Prihvatanje Vlade Igora Lukšića da plati 22 miliona eura duga KAP-a prema Dojče banci izazvalo je veliku krizu unutar DPS-SDP koalicije. Premijer Lukšić je - vidno rezigniran odlukom ministara iz SDP-a da glasaju protiv odluke o prihvatanju duga - najavio da će Skupštini uputiti inicijativu da se glasa o povjerenju Vladi kako bi se, javno i konačno, utvrdilo da li politika Vlade prema KAP-u ima većinu.
Lukšićeve riječi na konferenciji za novinare ustalasale su javnost. S razlogom: premijerov istup je bila najava – političkog presedana. Tokom dvije decenije višestranačja bilo je brojnih opozicionih inicijativa o uskraćivanju povjerenja Vladi Crne Gore; bilo je i odluka Vlade Crne Gore o skraćivanju mandata u cilju prijevremenih izbora, ali nikada do sada prvi čovjek Vlade Crne Gore nije, poput Lukšića u četvrtak, sam tražio da se glasa – o podršci Vladi u Skupštini Crne Gore?!
Politička pozadina: Već je to prva, reklo bi se i vrlo znakovita, objava problema unutar vladajuće koalicije, ali i signal da postoje određena trvenja čak i unutar Demokratske partije socijalista.
Nervozna reakcija premijera Lukšića može se tumačiti željom da dio odgovornosti u vezi neuspjele privatizacije KAP-a prebaci na Skupštinu, ali i kao politička namjera da se izvede na čistac manja članica vladajuće koalicije koja je - uprkos neslaganjima sa DPS-om povodom nekih ključnih ekonomskih problema - do sada o(p)stajala u vlasti.
Ta dvojnost Krivokapićeve SDP - pozicija koalicionog partnera ali i oponenta unutar koalicije - odavno je bila meta kritike čelnika Demokratske partije socijalista. Dobri lični odnosi Ranka Krivokapića i Mila Đukanovića do sada su “peglali” mnoge bore na koalicionom licu. Igor Lukšić međutim ne želi da korača Đukanovićevim stopama i očito je namjerio da natjera SDP da preuzme dio odgovornosti za sudbinu KAP-a. Prema Lukšiću, opstanak KAP-a jeste i ključno pitanje opstanka crnogorske ekonomije. Drugim riječima: ako ne postoji saglasnost oko KAP-a, ne postoji minimum zajedničkih programskih ideja i ne treba održavati koaliciju samo iz uskih ličnih ili grupnih interesa.Na drugoj strani, Lukšić na sopstvenoj koži osjeća da su mu partijski drugovi iz Demokratske partije socijalista “velikodušno” prepustili da sam gasi požare. Čak i one koje sam nije potpalio, jer nije Lukšić “krivac” za poslovnu vezu sa Olegom Deripaskom. Zato je premijer – javnim pozivom na glasanje o povjerenju – htio da testira i spremnost sopstvene Demokratske partije socijalista da se odrekne besplodne saradnje sa Rusima i KAP ponovo uzme pod okrilje države.
Po svemu sudeći, već tokom ovog proljeća Kombinat aluminijuma više neće biti rusko vlasništvo.
Za KAP se vjerovatno ponavlja scenario Željezare: Izvori Portala Analitika iz Vlade tvrde da su u slučaju KAP-a, sve opcije u igri - uključujući i plansko gašenje fabrike - ali da će, ukoliko Vlada dobije podršku, a sa Rusima ne dođe do sporazumnog raskida ugovora - najvjerovatnije ponoviti scenario nikšićke Željezare.
- To praktično znači, da je moguće, da ukoliko Rusi sporazumno ne napuste KAP, da se uvede programirani stečaj, a onda po skraćenoj proceduri - raspiše tender za njegovu prodaju. Uvođenjem stečaja, Vlada bi suspendovala rusko upravljanje fabrikom. Tenderom bi, obavezno, bio definisan i način snabdijevanja Kombinata strujom, što je ključni uslov njegovog opstanka. Rješavanje pitanja preuzimanja garancija i subvencija bi bilo riješeno u kontaktima sa budućim partnerom, tvrdi izvor Portala Analitika blizak DPS-u, dodajući da su otvoreni za sve predloge koji bi dolazili iz opozicije ili manje članice vladajuće koalicije.
