Crna Gora i Crnogorci kroz istoriju, sve do tragičnih događaja iz 1991. godine, sa Hrvatskom i Hrvatima gotovo da nijesu imali ozbiljnijih nesporazuma. Ukoliko ih je i bilo, radilo se o sporadičnim i marginalnim pojavama bez većeg značaja. Ne bi trebalo da ih bude ni danas, niti sjutra.
Crnu Goru i Hrvatsku, kao i Crnogorce i Hrvate, povezuju brojne istorijske, kulturne, političke, ekonomske, jezičke i porodične veze. Nakon nasilne aneksije Crne Gore 1918. godine, oba naroda dijelila su iskustvo borbe protiv beogradske centralističke vlasti. Kako je davno zapisao dr Sekula Drljević, „u borbi za svoju slobodu protiv beogradske strahovlade pokazali su da su Lovćen i Velebit vrhovi istih planina“.
Dovoljno je podsjetiti na veze Petra II Petrovića Njegoša sa ilircima i predstavnicima ilirskog pokreta, poput Ljudevita Gaja i porodice Mažuranić, zatim na odnose knjaza Nikole sa Josipom Jurjem Štrosmajerom i Franjom Račkim, kao i na djelovanje Valtazara Bogišića i Josipa Sladea. Između dva svjetska rata postojala je i politička saradnja crnogorskih zelenaša sa hrvatskim suverenističkim pokretima u emigraciji, kao i veze Crnogorske stranke sa Stjepanom Radićem i Vlatkom Mačekom.
Ne treba zaboraviti ni doprinos velikog Ivana Meštrovića Crnoj Gori, kao ni zajedničku borbu Crnogoraca i Hrvata protiv fašizma i nacizma tokom Narodnooslobodilačke borbe.
Sve su to istorijske činjenice koje svjedoče o dubokim vezama dva naroda. A istorija, kako je govorio francuski istoričar Fernan Brodel, oblikuje ljude i njihove sudbine.
Govoreći o sadašnjosti, treba biti konkretan. Crna Gora danas nema ozbiljnih problema sa Hrvatskom. Problemi koji postoje posljedica su politike aktuelne vlasti od 2020. godine, koja kontinuirano proizvodi tenzije i nesporazume. Većina otvorenih pitanja nastalih nakon 1991. godine bila je u značajnoj mjeri prevaziđena kroz dijalog, izvinjenja i međudržavne dogovore.
Pritom ne smijemo zaboraviti da je Hrvatska godinama pružala podršku Crnoj Gori na njenom evropskom i euroatlantskom putu, kako u procesu pristupanja NATO-u, tako i na putu ka članstvu u Evropskoj uniji.
Hrvatska nije prepreka evropskoj budućnosti Crne Gore. Stvarna prepreka jeste velikosrpski nacionalizam, kleronacionalizam i politika režima Aleksandra Vučića, koji uz Srpsku pravoslavnu crkvu predstavlja glavni politički i ideološki oslonac takvih tendencija. Upravo su te strukture najveći izazov na strateškom putu Crne Gore ka Evropskoj uniji.
Otvorena pitanja između Crne Gore i Hrvatske mogu se riješiti dijalogom i međusobnim uvažavanjem. Nema potrebe za njihovim dramatizovanjem, naročito kada se tenzije često stvaraju vještački i iz političkih razloga.
Bili smo taoci, ovako ili onako, prislino, iz nemoći, straha i robovanja pogrešnim ideologijama, sili Miloševićevog režima (1989-2000), u Crnoj Gori onda vazalnoj, te saučesnici agresije na Hrvatsku (1991-95) i sve je važno do dolaska lažnih "oslobodilaca" bilo normalizovano u tim odnosima. Ostalo znamo.
Međutim, nakon obnove nezavisnosti i uspostavljanja partnerskih odnosa sa Hrvatskom, učinjeni su važni koraci ka normalizaciji i pomirenju. Upravo zbog toga ne smijemo dozvoliti da nas politike koje dolaze iz Beograda i njihovi sljedbenici u Crnoj Gori udalje od prijateljskih odnosa sa susjednom državom.
Dogovor sa Hrvatskom o preostalim otvorenim pitanjima nije teško postići ukoliko postoji politička volja i spremnost da se postupa pravedno i odgovorno. Hrvatska nikada nije zahtijevala ratnu odštetu za razaranja Dubrovnika i njegove okoline 1991. godine, iako je riječ o nespornoj odgovornosti tadašnjeg režima i kompromitovane, u međuvremenu srbizirane JNA.
Zato smatram da ploča u Morinju treba da ostane u sadašnjem obliku jer govori istinu. Smatram i da školski brod „Jadran“ treba vratiti Hrvatskoj, uz dogovor o načinu realizacije tog pitanja. Takođe, potrebno je riješiti pitanje obeštećenja logoraša iz Morinja, kao i pitanje razgraničenja, oslanjajući se na nalaze Badinterove komisije i principe pravičnosti koji neće biti na štetu ni jedne ni druge države.
Ne smijemo prihvatiti da velikosrpske snage zaustave crnogorski put u EU i neophodno je pacifikovati antievropske strukure u Crnij Gori na zakonit, normalan način.
