Prvi korak ka uspjehu i nekom iole normalnom, zdravom životu je prihvatanje sebe sa svim svojim manama i vrlinama. To je ona nulta tačka koja nam jedina može omogućiti dalji razvoj događaja - života (napredak). Ukoliko krenemo u negaciju fakata a ne u poboljšavanje stanja, to nam samo otežava put i čini život mučnim i nesretnim.
Poput plastičnih operacija, nezadovoljni izgledom, trpimo bol i duboke rezove po tijelu (za neko veće dobro), stavljamo silikon, presađujemo kosu, vršimo operacije ali nikada sebi nećemo postati ljepši, jer bez obzira na rezultate, u ogledalu ćemo uvijek vidjeti ono svoje pravo lice koje toliko mrzimo. Na kraju, da ni ne primijetimo postaćemo frankenštajn svojih želja i nerealnih (bolesnih) ambicija. Umjesto toga, možda bi pametnije bilo da razmotrimo činjenice i stanje i kako ono sa čim raspolažemo možemo učiniti boljim, ljepšim, uspješnijim bez da ga zatrpavamo lažima i stranim tijelima. Ako ovaj princip prenesemo na porodicu, prijatelje, okolinu, time bi učinili i sebe i druge srećnijim. U posljednje vrijeme često se citira jedan pesnik, pa se može pod okriljem aktivizma čuti da se domovina brani rijekom, cvijetom i ljepotom, izostavljajući dio pjesme koja kaže i da se domovina brani knjigom i čašću i znanjem, životom i lijepim vaspitanjem. Iako meni ni blizu na listi omiljenih pjesnika, prije bih odabrala Aleksandra Bloka ,,domovina je nalik na svoga sina - čovjeka“, pa bi se tako vratila početnoj misli o ljubavi i prihvatanju sebe, da tako jedino istinski možemo voljeti i druge i okolinu.
Prema legendi 1655. godine francuski kralj Luj XIV je navodno obraćajući se pariškom parlamentu izrekao čuvenu rečenicu: ,,Država to sam ja“ (fr. ,,L’état c’est moi“). Danas zbog nemogućnosti da se dokaže da li je kralj zaista izgovorio ovu rečenicu ne smatramo autentičnom, no ipak ta izjava dosta dobro opisuje narav njegovog apsolutističkog vladanja. Pa kakav je to taj naš sin - čovjek na koga naliči domovina? Smijemo li sebi pogledati u oči i priznati ko smo?
Smatram da treba otpočeti sa razbijanjem iluzije o bitnosti (pojedinačne i kolektivne), pomirimo se s tim da uopšte nijesmo bitni kao što smatramo da jesmo. Takođe je nužno da shvatimo da ono što mi mislimo ne znači nužno da je istina. U zemlji koja gradi svoje ideale na primjerima čojstva i junaštva, besomučno se laže, podmeće, otima u nadi da onaj gore sve vidi i da će oprostiti, ako ne u ovom onda u onom nekom drugom svijetu (s kojeg se niko nije živ vratio). Na vrhu svete planine Lovćen leži pjesnik i vladika, a mi se danas pozivamo na njega ne poštujući ni njegovo umjetničko kao ni državničko djelo (a to su dva različita svijeta i pojma, sviđalo se kome to ili ne). Mi danas dok po podu klečimo, nijesmo baš ni pismeni ni kulturni za narod koji veliča pjesnike (a i ratnike).
Nikada nemamo vremena a niđe ne žurimo, vičemo i tučemo se, ne poštujemo nikoga, ni zakon a ni boga, a silu nad slabijima pokazujemo. Mislimo da se bez nas ne može, a itekako može, mislimo da smo posebni, najljepši i najbolji, a đe su rezultati i dokazi? Vjerujem da duboko svi ipak dobro znamo ko smo i što smo, da baš zato mrzimo svoju zemlju i onda kada je volimo, proklinjemo je i kunemo zato što je ona naše ogledalo, neprijatni svjedok naše izdaje i pohlepe, svjedok koji odolijeva i vremenu i ljudima. I džaba nam i molitve i oprosti, novci i poštenje jer ovaj krš sve pamti i bilježi, kako heroje i pjesnike, tako izdajnike i kriminalce, sve se na kraju to poravna i džaba klečanje i zaklinjanje, prazna obećanja i molitve neko (ONA) ipak odozgo vidi i pamti sve.
Iz stijenja smo ponikli kao drače u stijenje ćemo se pretvoriti, a ,,tko je od vas bez grijeha, neka na NJU prvi baci kamen!“ (Jevanđelje po Jovanu - na kraju osta Isus sam i žena (grešnica) koja stajaše u sredini). A jedna od posljednjih zapisanih rečenica Luja XIV suprotno onoj po kojoj je poznat kaže ,,Ja odlazim, ali država ostaje zauvijek“, zato u pamet se (u ogledalo se) Crnogorci.
