Bilo bi bolje kad Dritan Abazović bar ne bi obrazlagao vlastite odluke koje su suprotne vanjskopolitičkim prioritetima Crne Gore. Prvo je u četvrtak na Vladi, da bi ubijedio prisutne ministre, ,,stručno“ objasnio da će - ako glasaju u Vladi za Rijad kao domaćina EXPO 2030 – Crna Gora imati koristi, ili kako je to rekao, „brojne benefite“.
Jer će, otkri premijer, oni (Saudijci, naravno) donirati „više miliona u izgradnju jednog prosvjetno-edukacionog objekta u Crnoj Gori“.
Kojeg i kakvog objekta, ostalo je da se nagađa, ministri nijesu pitali, novinare je već muka od Dritanovih „benefita“.
Potom je, narednog dana ispred Vile Gorica, nakon što je crnogorskim košarkašima objašnjavao kako se igra košarka, Abazović krenuo sa drugom pričom oko glasanja za EXPO.
Bolje da nije. Odgovarajući na stav ambasadorke Italije, koja je u Pobjedi izrazila javno razočaranje odlukom Vlade Crne Gore, odlazeći premijer je ladno objasnio da su, eto, Italijani ljuti – jer imaju takmičarskog duha.
Da nemaju takmičarskog elana, valjda bi im bilo svjedeno kako komšije glasaju. No, ako su takmičari, kao što jesu, onda Abazović veli - nema što da se ljute, kada gube.
Čudna logika odlazećeg premijera. Obično se kaže da onaj koji gubi, ima pravo da se ljuti. Ali, Italijani se ne ljute bog toga što gube, već zato što je Crna Gora prekršila vlastite principe i izmijenila već donijetu odluku.
Ne treba tražiti logiku u palančki lošim silogizmima Abazovića. Odlazeći premijer samo pokušava logorejom bez smisla da sakrije mučnu istinu: da je utjerivao glas za Rijad iz interesa. Državnog ili ličnog, ili i državnog i ličnog, pitanje je sad?
Jer, budimo realni: ako će Saudijci da doniraju „više miliona” u Univerzitet Crne Gore, zašto bi bilo potrebno da Vlada prethodno promijeni vlastitu odluku i glasa, umjesto Rima, za Rijad? To se ne zove doniranje, već – uslovljavanje. Ili, prostim rječnikom, trgovina: daćemo vam milione, ako glasate za nas.
Samo, ovđe nije problem u Rijadu, nego u Podgorici. I u načinu na koji Abazović donosi obrazlaže odluke. Jer, na jeziku savremene politike ova vrsta trgovine ne zove se donacija, već poprima vrlo mučno značenje – korupcije.
