U Crnoj Gori, u kojoj se psihološka pomoć i dalje često doživljava kao znak slabosti, chatbotovi postaju neočekivani sagovornici u trenucima tuge, anksioznosti i usamljenosti. Psihološkinja Adriana Pejaković govori zašto se to dešava, gdje su granice takve „podrške“ i šta nam ovaj trend zapravo govori o društvu.
Kada im je teško, mnogi građani Crne Gore danas se prije obraćaju ekranu nego drugom čovjeku. U poruci upućenoj chatbotu lakše je priznati da nešto nije u redu, nego to izgovoriti naglas – prijatelju, partneru ili stručnjaku.
Psihološkinja Adriana Pejaković kaže da taj trend sve češće uočava, kako u svojoj praksi, tako i kroz razgovore van terapijskog okvira.
„Ljudi mi govore da im je lakše da ‘nekom tamo’ napišu poruku nego da nekome pogledaju u oči i priznaju da im nije dobro“, kaže ona.
Prema njenim riječima, chatbotovi se pojavljuju kao prvi sagovornik u trenucima unutrašnje napetosti, tuge ili osjećaja usamljenosti – ne samo u Crnoj Gori, već i globalno. Ipak, kod nas je taj fenomen dodatno pojačan kulturološkim otporom prema traženju psihološke pomoći.
Mnogi su, objašnjava Pejaković, odrasli uz poruke da se slabost ne pokazuje i da se problemi „nose u sebi“. U takvom okruženju, chatbot postaje siguran prostor: bez srama, bez osude i bez straha od etikete.
„On ne pita ko ste, čiji ste i zašto vam je teško. Upravo ta neutralnost ljudima djeluje umirujuće“, kaže ona.
Potreba da se govori, ne da se dobije savjet
Iako se često misli da se ljudi chatbotovima obraćaju tražeći konkretne odgovore ili savjete, iskustvo ove psihološkinje govori drugačije.
„Ljudi najčešće ne traže rješenje, već prostor u kojem mogu da izgovore svoju unutrašnju zbrku bez posljedica“, kaže Pejaković.
Razgovor sa algoritmom omogućava im da misli „slože naglas“, bez pritiska da budu jaki, racionalni ili sabrani.
U tom procesu, ističe ona, chatbot ima regulativni efekat – ne zato što razumije, već zato što ne prekida i ne umanjuje ono što osoba osjeća.
„Koliko puta čujemo: ‘Ma, nije ti ništa’, ‘Ajde, glavu gore’. Chatbot to ne radi“, dodaje.
Ali upravo tu leži i opasnost. Takav razgovor može postati privremena zamjena za emocionalni kontakt.
„Riječ privremeno je ovdje ključna – i zavodljiva i opasna“, upozorava Pejaković.
Podrška, ali ne i terapija
Prema njenim riječima, chatbot može imati pozitivnu ulogu u očuvanju mentalnog zdravlja ako se koristi kao pomoćno sredstvo.
Može pomoći osobi da imenuje emocije, da se umiri u akutnom stresu ili da dobije osnovne informacije o mentalnom zdravlju. Za neke, to može biti i prvi korak ka osvješćivanju da im je potrebna stručna pomoć.
Problem nastaje onda kada chatbot počne da zauzima mjesto terapijskog odnosa.
„Psihoterapija nije samo razgovor. To je odnos u kojem se prepoznaju dublje emocionalne dinamike, obrasci i otpori. Ne može robot da ćuti sa vama i da to nešto znači. Ne može da vas pogleda na način koji ima značenje“, kaže Pejaković.
Vještačka inteligencija, dodaje ona, ne vidi tijelo, ne čuje pauze i ne osjeća promjene u tonu glasa. Samim tim, ne može procijeniti rizik kao obučen stručnjak. Zato, naglašava, chatbot ne smije biti terapijski autoritet.
Rizik od odlaganja pomoći
Posebno zabrinjavajućim Pejaković smatra oslanjanje na chatbotove kod osoba sa ozbiljnim psihičkim poteškoćama. Privremeno olakšanje može stvoriti lažni osjećaj da je problem pod kontrolom, čime se odlaže susret sa stručnjakom.
„To je naročito osjetljivo kod depresije, suicidalnih misli i trauma“, kaže ona. Vještačka inteligencija nema kliničku odgovornost niti mogućnost intervencije. Ne može prepoznati kada je stanje hitno. „U tom smislu, chatbot može postati saučesnik ljudske sklonosti da izbjegava bol“, dodaje.
Crnogorski zdravstveni sistem u oblasti mentalnog zdravlja funkcioniše uz veliko zalaganje pojedinaca, ali sa ozbiljnim strukturnim ograničenjima, kaže ona.
Nedostaje stručnjaka, liste čekanja su duge, a pomoć je posebno teško dostupna van većih gradova.
„Postoji veliki jaz između potreba građana i kapaciteta sistema“, kaže ona.
Prevencija je slabo razvijena, a ljudi se često javljaju tek kada problem eskalira. U takvom kontekstu, traženje alternativnih izvora podrške nije iznenađenje.
„Mentalno zdravlje nije luksuz, već osnovna potreba“, naglašava Pejaković.
Poruka onima koji traže pomoć na mreži
Onima koji se osjećaju loše, a pomoć prije traže od chatbota nego od psihoterapeuta ili psihijatra, Pejaković poručuje da njihova potreba za razgovorom ima smisla.
"Niste pogriješili što ste tražili olakšanje tamo gdje vam je bilo dostupno“, kaže ona.
Ali, dodaje, važno je znati da chatbot ne mora biti kraj tog puta.
„Postoje ljudi koji su školovani da slušaju, razumiju i pomognu. Stručna pomoć nije priznanje poraza, već čin brige o sebi.“
Ako osjećaj težine traje ili se produbljuje, to je, kako kaže, znak da osoba zaslužuje više od automatskog odgovora.
„Razgovor sa stručnjakom nije mjesto gdje dobijate gotov savjet, već prostor u kojem se zajedno traži smisao. A upravo u tom susretu često počinje pravo olakšanje.“
