Zar ne bi bilo divno kada nikad ne bismo morali da suočimo sa još jednom pandemijom?
Dok razmišljamo o protekloj godini, riječi koje nam padaju na pamet su „nikad više“. Nikada više zaraznim virusom ne bi trebalo biti izgubljeno više od 120.000 života (podatak za Veliku Britaniju), što je broj koji bi bio nezamisliv prije skoro godinu, kada su vladini savjetnici smatrali da bi gubitak 20.000 ljudi bio dobar ishod.
Niti bi trebalo da pretrpimo još godinu zaključavanja i patnje zbog gubitka posla i nezaposlenosti koja je uslijedila. I niko više nikada ne želi da vidi djecu koja su bila van škole tokom 21 sedmicu u godini, bez mogućnosti da uče u učionicama ili da vide svoje prijatelje.
Ali naučnicima je jasno da ćemo se u budućnosti suočiti sa još jednom pandemijom. Većina je saglasna da je pitanje kada, a ne da li ćemo. Još 2018. održao sam govor na Hay festivalu tokom kojeg sam iznio scenario koji je blago zasnovan na nedavnim vijestima: farmer se zarazi bakterijom otpornom na antibiotike od svinje u Kini, šireći ovu infekciju kroz svoju zajednicu, a zatim ulazeći u avion u Veliku Britaniju. Zabrinjavajuća stvar ovog scenarija je da su takve bakterije, koje su otporne na naše antibiotike u krajnjem slučaju, već prisutne. One bi mogle da budu izvor buduće pandemije.
Ili će možda sljedeću pandemiju izazvati prelivanje virusa sa životinja na ljude, slično kao Covid-19. Nedavni izvještaji da su prvi ljudi zaraženi ptičjom gripom u jednoj živinskoj fabrici u Rusiji daju zabrinjavajući uvid u to koliko blisko živimo sa takvim rizicima.
Svaki put kada virus cirkuliše među životinjama, posebno slijepim miševima, glodarima, stokom i pticama, a zatim dođe u kontakt sa ljudima, postoji šansa da zarazi ljude i dovede do prenosa na čoveka.
Odakle god dolazi sljedeća pandemija, Britanija mora dugoročno razmišljati o svojoj sposobnosti da odgovori i mora osigurati da je pripremljena. Ključno za ovo biće rad zajedno sa drugim vladama na uspostavljanju robusnih sistema odgovora.
Tokom protekle godine, Velika Britanija je već izgradila mnoge strukture koje će biti potrebne za rješavanje buduće pandemije. Sada imamo ogroman kapacitet za testiranje, procese za brzo praćenje razvoja vakcina i protokole za brzo istraživanje u bolnicama. Ali na globalnom nivou treba učiniti više kako bismo bili sigurni da smo zaista spremni.
Međunarodna putovanja i trgovina povezali su zemlje i stvorili nove mogućnosti za širenje bolesti. Zbog toga nam je potreban globalni nadzor da bismo identifikovali rizike od bolesti. Baš kao što imamo meteorološku službu, vlade bi trebalo da investiraju u globalnu mrežu za nadzor virusa kako bi skenirale nove patogene koji izazivaju zabrinutost i identifikovale i umanjile rizik od prelaska životinjskih virusa u ljudsku populaciju.
Ne treba se bojati samo novih patogena, već i novih varijanti postojećih virusa. Već smo vidjeli varijante virusa koji uzrokuje Covid-19 nastale u zemljama kao što su Engleska, Brazil i Južna Afrika, a još smo mogli vidjeti pojavu novog soja gripa koji dovodi do globalne pandemije gripa.
Zbog toga je od ključne važnosti da države imaju postrojenja za sekvenciranje kako bi otkrile i pratile nove sojeve i prijocenile da li su potrebne podsticajne doze vakcina. Nemaju sve zemlje mogućnosti za sekvenciranje poput naše, a neophodno je da uložimo resurse kako bismo osigurali da i druge zemlje imaju infrastrukturu koja će im omogućiti brzu identifikaciju i sekvenciranje novih virusa.
Svjetska banka treba da odigra posebno presudnu ulogu u finansijskoj podršci državama, dok bi Svjetska zdravstvena organizacija trebalo da pruži tehničku pomoć za izgradnju ovih osnovnih kapaciteta za otkrivanje izbijanja epidemije.
