Još 1844. godine Srbija je počela sanjati uništenje države Crne Gore: „Za nas bi prava sreća bila kad bi Crna Gora propala“... Kako bi bilo izvršeno pretvaranje postojeće države, koja će nešto kasnije Berlinskim kongresom biti i međunarodno priznata, u „Srpsku Spartu“ nijesu u Srbiji mnogo razmišljali. Crna Gora je mogla biti međunarodno priznata i u vrijeme knjaza Danila, dakle znatno prije Berlinskog kongresa, jer je bilo izvršeno razgraničenje sa obje velike sile, koje su stajale na crnogorskim granicama, dakle i Turskom i Austrijom, ali to nijesu htjeli Rusi. Potrebna im je bila divlja i međunarodno nepriznata Crna Gora koju uvijek, za svoje ciljeve, mogu gurnuti u sukob sa Turskom. Duboko razočaran Rusijom knjaz Danilo je pokušao da se okrene Francuskoj, koja se nije usuđivala da se zamjeri još moćnom Osmanskom carstvu. Taj željeni zaokret knjaza je koštao života.
Vođen je kasnije, pored ostalog, i Velji rat u kome se u susjedstvu nije blagonaklono gledalo na crnogorske ratne uspjehe i stalno proširivanje crnogorske državne teritorije. Pa Balkanski rat, pa Bregalnica, sa poznatom gorčinom crnogorskih ratnika na „bratskog“ ratnog saveznika, pa sukob oko crnogorskom vojskom oslobođene Metohije... Sve je finalizirano završetkom Prvog svjetskog rata, dugo i metodično pripremanom okupacijom Crne Gore. Nije Srbija mogla sama okupirati Crnu Goru da nije došlo do dotle nepoznatog vjerolomstva velikih sila, koje su otvoreno zažmurile na zločine srpske soldateske prema svome ratnom savezniku.
Upravo 1918. godine, koja je dugo i temeljno pripremana, kao da se radi o neprijateljskoj zemlji, narodu i teritoriji, počinje brutalna asimilacija Crne Gore i Crnogoraca, bukvalno ubijanje svega što je moglo asocirati na crnogorsku svijest o vlastitom postojanju, crnogorskoj viteškoj prošlosti i vjekovnoj crnogorskoj žrtvi za svoje slobodne gore. Naređeno je: sve, bukvalno sve uništiti i temeljno razoriti, što može podsjećati na slobodne ljude i njihovu slobodnu zemlju. Spaliti, uništiti, razoriti... Zabraniti pjesme o pobjedonosnim crnogorskim bojevima, zabraniti crnogorsku kapu, nošenje svečanog svitnog odijela, uništiti crnogorske svece i kultove, zabraniti crnogorsko kolo, ijekavicu... Da li je tadašnja surova okupacija Crne Gore primjer uspjele, ili, ipak, možda neuspjele asimilacije?
Tavorila je pregažena i obespravljena Crna Gora onih dvadesetak godina krvave karađorđevićke vladavine, grcala u materijalnoj bijedi, bez i jednog novoizgrađenog puta, bez i jedne više škole ili univerzitetske jedinice, nosila u sebi gorčinu svoga nezasluženoga nestanka, da bi se svojim sačuvanim oslobodilačkim genima 13. jula 1941. godine, jedina u okupiranoj Evropi, digla na ustanak. Nešto kasnije je u prvu formiranu veliku partizansku jedinicu - Prvu proletersku brigadu, dala dva bataljona, koliko i Srbija koja je prema broju stanovnika i veličini teritorije morala dati 20, ili u najmanju ruku 18 bataljona. Opet onaj od vazda poznati srbijanski kompleks inferiornosti prema Crnogorcima, koji lakovjerno Srbe drže za rođenu braću i iskrene saborce.
Dolazi oslobođenje u koje Crnogorci stupaju više nego vedra čela. Ali Avaj!? Slušajući Srbiju i ugledajući se na nju, crnogorski komunisti zapuštaju razvoj crnogorske nacionalne svijesti, ukidaju institucije koje treba da njeguju crnogorski nacionalni identitet i svijest o vlastitoj prošlosti, zatvara se pet pozorišta, Lovćen film, čuvena likovna škola u Herceg Novom, Naučno društvo... Najvećim dijelom, prepuštaju drugom i kulturu i nauku koja je vezana za crnogorsko tlo, provincijalizuju Crnu Goru u kojoj krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka sve djeluje kao maltene završen proces asimilacije Crne Gore i Crnogoraca. Crnom Gorom tutnji fašizacija masa spremnih da se, pod vidom borbe za Jugoslaviju, biju za Veliku Srbiju, u želji da prije poginu za srpsko Kosovo, nego za svoju domovinu Crnu Goru. Na žalost, dio građana Crne Gore ni danas ne uspijeva da se otrese od velikosrpske fascinacije, trči za Amfilohijem i njegovim litijama, ali je ipak antiasimilatorski proces u proteklim decenijama ostvario možda tanku, ali odlučujuću pobjedu.
Čudo je neviđeno da uprkos više od jednoipovjekovne upregnute energije, angažovanja obilja institucija susjedne države i gomile ulaganog novca, planirana asimilacija Crnogoraca nije uspjela. Čak će, (Kakva crnogorska drskost) Crnogoraca biti i poslije popisa zakazanog za 2021. godinu. A dotle će, očigledno brzo, tačnije ovih dana biti ukinut napredni Zakon o slobodi vjeroispovijesti, biti silno ojačan jahaći položaj Srpske pravoslavne crkve nad Crnom Gorom, vreće novca iz Ostroga i drugih crnogorskih svetinja, (Ne damo svetinje) biti upotrijebljene za ispiranje mozga neznavenih ili osoba niže pismenosti i morala, pa ipak...
Čudo je neviđeno Crna Gora. Ne pada joj na pamet da nestane ili pogne glavu pred „prijateljskim“ susjedom. A i zašto bi?