- Na žalost, do sada nismo imali predloge za rješenje problema KAP-a, pa očekujemo da će ih biti u predstojećoj skupštinskoj raspravi, tvrdi naš izvor.
Vlada Crne Gore je u proteklih četiri godine, kako se obavezala Ugovorom o poravnanju, sa 60 miliona eura subvencionirala struju za KAP, oslobodila je vlasnika KAP-a obaveze da plati poreze i doprinose u iznosu od 7,5 miliona eura i dala garancije za kredit kod evropskih banaka od 132 miliona eura. Državna pomoć je, dakle, bila vrijedna - 200 miliona eura! Prema relevantnim procenama, KAP na berzi trenutno vrijedi svega 20 miliona eura i uprkos pozamašnoj državnoj pomoći nalazi se u najtežoj situaciji od osnivanja. Dugovi KAP-a trenutno iznose oko 350 miliona eura, a prema priznanju menadžmenta - Rusi nijesu u stanju da redovno servisiraju obaveze.
Nema suviše dilema: ovakva privatizacija KAP-a, pod ovim uslovima i sa ovim strateškim partnerom – bila je veoma loša odluka Vlade.
Pogrešni potezi ruskog vlasnika: Da će tako biti, moglo se naslutiti po nespretno vođenom tenderskom postupku sprovedenom još 2005.godine.
Naime, umjesto kompaniji RUSAL – tada vodećem svjetskom proizvođaču aluminijuma, kompaniji koja je i otkupila tendersku dokumentaciju za KAP - Vlada je 1. decembra 2005. godine državni paket akcija prodala kiparskoj of šor kompaniji Salomon enterprajsis - na izričiti zahtjev Rusa i na opšte iznenađenje javnosti!. Ono što je zajedničko za RUSAL i Salamon je da su kompanije u većinskom vlasništvu ruskog tajkuna Olega Deripaske. I - i ništa više.
Rusi su tada tvrdili da će KAP ući u sastav RUSAL-a “kada dostigne tehnološki nivo ruskih fabrika”. KAP, naravno, nikada nije ušao u sastav RUSAL-a, već u sistem novoformirane Centralnoevropske aluminijumske kompanije (CEAC). KAP je cijenu ulaska u CEAC platio veoma skupo - ta je ruska kompanija u Podgoricu slala uglavnom drugorazredne menadžere, mahom minornog iskustva u primarnoj proizvodnji aluminijuma.
Najveća investicija ostala neupotrebljena: Shodno kvalifikacijama, menadžeri KAP-a su vukli - pogrešne poslovne poteze. Kako drugačije objasniti činjenicu da je najveća investicija u KAP sprovedena u protekle dvije decenije - visoka peć za kalcinisane glinice - ostala neupotrebljena!?
Upravo tako: potpuno nova, 51 metar visoka, peć za kalcinisanje glinice - koji su u Podgorici Rusi, pod vođstvom ambicioznog direktora Džoe Kazadija, instalisali početkom 2007.godine - nije proizvela ni kilogram sirovine za proizvodnju aluminijuma. Peć je koštala čak sedam miliona eura, a Rusi su, ne dugo nakon instalisanja tog objekta, smijenili Kazadija i zatvorili fabriku Glinice. Pri tom, ne treba zaboraviti bitnu činjenicu: Rusi nijesu ni cent uložili u prerađivačke kapacitete!
Neuspjela privatizacija termoelektrane: Ključnu grešku u čitavoj situaciji oko KAP-a ipak nijesu učinili Rusi - već crnogorski parlament!
Naime, Skupština Crne Gore glasovima opozicije i SDP-a spriječila je tokom prve polovine 2007. godine ranije dogovorenu prodaju Termoelektrane Pljevlja i Rudnika uglja. Time je KAP ostao bez posebnog izvora struje. Danas, pet godina kasnije, podgorička fabrika i dalje nema rješenje za izvor struje, a državne subvencije ističu krajem aprila. Valja napomenuti da u svijetu ne postoje instalisani kapaciteti elektrolize koje nemaju svoj izvor struje ili dugoročan ugovor o snabdijevanju.Nakon ove prve velike, strategijske, greške u procjeni - pogrešni potezi su se ređali kao na traci…
Nepovoljan Ugovor o poravnanju: Podgorički proizvođač aluminijuma, krajem 2008. godine godine, zapao je u veliku krizu, a ruski menadžment je to pokušao da riješi – tužbom frankfurtskom Arbitražnom sudu vrijednom 300 miliona eura protiv Vlade!