Drugo ključno područje ulaganja biće vezano za razvoj vakcina. Iako su vakcine za Covid-19 razvijene i proizvedene nevjerovatnom brzinom, sljedeći put moraćemo biti još brži kako bismo izbjegli povećanje broja slučajeva, smrtne slučajeve i ograničenja koja smo svi trpjeli tokom protekle godine.
Razvoj vakcine samo je pola uspjeha: kao što su pokazale nedavne prepirke oko ograničenih zaliha vakcine AstraZeneca, zemlje će takođe morati kritički da razmisle o svojim proizvodnim kapacitetima i koordiniraju sa drugim vladama kako bi stvorile regionalna čvorišta koja omogućavaju masovnu proizvodnju vakcina i isporuku.
Ove principe trebalo bi da primijenimo ne samo na nove viruse, već i na one već poznate. Epidemije gripa se javlja svake zime i prouzrokuje oko 650.000 smrtnih slučajeva širom svijeta svake godine, uglavnom među malom djecom, trudnicama i starijim osobama.
Pandemijska gripa, koja bi podrazumijevala globalno izbijanje novog virusa gripa koji izbjegava naš imunitet, mogla bi biti katastrofalna. Pandemija gripa 1918. zarazila je otprilike trećinu svjetske populacije i ubila 50-100 miliona ljudi širom svijeta, dok je stopa smrtnosti 15-34-godišnjaka 1918. bila 20 puta veća nego prethodnih godina.
Vlada Velike Britanije navodi pandemijski grip u svom nacionalnom registru rizika. Ipak, pripremajući se za pandemiju gripa, vlade su se uglavnom usredsredile na ublažavanje epidemija izgradnjom dovoljno bolnica da ljudima osiguraju pristup njezi, umjesto na suzbijanje širenja virusa prilikom primjene univerzalne vakcine protiv gripa.
Naše sezonske vakcine protiv gripa daju se godišnje i stručnim predviđanjima se informišu o tome koji će sojevi postati najčešći. Kao sljedeći veliki podsticaj nakon Covid-19, Velika Britanija bi trebalo da ima za cilj razvoj univerzalne vakcine u jednoj dozi koja štiti od više sojeva gripa. Prvo kliničko ispitivanje univerzalne vakcine protiv gripa na ljudima već je uspješno završeno i sada moramo ubrzati ovaj napredak.
Tokom krize Covid-19, mnogi komentatori su se fokusirali na pitanje da li je koronavirus sličan sezonskom gripu. Ovo pokazuje ne samo da su se pogrešno razumjeli jedinstveni rizici Covid-19, već se i potcijenila opasnost od nove pandemije gripa.
U budućnosti bi Ujedinjeno Kraljevstvo trebalo da tretira sve patogene – bilo da se radi o gripu ili Covid-19 – kao o prijetnjama. U procesu upravljanja Covid-19, nehotice smo gotovo eliminisali sezonski grip, što pokazuje koliko možemo postići ako bi u budućnosti trebalo da suzbijemo opasne patogene.
Naučni dometi ostvareni tokom protekle godine, uključujući proizvodnju više vakcina i tretmane za Covid-19, mogu izgledati magično. Zapravo, ovaj napredak odražava godine istraživanja i usavršavanja na radu prethodnih naučnika. Istorijska otkrića, poput otkrića penicilina 1928. godine, polio vakcine 1961. godine i MMR vakcine 1963. godine, bila su moguća zahvaljujući radu više naučnika, biologa, virologa, genetičara, inžinjera i matematičara.
Isto važi i za odgovor na Covid-19. Važnost nauke nikada nije bila očiglednija i vlade bi trebalo da dodaju resurse tom sekroru, umjesto da ih povlače. Vijest da vlada planira da smanji budžet za finansiranje istraživanja u Velikoj Britaniji, što će sektor koštati oko milijardu funti i nanijeti ozbiljan udarac nauci, posebno je zabrinjavajuća. Sada je vrijeme za ulaganje u nauku i istraživanje. Tek tako radeći ćemo zaista biti spremni za dolazak sljedeće pandemije.
