Saopštenje Potpredsjednika savjeta mitropolije CPC Steva Vučinića, dostavljeno Portalu Analitika, prenosimo integralno:
Nedavno imenovanje preosvećenog Amfilohija i za administratora južnoameričke eparhije sa śedištem u Buenos Airesu trebalo je ozbiljno da uznemiri našu državnu adinistraciju. Naročito, najava da će ovih dana otputovati u Argentinu sa četvoricom svještenika rodom iz Brazila. Jer namjerava da za tamošnje potomke crnogorskih iseljenika uspostavi eparhiju beogradske patrijaršije. Taj posao je vremenski oročio na četiri mjeseca koliko će izbivati iz zemlje. Ove činjenice, same za sebe govore o smislu i značaju uspostavljanja ove latinoameričke eparhije za Srpsku crkvu. Ali su i nauk za sve one koji se nadaju ili raspiruju nadu da će se crnogorsko crkveno pitanje jednostavno riješiti jednostanim aktom administracije kojim će se crkvena imovina ponovo upisati u vlasništvo države, a Crnogorskoj crkvi omogućiti da služi u crkvama i manastirima. Pitam i sebe i one koji se tome nadaju na što je sve spremna Srpska crkva da bi sačuvala ekskluzivni status u zemlji kad će da ugazi u jedan ovakav posao u latinskoj Americi koji će da ih košta vreću novaca i trajaće četiri mjeseca? I to zbog desetak hiljada, većinom odrođenih potomaka naših iseljenika. Odgovaram, na sve. Jer su spremni na veliki ulog samo da ponište rezultate svojevremene posjete vladike Mihaila Argentini, 1997 godine, koji je za naše iseljenike osnovao eparhiju, dvije parohije, postavio nadležnog arhijereja i svještenika na čiji rad su do danas svi imali samo riječi hvale. Očito, beogradska patrijaršija upotrijebit će sve dozvoljene i nedozvoljene instrumente protiv Crnogorske crkve i njenih interesa, i u zemlji i vani, čak, i na kraju svijeta u toj dalekoj zemlji! Na usluzi su joj beogradska diplomatija, mediji, javni i tajni beogradski centri moći, sva dijaspora, brdo novaca, cijela opozicija, pa i većina crnogorske i državne i opštinske administracije. U međuvremenu, u Buenos Airesu srpska ambasada dijeli srpske pasoše potomcima naših iseljenika, a u provinciji Ćako, u kojoj ih ima oko šest hiljada osnovala je i konzulat. Namjerila je za njih i da izgradi i nekolike crkve čiju će izgradnju finansirati prebogata srpska dijaspora iz Amerike. A ko će stati iza Crnogorske crkve? Niko, sem što će nas, kao i do sada, mnogi Crnogorci hrabriti riječima da ustrajemo u odbranu sopstvene Crkve i dijeliti obećanja o svakovrsnoj pomoći koju nam nikad nijesu udijelili. Za one koji imaju oči da vide i uši da čuju ponoviću riječi jednog bogoslova, inače, nama nenaklonjenog, koji mi je, imajući u vidu odnos administracije prema našoj crkvi, svojevremeno kazao: „U novi Ustav donešen nakon referenduma nijesu vam upisali Crnogorsku crkvu kao domicilnu, a mogli su, nijesu uspostavili vlasničke kompetencije nad crkvenom imovinom, a mogli su, nijesu vam u Skupštini ni razmatrali inicijativu o poništenju Aleksandrovog akta o ujedinjenju crkava iz 1920 godine, nijesu uklonili objekat sa Rumije niti su kulturnu baštinu vratili u prvobitno stanje, a niko ih u tome nije mogao spriječiti, i nikad više nećete imati priliku, kao prethodne nekolike godine nakon referenduma, da u vlasti bude toliko Crnogoraca koji su vam naklonjeni, a koji, inače, za vašu crkvu ništa nijesu učinjeli.“
Devedesetih godina, cijela crnogorska opozicija predvođena Liberalnim Savezom, tvrdo je stala iza obnovljene Crnogorske crkve i podržala je da se osnaži i opstane u ono zlo vrijeme. A naša administracija, kao i onda, i danas ponovo ratuje protiv nje, dok preosvećenom dozvoljava da se komotno koristi vjerom da bi stekao političku moć koju zloupotrebljava protiv ove zemlje, naroda i njegove crkve. Njegovu najobičniju izdaju domovine koju on redovno praktikuje tumači kao pitanje slobode ispovijedanja vjere i u tome ga podržava, hrabri i štiti. Tako će on u latinskoj Americi, za račun Srbije i podržan od njene ambasade, nesmetano raditi protiv interesa sopstvenog naroda i džave, a da se državni tužilac neće ni očitovati u ovom slučaju očite veleizdaje. Teško ga nama i zemlji s ovakvom administracijom koja ratuje sa sopstvenom državom, s crkvom koja ju je utemeljila i s narodom po kome nosi ime.