Kao što je poznato, Vlada Crne Gore je odgovorila kontratužbom i tek su onda počeli temeljni pregovori. Vlada je iste godine prihvatila ne baš povoljni Ugovor o poravnanju koji je zamijenio važeći kupoprodajni ugovor. U tom periodu Rusi nijesu plaćali mazut, struju, repromaterijal, poreze i doprinose, a tu praksu su u manjoj mjeri nastavili do dana današnjeg, uprkos odredbama novog ugovora.
Glavni uslov stupanja na snagu Ugovora o poravnanju je bila odluka Dojče banke da odobri kredit od 22 miliona eura KAP-u, za koji je Vlada dala garancije. Upravo, preuzimanje garancija KAP-ovog kredita od njemačke banke je izazavala krizu u vladajućoj koaliciji. Reklo bi se da je krug zatvoren.
Što sa KAP-om, što sa koalicijom : Tehnički gledano, ukoliko dobije podršku Skupštine, Vlada ne mora raskinuti važeći Ugovor sa Rusima kako bi ih eliminisala iz KAP-a.
Prema Zakonu o stečaju, bilo koji povjerilac KAP-a može zatražiti uvođenje stečaja jer podgorička fabrika na vrijeme ne vraća svoje dugove. U tom slučaju Privredni sud bi preuzeo upravljanje fabrikom - imenujući stečajnog upravnika, a Vlada i banke bi se našle u ulozi najvećih povjerioca fabrike. Lakši put izlaska Rusa iz podgoričke fabrike - je da prihvate ponudu ministra ekonomije Vladimira Kavarića da za euro prodaju svojih 30 odsto akcija državi. Međutim, malo ko vjeruje u takav razvoj događaja, pa je stečaj daleko vjerovatnija opcija.U svakom slučaju, najveći problem predstavljaće aktiviranje državnih garancija u iznosu 132 miliona eura koje ozbiljno mogu ugroziti likvidnost budžeta.
U slučaju da Vlada ne nađe novog partnera, građani će platiti ceh loše privatizacije nekadašnjeg podgoričkog privrednog giganta, pa se opravdano postavlja pitanje - da li će neko snositi odgovornost zbog toga? Preciznije: da li će - osim crnogorskih građana - bilo ko iz vrha vlasti platiti politički račun pogrešnih poteza?
Mnogo toga biće jasnije već iduće sedmice. Iako mnogi već govore o vanrednim izborima, Vlada će tek na narednom zasijedanju - najvjerovatnije neće biti vanredne sjednice, nego redovna u četvrtak - razmatrati Lukšićev prijedlog da se zahtijeva podrška Skupštine Crne Gore za prihvatanje i plaćanje garancija. Teško je vjerovati da premijerov prijedlog neće podržati Krivokapićev SDP. Iako su socijaldemokrate na sjednicama Vlade uglavnom glasali protiv odluka o KAP-u, a pri tom mirno ostajale u vlasti, sada će morati dobro da razmisle: ukoliko budu protiv odluke Lukšića, znači da sadašnja Vlada odlazi u političku mirovinu.
U tom slučaju, odnosi unutar vladajuće koalicije bi bili dovedeni do pucanja a Krivokapić, Đukanović, Lukšić i ostala ekipa iz vlasti bi rizikovali vlastite političke pozicije organizovanjem novih izbora i to neposredno prije odluke Brisela o početku pregovora. Da li je to, znajući kako funkcionišu čelni ljudi vladajuće koalicije, stvarna opcija ili je, pak, realnije očekivati da država plati garancije, preuzme ponovo upravu nad KAP-om i da sve na kraju prekriju ruzmarin, snjegovi i šaš – na evropskom putu Crne Gore?
Predrag ZEČEVIĆ
