Na Balkanu, gdje se prošlost svakodnevno prekraja, a istorija koristi kao političko oružje, bivši vaterpolista, utemeljivač pustolovnih trka u Hrvatskoj, Šimun Cimerman odlučio je da se obračuna sa nacionalističkim mitovima i revizionizmom koji guše razum.
Njegova knjiga „Bitka na Sutjesci - pakao u raju“ pokušaj je da se činjenicama vrati dostojanstvo, a antifašističkoj borbi mjesto koje joj pripada. Ovo djelo rezultat je njegovog ličnog istraživanja i pješačenja stazama partizanskih jedinica iz 1943. godine koji pružaju iscrpan uvid u jednu od najvažnijih bitaka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima.
U razgovoru za Pobjedu Cimerman bez uvijanja govori o istorijskim zabludama, otrovnim politikama i, kako sam kaže, zatupljenim generacijama, te zašto, uprkos svemu, smatra da se od borbe za istinu ne smije odustati.
Što za Vas predstavlja Sutjeska?
CIMERMAN: To je mjesto iznimne prirodne ljepote i mira. Ukoliko znate što se na tome području u prošlosti dešavalo, to je i mjesto velikog poštovanja, tuge i jeze.
Zašto smatrate da je upravo Bitka na Sutjesci, kako ste nedavno izjavili u jednom intervjuu, „najzanimljivija priča naše istorije“ i koje su njene najvažnije pouke za savremene generacije na Balkanu?
CIMERMAN: Drugi svjetski rat bio je najveći događaj u istoriji čovječanstva i ništa kao on, u tako kratkom vremenu, nije toliko izmijenilo svijet. Moje je pitanje bilo: koji je onda događaj, u sklopu Drugog svjetskog rata, na našim područjima bio najveći? Smatram da je to upravo Bitka na Sutjesci, odnosno operacija „Schwarz“, jer to je bio jedini put kada su sile Osovine imale šansu da potpuno unište partizanski pokret i njegovo vođstvo. I bili su vrlo blizu toga. Da se dogodio takav scenario, svi mi, na području Jugoslavije, sada bismo živjeli potpunu drugu sadašnjost. Možemo nagađati što bi sve bilo... Opcija je nekoliko. No, sve ovo što znamo i pamtimo ne bi postojalo da su se stvari na Sutjesci odigrale malo drugačije.
Koliko je istorijski revizionizam u Hrvatskoj, Crnoj Gori i regionu generalno svjesna politička strategija, a koliko puka posljedica neznanja i zaborava?
CIMERMAN: Prvenstveno, to je posljedica nacionalističkih politika koje svojim otrovnim djelovanjem stalno podgrijavaju ovo područje Balkana, a gdje tim politikama smjer „bratstva i jedinstva“ jednostavno smeta u realizaciji svojih planova. A plan je jednostavan: ostati na vlasti. Jer današnje politike uvijek moraju imati nekog „vanjskog“ neprijatelja. Tako se kreiraju i istorijski događaji, pa na Balkanu imamo situaciju da ne znamo kako će prošlost izgledati u budućnosti. Sve je puno „pravih istina“, koje su samo neke nove mitologije i koje podupiru taj nacionalistički narativ. Zaborav je dobrodošao, a zatupljivanje je poželjno. Zar očekujete da će publika koja gleda „Pink“ i rijalitije, sluša lake note i čita isto takve tekstove moći razumjeti ili uopšte željeti da pročita što je za reći imao neki Koča Popović? Naravno da neće.
U knjizi naglašavate multietnički karakter partizanskog pokreta. Kako danas, kada su nacionalizmi ojačali, objasniti mlađim generacijama značaj takve borbe izvan etničkih i vjerskih podjela?
