- Nakon Otvorenog pisma mitropolita Amfilohija, Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ponovo se oglasila. Uradila je to tekstom „O prijavi postojanja MCP“ datiranim sa 10.9.2012.g. kojim pokušava opravdati svoju prijavu kod MUP-a Crne Gore. Dok je u Otvorenom pismu kao razlog svoje prijave navela pitanje imovine, sada ovim tekstom, suprotno tome, nalazi svoju pomoć MUP-u da ispoštuje Ustav Crne Gore i u koliziji sa tim „da bi se prestalo sa progonom iz Crne Gore naših svještenika, monaha i vjerskih službenika“.
I ovim svojim oglašavanjem SPC u Crnoj Gori ne može da prevaziđe i druge svoje protivurječnosti od koje nije imun nijedan njen javni istup. Ako još uvijek važeći Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica za nju ne važi, zašto ga je poštovala početkom marta ove godine i po njemu se prijavila MUP-u. Nemoguće je biti u pravu kao što to želi SPC i istovremeno napadati i braniti MUP i ovaj Zakon. Mitropoliju Crnogorsko-primorsku SPC u Crnoj Gori nijesu formirali vjekovi, kako se to u tom tekstu netačno ističe, već je njen nastanak posljedica nestanka autokefalne CPC, a prije toga nezavisne crnogorske države 1918.g.
Dakle, nijesu je ni mogli osnovati postojeći gradjani Crne Gore koji 1920. nijesu bili živi. Ova mitropolija nije „Crnogorska crkva“ kako se to u tekstu navodi, već je upravo rođena na grobu Crnogorske pravoslavne crkve. Regent Aleksandar je ukinuo autokefalnu CPC 17.6.1920. što se netačno negira ovim tekstom. Njegov ukaz iz 1920.godine je već toliko puta objavljivan u javnosti da nema potrebe da se to ponovo čini. Kolika je nelogičnost tekstopisca iz redova SPC najbolje svjedoči činjenica koja glasi, da Aleksandar nije ukinuo CPC 1920.godine, zašto bi je Crnogorci kao njeni vjernici obnavljali 1993.godine. Da prije toga Aleksandar nije likvidirao crnogorsku državu i anšlusom je nasilno pripojio Srbiji zar bi bio raspisan referendum o crnogorskoj državnoj nezavisnosti održan 21.5.2006.g.
U pitanju je bilo ukidanje CPC, a ne drugo obnavljanje Pećke Patrijaršije. U aktu crnogorskog Sv. Sinoda od 16.12.1918.g. ima više medjusobno isključujućih i samim sebi protivurječnih imenovanja CPC koja se naziva čas crnogorskom, a čas srpskom, a akt je pisala jedna ruka što je glafološki dokazivo. Sve to osporava autentičnost tog dokumenta i njegovu naučnu validnost. SPC je upravo poznata po tome da ne poštuje nepobitnu istinu koja se može naučno dokazati. Pokušaj ovog teksta da opravda „Ujedinitelja“ Regenta Aleksandra citatom člana 7. Krfske deklaracije o svim priznatim vjeroispovijestima je neuspješan. Promašen je zato što član 7. tretira vjeroispovijesti. Krfska deklaracija je akt neprijateljstva prema Crnoj Gori iz čega proističe i prema Crnogorcima i CPC. Iz tog akta je proisteklo onakvo nasilno prisajedinjenje Crne Gore Srbiji 1.12.1918. Zato je taj akt osudila kao neprijateljski ondašnja crnogorska vlada jer je bio u funkciji nestanka Crne Gore. Svako današnje pozivanje na taj dokumenat ne čine prijatelji istine i Crne Gore, već njeni protivnici kao što je SPC u crnogorskoj državi.
Kolika je netačnost stavova u ovom tekstu, vidi se i po tome što se neuspješno pokušava izjednačiti uporedjivanjem pristup i prijem Crne Gore u Organizaciju ujedinjenih nacija sa nestankom Crne Gore i CPC – njihovim nasilnim priključenjem Srbiji i SPC, izvedenim uz pomoć plaćenika i otpadnika pod formom dobrovoljnog ujedinjenja praćenog srpskom vojnom okupacijom crnogorske državne teritorije. I potpomognutog prethodnim zaposijedanjem teritorije Crne Gore od strane do tada savezničke, a od tada okupacione srpske vojske. CPC nijesu obnovile suverenističke crnogorske partije već Crnogorci na tradicionalnom opštecrnogorskom zboru 31.10.1993. godine. Prijavljivanje CPC nadležnom državnom organu nijesu obavili predstavnici crnogorskih partija već članovi odbora za obnovu autokefalne CPC.
Mitropolija SPC je postojala i prije prijave MUP-u Crne Gore proljeća 2012. godine, ali kao nelegitimni i nelegalni faktor vjerskog života poznat po nepoštovanju države Crne Gore u kojoj postoji i djeluje i kao onaj koji ne priznaje njene zakone. To je ovoj srpskoj mitropoliji dalo karakter protivpravnog djelovanja i rada na crno.
Kako je moguće da neko ko ima, a nema ga, vjekovni kontinuitet u Crnoj Gori ne priznaje ovu državu kao svoju i osvijestio se tek u proljeće 2012. da treba da je poštuje, da prizna njene zakone i vlast i da se u skladu sa tim prijavi njenom MUP-u u proljeće 2012. godine. A taj neko je Mitropolija SPC u Crnoj Gori. Da je bila vjekovno prisutna u Crnoj Gori, kakvom se neistinito predstavlja i legitimiše, ne bi vodila rat protiv Crne Gore, CPC i Crnogoraca i ne bi je trebalo učiti, što su njene obaveze prema crnogorskoj državi i zakonima. A prva medju njima je da ozakoni svoj javni rad prijavom kod nadležnog državnog organa, kako je to i zakonom predvidjeno, zaključeno je u saopštenju CPC.
