure Svetozara Cvetkovića - u različitosti lica i naličja, jednako umješno donesenih u karakterima antiheroja, protagonista, te u biti običnih, jednostavnih ljudi.
Jednako razborit na sceni i van nje, svojim likovima dao je prirodnost i jednostavnost, u šta je imala priliku da se uvjeri i publika u Nikšiću, gledajući predstavu „Sin“, koju je u produkciji Ateljea 212 režirala Ana Tomović.
Šta je to što otvaraju priče ovog djela iz ugla njegove interpretacije, o glumi, politici, te odnosima među balkanskim državama, Cvetković govori za Pobjedu.
U mnoštvu važnih, društveno-socijalnih tema, koje sa sobom nosi predstava „Sin“, prožeta je priča o ljubavi, koja često čini da zatvaramo oči pred istinom. Gdje se u tome nalazi, te kako se snalazi Vaš lik, razapet između stvarnosti i očinske uloge?
Nažalost, očigledno da se ne snalazi, jer da je drugačije ovaj komad ne bi postojao i događaj bi izgledao mnogo naivnije nego što jeste. On jeste tragičan, refleksija događaja koji su vjerovatno životni i koji se dešavaju ljudima.
Na kraju, ovo je veoma dobar pisac koji je to uspio da predoči kao jednu dramu koja može da se igra ne samo kod nas, nego i po svijetu. Vaše pitanje je dobro, prije svega što to nije nekakav uspio pokušaj roditelja da razumije svoje dijete upravo u tim tinejdžerskim godinama, da mu pomogne u rješavanju problema, shvatajući pogrešno da ti problemi potiču od spoljašnosti, neke razočaravajuće ljubavi... nečega što nema takvu dubinu, bol poput one sa kojom se suočava ovaj mladi čovjek, sa kojom ne može da izađe na kraj.
Florijan Zeler jedan je od, prema mišljenju evropske kritike, najautentičnijih savremenih pisaca. Imajući u vidu tematiku kojom se bavi, šta to govori o nama u globalu?
Za jednog pisca koji doživljava uspjeh u srednjim godinama, relativno mlad, čini se da su ova tri komada, koja je napravio, i teme, kojima se bavi, veoma ozbiljni.
Ma kakve društveno-političke okolnosti bile, ma u kojoj zemlji živjeli, problemi sa kojima se čovječanstvo susreće nisu problemi samo rata ili mira, da li će nam biti toplo u stanu ili ne, da li ćemo se mrzjeti između sebe. Problemi su duboko unutrašnji, u svakom od ljudi koji sačinjavaju jednu porodicu. To je ono što pokreće svijet, što nas dovodi do toga da su ti problemi i ti odnosi ponekad nerazrješivi.
Vaša biografija, pozorišna i filmska, broji veliki broj uloga. Vjerujete li da onim što činite, sa Vaše strane pozornice ili kamere, možete da utičete na društvo, stvarate bar malo bolji svijet?
Pa možda bar malo bolji, na neki trenutak. Nemam neku ideju kao kada sam bio mlad i mislio da ću da promijenim svijet time što izađem na scenu pa kao nešto dobro igram. Ali možda se nešto promijenilo u Vašoj, ili u glavi ljudi koji su večeras gledali predstavu.
Možda samo za jedno veče, ali ako je to tako, onda je i to veliki uspjeh. Nemam ideju o tome da ću promijeniti svijet, ljudske sudbine, odnose među ljudima. Ali imam ideju da možda, nešto malo, nekog duha možemo da unesemo među gledaoce, ukoliko je to što radimo dobro.
Pa je li to srž glumačkog posla?
Glumački posao je vrlo komplikovan za definiciju. Pitanje je kakva je to vrsta umjetnosti, autorska ili reproduktivna. Jer, vi time što nešto radite na sceni, donosite lik čovjeka koji je neko drugi, koga vi pokušavate da ubacite u sebe i to emitujete. Prilično je to zamršeno. Ali ono što je suština tog posla je ono za čim čovjek i čovječanstvo žude, što nam niko u ovom poslu ne može oduzeti, a to je sloboda.
Kako god bilo, koje god da su okolnosti, imate slobodu da na sceni ili pred kamerama uradite sve. Samo vas vaša misaona i emotivna konstitucija može voditi ka nekim granicama dokle je nešto izvodljivo. Granice sami postavljate sebi, ako ih uopšte i ima.
Kazali ste nedavno da ste u mladosti bili jako glasni u iznošenju svojih političkih stavova, ali da ste vremenom shvatili da Vaša profesija nije biti političar. Jesu li Vas, i na koji način, Vaši stavovi koštali i možete li zaista zadržati riječ ako već vidite da nešto nije dobro u svijetu oko Vas?