CIMERMAN: Danas je to teško objasniti i onima koji su živjeli u SFRJ i živjeli i doživjeli tkz. „bratstvo i jedinstvo“. Danas je nemoguće zamisliti da su narodi Balkana, raznih nacionalnih, etničkih, vjerskih i političkih skupina, jednom bili ujedinjeni oko nečega, a da su vjerske i nacionalne razlike bile u drugom planu. Mislim da je ideja Jugoslavije jednostavno bila preradikalna i prenapredna za radničke i seljačke narode brdovitog Balkana. Iz ove pozicije to izgleda kao nešto posve nemoguće. No, to se zaista jednom dogodilo. Ukratko, sve je te ljude spojila zajednička nevolja. To je taj zajednički nazivnik. Istina je da danas nacionalni vjerski narativi stvaraju sve veće podjele i, umjesto da se slijedi neki smjer Evropske unije, mi smo se začaurili u ove naše plemenske priče, a sve nas je manje i manje. U Hrvatskoj ćete nerijetko čuti da u „mračnoj Jugoslaviji nijesi smio reći da si Hrvat“, što je netačno. Danas, u „slobodnoj Hrvatskoj“, pak, nije dobro ako kažeš da nijesi. Lično sam „vakcinisan“ protiv nacionalnih, političkih i vjerskih identiteta i ovo oko sebe gledam kao video-igricu. Ljude dijelim na pametne i glupe, a glupi se sami dijele na nacije, vjere i političke stranke.
Kroz pješačenje od 3.000 kilometara, kakva ste nova saznanja ili uvide stekli o mentalitetu, krajoliku i istorijskom nasljeđu prostora bivše Jugoslavije?
CIMERMAN: Područje Bitke na Sutjesci obuhvata predio od 100 x 100 km, od Pljevalja i Čajniča do Kalinovika, Nikšića, Podgorice i Kolašina. Kružnica od 550 km, koja danas obuhvata možda i najdivlje i najljepše predjele evropskog kontinenta, gdje su se smjestila dva nacionalna parka i nekoliko parkova prirode. Meni je to sve jedan veliki nacionalni park. Da je to negdje u Švajcarskoj, bilo bi svjetsko čudo. Upravo se na tom području odigrala ova epska bitka, a ja sam kroz godine prošao oko 3.000 kilometara tog područja i mapirao sve pravce gdje su se tokom bitke kretale svaka od jedinica, kako partizanske, tako i osovinske. Iskreno, ljudi puno nijesam sreo, ali gdje god da se na području bivše Jugoslavije nađete, a pogotovo kada kažete čarobnu riječ, a to je „iz Zagreba“, ugostiće vas kao rod rođeni. O mentalitetu ovog kraja moći ćete puno da pročitate u mojoj knjizi.
U kojoj mjeri je Vaša knjiga reakcija na aktuelnu rehabilitaciju ustaštva u Hrvatskoj i četništva u Srbiji i Crnoj Gori, koje nerijetko zagovara i Crkva, te zašto ste osjećali ličnu potrebu da se, da tako kažem(o), obračunate s tim pojavama?
CIMERMAN: To više nijesu pojave, već mejnstrim. Istina je da je ova knjiga moj lični obračun sa balkanskim primitivizmom, a kojem se kraj ne nazire. Da, četništvo se vratilo „na velika vrata“ i, kao takvo, u potpunosti je legalizovano. Revizionizam sa predumišljajem uzima maha. Dok je ustaštvo u Hrvatskoj čak i zakonski sankcionisano, takvi apsurdi i bizarnosti dešavaju se kod nas, pogotovo među mladima koji zapravo pojma nemaju što su to ustaše. Za njih su to „neki borci za Hrvatsku, a protiv komunista“. Doduše, u Hrvatskoj je to više na nivou folklora, bez ikakvih „velikohrvatskih“ teritorijalnih pretenzija, dok je u Srbiji, a preliva se i na Crnu Goru, postalo dio mejnstrim politike. Srbija ni dan-danas ne odustaje od tog „srpskog sveta“, a čiji je pokušaj sprovođenja istog u crno zavio sve bivše republike Jugoslavije, a najveću dekadenciju je doživjela upravo – Srbija. Očito neke lekcije nijesu naučene. Da ne spominjemo toksičnost koju proizvodi Srpska pravoslavna crkva, koja se u potpunosti udaljila od ideje hrišćanstva (pa su srpski sveci u razini važnosti sa Hristom ili čak i viši) i koja se upliće u sve pore društva, a po starom balkanskom običaju gdje „prvo dolaze popovi, pa topovi, pa lopovi“ i ne nužno tim redosljedom. Izgleda kao da su pred svim tim silama Crnogorci pokleknuli i toj šačici demagoga dopustili da ih uvjere da su Srbi i „da je to isto“. Što onda ne bi bilo obrnuto kada je isto? Sjutra će ih uvjeriti da su svi Rusi. Gledajući iz ove „hrvatske perspektive“, mogu reći da smo sretni što smo dio EU i NATO. Evo jedan od stotine apsurda: Crna Gora je članica NATO, a u Beranama imate glavni trg koji se zove Trg NATO žrtava. To je potpuni Monti Pajton. Mogao bih još desetine primjera navesti, a jedan od „najmilijih“ mi je to kako „Srbija mrzi sve što je Zapad“, dok u istom času barem tri miliona Srba živi na tom „trulom Zapadu“. Oni navijaju za Rusiju, u koju gledaju kao u božanstvo, a ista ta Rusija ih ,,ne šljivi“ ni jedan posto. Prosječni Rus ne zna Srbiju pokazati na karti. To je licemjerstvo na najjače.
