Svi virusi mutiraju. To rade kako bi se bolje prilagodili i preživjeli kod svog domaćina. Virus koji uzrokuje Covid-19 nije ništa drugačiji: preselio se iz životinjskog carstva, gdje se najvjerovatnije pojavio kod slijepih miševa, u ljudski svijet.
Od tada su naučnici upleteni u bitku između širenja virusa i sposobnosti imunizacije protiv njega. Sada imamo vakcine da nas zaštite od Covid-19, ali šta se dešava kada ovaj virus mutira dalje, kao što će vjerovatno i biti?
Kako ograničenja zaključavanja popuštaju, u južnom Londonu se već pojavila grupa novih slučajeva povezanih sa južnoafričkom varijantom. Tokom narednih šest mjeseci, bavljenje novim varijantama biće jedan od glavnih izazova sa kojima će se naučnici suočavati. Neke vakcine pokazuju obećavajuće znakove suočavanja sa novim varijantama – čini se da mRNK vakcine koje su proizveli Pfizer i Moderna pružaju određenu zaštitu protiv varijanti koje su prvi put identifikovane u Kentu i Južnoj Africi. Većina virusologa misli da će vakcine Covid-19 zaštititi od teških bolesti i smrtnih ishoda, čak i kod ljudi koji su zaraženi mutiranim sojem virusa.
Ali i dalje postoje potencijalne poteškoće. Vakcinacija vas ne sprečava da se asimptomatski zarazite Covidom i prenesete virus dalje. Štaviše, neke vakcine mogu ponuditi malu ili nikakvu zaštitu od ljudi koji se zaraze varijantom Covid-19 i prenose to drugima (ali stručnjaci vjeruju da bi vakcine, uz prirodni imunološki odgovorom domaćina, i dalje trebalo da pruže dovoljno preostale zaštite da spriječe ozbiljne bolest i smrt).
Na primjer, klinička ispitivanja i laboratorijske studije pokazuju da je vakcina AstraZeneca samo oko 10% efikasna u zaštiti od južnoafričke varijante, ali naučnici i dalje misle da će vakcinacija zaštititi od ozbiljnog obolijevanja od ove varijante. Drugo je pitanje koliko dugo traje imunitet protiv vakcine i da li ljudi postaju podložniji različitim varijantama kako im nivo antitijela vremenom opada.
Virusolozi se nadaju da će vakcine izazvati ono što nazivamo dugoročnim anamnestičkim imunitetom. U suštini, to bi značilo da će B-ćelije i T-ćelije osobe nakon vakcinacije zapamtiti (moguće doživotno) određene S proteine virusa kojima su bile izložene.
Stoga, ako bi se osoba ponovo susrela sa virusom, njihov imuni sistem mogao bi brzo da reaguje tako što će stvoriti aktivirane B ćelije (koje proizvode antitijela) i T ćelije (koje ubijaju ćelije zaražene virusom) da bi se borile protiv njega.
Virus koji uzrokuje Covid-19 može da proizvede nove varijante na najmanje dva različita načina. Prvo, virus može da se podvrgne rekombinaciji, što se dešava kada različiti komadi gena različitih virusa zaraze istu ćeliju i pomiješaju se da bi proizveli nove varijante.
Drugo, virus može dugo da zarazi jednog pacijenta sa oslabljenim imunitetom, a zatim da evoluira u njemu i proizvede novu varijantu. Ovaj evolutivni proces može dovesti do pojave nove varijante koja može izbjeći imuni odgovor domaćina, što mu može dati određene prednosti kada se proširi na druge ljude.
Pa kako se možemo boriti protiv novih varijanti kada se pojave? Neke od prve generacije Covid-19 vakcina, poput mRNK, indukuju širi spektar zaštite od drugih. A već postoje planovi za ažuriranje vakcina Pfizer, Moderna i AstraZeneca kako bi se bliže podudarali sa južnoafričkom varijantom.
No, praktično i ekonomski je teško kontinuirano ažurirati svaku vakcinu Covid-19 svaki put kada se pojavi nova varijanta. Iako je redizajn vakcina olakšan uvođenjem „platformi vakcina“, još postoji značajan vremenski odmak u vezi sa proizvodnjom novih doza i njihovom masovnom primjenom ranjivim populacijama.
Jedna od mogućnosti je liječenje Covid-19 kao sezonske gripe. Svake godine stručnjaci pažljivo biraju ažurirani vakcinu protiv gripa na osnovu onoga što smatraju da će postati dominantan soj virusa.
Mogli bismo primijeniti ovaj princip na Covid vakcine da pokrijemo što više novih varijanti. To je svrha mreže laboratorija Svjetske zdravstvene organizacije u SAD, Velikoj Britaniji, Kini, Japanu i Australiji, koje zajedno rade na identifikovanju sojeva virusa gripa u nastajanju.
Globalna nadzorna mreža Covid-19 mogla bi da funkcioniše na isti način. To bi uključivalo bolničke dijagnostičke laboratorije iz cijelog sveta koje su predavale kliničke uzorke laboratorijama koje bi potom mogle da upoređuju različite virusne sekvence sa različitih hemisfera.
Mreža za nadzor bi odredila koliko Covid vakcina treba da bude osmišljeno, proizvedeno i distribuirano kako bi ciljalo na nove sojeve. Nova vakcina može biti potrebna godišnje ili na svakih nekoliko godina, u zavisnosti od toga koliko brzo se pojavljuju novi sojevi.
Naravno, uvijek postoji mogućnost varijante sudnjeg dana koja izbjegne sve postojeće vakcine i prirodni imunitet. Kod gripe je ovo vrlo poznat rizik: stručnjaci ga nazivaju „pandemijskim“ sojem. U godinama koje dolaze, ovo takođe može predstavljati rizik za virus koji uzrokuje Covid-19. Samo stalna budnost, nadzor i saradnja pomoći će svijetu da otkrije takvu varijantu i spriječi da se katastrofalna pandemija ponovi.