Tačno je to što ste rekli, ali ja ne mislim da posao kojim se bavim može da utiče na to što bismo tako vulgarno nazvali politikom. Mislim da je obično bilo jako pogrešno kada su se glumci bavili politikom. Trebalo bi se držati svoga posla. Ne mislim u širem aspektu - politika nije za čovjeka. Jeste. Svi se mi interesujemo za nju.
Ja sam u jednom trenutku, prije nekih 20-30 godina, shvatio da sam izgubio. Da to za šta sam se zalagao - zemlja u kojoj sam živio, moja ideja da ta zemlja može da preživi, da je sve bolje nego rat, da iz svakog sukoba može da se izađe na miran način - sve je to palo u vodu. Sa svim stvarima koje su se dešavale na Balkanu. Ako nešto padne u vodu, onda nema razloga da sebi ne priznate da ste izgubili i da time više ne treba da se bavite. Inače ćete opet da završite onako kako ne biste htjeli, i zbog toga sam, jednostavno, odustao od toga.
Je li Vam žao što ste odustali?
Ne, nije. Nisam ja bio presudan čindbenik u tome šta će se desiti. Ali kada pogledam unazad, sve te političare, predsjednike vlada ili svih tih republika u nekadašnoj zemlji u kojoj smo živjeli, te tih državica koje su nastale kasnije, ja sam nekako poznavao. Bio sam prilično mlad, i oni su bili mlađi, ali sam ih zbilja znao. Neki put sjedio sa njima uz piće, u kafani. Ali oni su svi otišli svojim putem, a ja svojim.
Devedesetih godina, u vrijeme rata i razaranja, organizovali ste pozorišne ture na relaciji Beograd – Sarajevo – Ljubljana. Je li Vaša ideja ujedinjenja u kulturi donijela tada neke rezultate i na koji način danas gledate na naše, balkanske, podjele?
To vrijeme, kada smo pravili tu vrstu gostovanja, zaokruživanje tih predstava, koje bi putovale u te gradove nakon ratova i svega, bilo je veoma uzbudljivo. Ljudi su bili zainteresovani za to. To je generacija onih koji su znali šta se dešavalo u pozorištu u Jugoslaviji, pa im je nedostajalo da ne znaju šta se dešava u Ljubljani, Zagrebu, Skoplju...
Oni su dolazili kod nas, bili su to lijepi trenuci. Iznenadilo me kako je to odjednom splasnulo, kako je ta vrsta politike isključivosti, neinteresovanja za ono šta se dešava sa druge strane, isključivanja onih drugih da postoje tu pored nas, dovela do toga da ne postoje zapravo nikakva objektivna interesovanja.
Ovo što mi dođemo ovdje je tako lijep trenutak, ali iza njega ne ostaje ništa što je koegzistentnije, da se na primjer Nikšićko pozorište pojavi u Ateljeu za mjesec, pa mi dođemo ovdje za dva mjeseca. To se neće desiti.
Kada je tako između Srbije i Crne Gore, Beograda i Nikšića, možete misliti kakva je tek katastrofa sada između Beograda, Ljubljane, Zagreba što se tiče interesovanja za to šta je tamo na kulturnom planu. To se sada svodi na lična interesovanja nekih individua, nas koji smo ranije sarađivali, radili sa tim ljudima, koji bi željeli možda opet da radimo.
Među nama je postojala, i postoji još uvijek, ljepota različitosti nekih kultura, jezika, izraza. To nas je činilo jedinstvenim. Toga sada nema, zatvoreni smo u te male uske krugove, male jezike kojima govorimo. Bez obzira što i dalje razumijemo jedni druge šta je to što izgovaramo, zapravo ne razumijemo suštinu.
Pa postoji li neki nauk od toga što smo preživjeli?
Pa pitanje je da li smo uopšte preživjeli. Mislim da ništa nismo naučili na generalnom planu. Stvarno ne mogu to da shvatim. Gledajući nešto što je trenutno, tipa Svjetsko prvenstvo u fudbalu – koliko mržnje postoji, meni se čini, samo između tih naroda koji izađu na teren, a koji dolaze sa Balkana. Koliko mržnje među navijačima.
Drugi navijači ne mrze toliko, Argentinci ne mrze Brazilce, bez obzira na to što su i jedni i drugi najbolji i što je uvijek pitanje ko će da pobijedi. Ali to kolika količina vatre, užasnih, prostačkih rečenica izlazi među balkanskim navijačima, to je onda samo da se povučete i kažete - ja ovdje ne pripadam.
Karijeru ste počeli u Ateljeu 212, čiji ste i danas član, a tokom jednog perioda bili ste i upravnik. Svojevremeno, izjavili ste da mlađi glumci koji se pojavljuju u televizijskim serijama stiču jednu vrstu prividne uljuljkane pozicije. Koliko se odnos prema profesiji, kako glumaca prema glumi, tako i društva prema glumcima, promijenio od perioda kada ste Vi počinjali?