Kako danas gledate na odnos Crne Gore i Hrvatske prema vlastitoj antifašističkoj baštini? Gdje vidite najveće sličnosti, a gdje ključne razlike?
CIMERMAN: U Hrvatskoj je srušeno oko 3.000 spomenika NOB-a. Razlog je što mnogi u Hrvatskoj zvijezdu vide kao simbol Jugoslovenske narodne armije (JNA). Kao simbol onih koji su pucali i ubijali po Vukovaru i Dubrovniku, pa se taj antagonizam na prvu može činiti logičnim. Ipak, sve ono što se dešavalo 1991. nema nikakve veze ni sa antifašizmom, niti sa zvijezdom, a kamoli partizanima. Naime, 1991. ta JNA više nije bila ni jugoslovenska, niti narodna, već srpska vojska pod kontrolom Miloševića, a u službi velikosrpske ideje koja je, marketinški vrlo mudro, ostavila i zvijezdu i JNA oznake. Srpski orao je zvijezdu petokraku zamijenio preko noći. To ljudi u Hrvatskoj ne shvataju i misle da je to isto. Nije! Potpuno je suprotno. Antifašisti i partizani borili su se protiv velikosrpstva, dočim su se i hrvatski branitelji u Domovinskom ratu borili protiv istih, a ne „protiv zvijezde, partizana i Jugoslavije“, jer ista tada više praktično nije ni postojala, osim što su se simbolički zadržale oznake. Tu nailazimo na paradoks, ironiju i apsurd: „utemeljitelji moderne i neovisne“ Hrvatske (odnosno, utemeljitelji HDZ-a, stranke koja nije ništa utemeljila, već je pobijedila na prvim demokratskim izborima) bili su sve mahom partizani i visokopozicionirani generali JNA, komunisti u vladajućoj garnituri, počevši od samog Franje Tuđmana. I, što ćemo sad? Pravimo se da je svijet nastao devedesete. A što se Crne Gore tiče, ona mi izgleda kao na rubu građanskog rata. Pravi Crnogorci i dalje gaje ponosne tekovine antifašizma i srame se granatiranja Dubrovnika, dok su prosrpski Crnogorci zabrazdili u četništvo i revizionizam i žele na sva vrata dokazati, lažući sami sebe, da su četnici bili ti koji su se borili protiv fašizma. Nijesu. Bili su kolaboracionisti i fašistički saveznici. To je faktički neoborivo. I u Hrvatskoj i Crnoj Gori antifašizam je izgubio svoje dostojanstvo i značaj koji zaslužuje i treba ga vratiti. Nadam se da će moja knjiga barem malo tome doprinijeti.
Može li se uopšte danas, u polarizovanom Balkanu, ponovo izgraditi narativ zajedničke antifašističke borbe? Kako bi on trebalo da izgleda da bi bio prihvatljiv novi(ji)m generacijama?
CIMERMAN: Mislim da ne može iz dva razloga. Prvi, vrijeme partizana je za nove generacije sada toliko daleko, koliko je nama Prvi svjetski rat bio devedesetih. To će, jednostavno, vrijeme ,,prožvakati“. Nove generacije su, generalno, nacionalno i vjerski potpuno indoktrinirane, a tehnologija (telefoni, TikTok i medijski sadržaji) čine ih još zaostalijima. To je proces koji stvara poslušnike. Vladajućima i Crkvi to odgovara, jer imaju masu zadojenih ljudi koji nemaju sposobnost kritičkog mišljenja i sa kojima možeš manipulisati kako želiš. Stoga nijesam optimista, iako ne mislim da zato trebamo odustati.