Sve se promijenilo, period od 40 godina dug je u terminu života i radnog vijeka. Ne bih rekao da je jednostavnije, ali je bolje da ima više posla nego što ga je bilo u odnosu na vrijeme kada sam ja završio fakultet.
Tako je zbog neke hiperprodukcije serija. Sa neke strane je to dobro, pravi tu uljuljkanu poziciju za jedne, a za druge može da bude odskočna daska za ono što će mu se u budućnosti u ovom poslu dešavati.
U kakvu to poziciju stavlja pozorište? Može li ono da drži nit sa tim, da opstaje?
Glumce jako zanima da igraju u pozorištu, ali sve ovo što zovemo hiperprodukcija, gdje, iako u manjini, ima jako dobrih serija i što je značajno, može da bude mač sa dvije oštrice. Može da ih odvuče od mogućnosti da se više posvete pozorištu.
Drugi čindbenik su dvije i po godine pandemije koja je potpuno izvukla publiku iz pozorišta i ugasila ga skoro na dvije godine. Taj povratak pozorišta u javni život je bolan, jer ono sada mora da privlači publiku. U odnosu na televiziju ono tu gubi, ali zato je, nažalost, u posljednje vrijeme postalo jedna vrsta samo zabave.
Ne nečega što ima pretenziju umjetničku, već nešto što treba da bude komercijalno, mejnstrim. Nešto što će svakome da bude lako razumljivo, što će svako da primi gledajući popularne glumce, malo svjetla, muzike. To se dešava trenutno.
Tokom pandemije kazali ste da nas je ta realnost približila svijesti o ljepoti života a koju nikad nijesmo u stanju dovoljno da cijenimo. Sada, kada nam se čini da taj period ostavljamo iza sebe, mislite li da smo nešto od toga sačuvali ili se polako vraćamo tamo gdje smo i bili?
Mislim da smo sačuvali. Pandemija je kao nestala, ali mi i danas dobijamo informacije o tome koliko se ljudi razboljelo, preminulo, izliječilo. To je jezičak koji nas drži na uzici i govori da je sve još moguće. Da nije sve baš lako prošlo, sa jedne strane, a sa druge da pandemija nije jedino zlo koje može da nam se dogodi.
U međuvremenu se desio još jedan rat. Svaki rat je generalno nerazumljiv, legitimno ljudi ubijaju jedni druge... Taj rat je zapravo svjetski, svi učestvujemo na neki način u njemu, a na korak smo od toga da se sve zapali oko toga, sve ode dođavola i dokažemo da su majmuni pametniji od ljudi. Oni sebe ne bi doveli do takve vrste sukoba u kakve se ljudska rasa dovodi, kako to trenutno funkcioniše.
To je potpuno iracionalno i užasno, onespokojavajuće. Očigledno da su neki nešto naučili, a drugi ništa. To što dozovoljavaju sebi da se ubijaju međusobno nema nikakvog smisla. Ako su ratovi na prostorima bivše zemlje u kojoj smo živjeli imali nekog apsurdnog smisla, onda je to u tome da je mnogo ljudi poginulo, da su stvorene neke male države u kojima sad svi kukaju da je bilo bolje ranije nego što je sada. Nisam sreo nekoga ko kaže da je sad fenomenalno, svi se žale, bore. Ne živimo u zgodno, dobro vrijeme.
Moja generacija je imala sreću da smo živjeli u idealizovano vrijeme kao jako mladi. Za to idealizovano vrijeme nas sada upozoravaju da je bilo laž. Ipak, ta laž je bolje funkcionisala nego što funkcioniše današnja istina.
Demokratija na Balkanu je katastrofa
Ima li demokratije u našim, posttranzicijskim društvima?
Možda demokratije i ima, ali ona je vladavina brojevima. Ali demokratija na Balkanu je katastrofa. Svuda su pobijedili oni koji su bili radikalni, koji su bili za to da se onom drugom iskopa oko. Nije mi jasno zašto se ne otvore malo oči svima i kaže - vidite šta nam je napravila demokratija.
Svuda na Balkanu demokratija nije funkcionalna nego su vlasti postavljene od strane takozvane međunarodne zajednice. Jer ti sami ne mogu da izađu sa sobom na kraj, u ime te demokratije. Ne bih volio da zvuči da sam ja protivnik demokratije, ali jesam protivnik razmišljanja o njoj i funkcionisanju kod nas. Na drugim mjestima to izgleda mnogo bolje. Za svog života neću doživjeti da to kod nas profunkcioniše kako treba.