Kako vidite odnos mlađih generacija prema antifašističkoj baštini koju imaju naše dvije zemlje?
CIMERMAN: Mlađe generacije ovih prostora nikada nijesu bile sličnije: koriste istu tehnologiju, imaju slične živote, isto su zatupljeni, koncentracija im je na nivou nule, kritičkog razmišljanja nemaju, zadojeni su nacionalnim mitomanijama i vjerskom indoktrinacijom i, mislim, jednaki su u svojoj neukosti i spremnosti „da brane nacionalne i vjerske svetinje“. Tako da tu se ništa neće promijeniti.
Antifašizam će otići u ropotarnicu istorije, a novije generacije će plivati u neznanju, navođeni od svojih popova i političara.
Kakva nas vremena očekuju, s obzirom na narative kojima u javnom prostoru svjedočimo? Kako se braniti od njih?
CIMERMAN: Prvo, treba biti hrabar i ne pokleknuti pred svakom pojavom koja se poziva na otadžbinu, Hrista i vjekovna ognjišta. To nije lako. Ljudi se danas boje za svoju porodicu, radno mjesto, život... Malo je ljudi koji uopšte nešto znaju, a da su spremni istupiti. Drugo, mislim da će se čitav taj nacionalno-vjersko-mitološki sadržaj, kojim se danas ljudi pumpaju, jednostavno obiti o glavu onima koji iza toga stoje. Recimo, u Jugoslaviji su djecu „davili“ sa previše sadržaja o NOB-u, pa su dobili kontraefekat. To se može dogoditi i u ovoj priči. Primjer su studentske demonstracije u Srbiji. Velikoj većini djece je to jednostavno sve dosadilo.
Koje poruke iz Vaše knjige smatrate da su najvažnije za današnji Balkan, suočen sa usponom nacionalizma, ksenofobije i istorijskog revizionizma?
CIMERMAN: Najvažnija poruka jeste da su nacionalizmi u kombinaciji sa vjerskom zadrtošću, a kada se još zajedno pretvore u politički smjer, opasnost od koje mnogi ljudi mogu stradati, a posljedice će osjetiti svi. Poruka je da nacionalizam, vjerska i politička opredjeljenja nijesu vrijedni tuđih patnji i da se takav stav uvijek obije o glavu onome koji ga prethodno sprovodi i njeguje. Poruka je - nemojte da nacionalni i vjerski autoriteti od vas i dalje prave budale. Poruka za Crnogorce, a i šire - slušajte što vam priča i govori Antonije Pušić (Rambo Amadeus). On je nezaštićena kulturna, duhovna i intelektualna veličina i ponos Crne Gore i, kao takav, trebalo bi da bude zaštićen u UNESCO-u kao crnogorska nematerijalna baština.
Istoričari da istražuju fakte, a ne „istinu“
Što biste poručili mladim istoričarima, novinarima i građanima koji danas istražuju istinu o Drugom svjetskom ratu i antifašističkom pokretu, uprkos pritiscima i dominantnim narativima?
CIMERMAN: Poručio bih da istražuju fakte, a ne „istinu“. „Istina“ je riječ koju u potpunosti treba izbjegavati u naučnom diskursu. Primjerice, kada naiđete na Jutjubu na neki video, ala „Prava istina o Jasenovcu“ ili „Prava istina o četnicima“, najvjerojatnije se radi o otpadu. Tih „istina“ sam se nagledao, načitao i naslušao u procesu stvaranja ove knjige. Postoje samo činjenice i izvorni dokumenti, a „istina“ je samo nečija interpretacija činjenica (koje mogu biti i neistine). Tu treba biti jako oprezan. Ono od čega mi se još diže kosa na glavi jeste ona uzrečica „istina je negdje u sredini“. Netačno! Istina je tamo gdje su činjenice. Ukoliko želite pogledati kako izgleda prava naučna istorija, a na temu NOB-a, preporučio bih knjigu Gaja Trifkovića „Sea of Blood“. Nažalost, još uvijek nije prevedena na „naš jezik“, već je na engleskom. Govorite engleski, obraćam se vama čitateljima, toliko ste valjda uložili u svoje znanje?!
