Sistem koji ne mjeri vršnjačko nasilje ne može ni da ga spriječi, a izostanak mjerenja ostavlja i škole i nadležne institucije bez stvarne slike problema, pa se prevencija svodi na formu, dok odgovor stiže tek kad je šteta već nastala, jedan je od ključnih nalaza publikacije „Kad odgovor zakasni - vršnjačko nasilje i maloljetnička delinkvencija između percepcije i institucionalnog odgovora“, autora Miloša Kneževića, koju je objavio Centar za građansko obrazovanje (CGO).
"Publikacija povezuje nalaze istraživanja javnog mnjenja među srednjoškolcima i građanima, uvide predstavnika sudstva, tužilaštva, policije, centara za socijalni rad i školskih službi sa terena, te nalaze revizije Državne revizorske institucije (DRI), pokazujući da institucionalni odgovor kasni jer se oslanja na nepotpunoj slici problema", navode iz CGO.
Koliko je, kako kažu, ta slika nepotpuna, najbolje pokazuje odnos škola prema mjerenju obima zastupljenosti nasilja.
"Zavod za školstvo dostavio je školama standardizovani Olweusov upitnik, jedini pouzdan instrument za utvrđivanje stvarnog obima vršnjačkog nasilja, ali ga nijedna škola nije primijenila. Bilo kakvu anketu o nasilju sprovodi svega 11,5% škola (16 od 138), i to bez dublje analize faktora rizika. Istovremeno, 29,4% nastavnika ne prepoznaje pojedina ponašanja, poput čupanja za kosu ili štipanja, kao nasilje, iako svi anketirani tvrde da u teoriji znaju da ga prepoznaju", navode iz CGO.
Posljedica je, ističu, sistem koji o nasilju zna mnogo manje nego što bi trebalo.
"Prema istraživanju Zavoda za školstvo, 43% djece svjedočilo nasilju, a 17% bilo žrtva, a kroz informacioni sistem obrazovanja evidentirano je svega 605 slučajeva tokom četiri školske godine. To ne znači da nasilja nema, već da ono ostaje nevidljivo, a ono što nije evidentirano ne može biti ni analizirano ni prevenirano. Takođe, škole koje ne evidentiraju nasilje najčešće ne sprovode ni preventivne aktivnosti", saopšteno je iz CGO.
Izostanak mjerenja vidi se, ističu, i u tome kako mladi doživljavaju nasilje.
"Za više od polovine srednjoškolske populacije nasilje je redovan dio školske svakodnevice, dok i mladi i odrasli, po istraživanja CGO-a, najčešće procjenjuju da je nasilje „povremeno“ prisutno. To je upozorenje da je nasilje normalizovano i da je postalo očekivan dio odrastanja. Bez sistematskog praćenja raste prag tolerancije, blaži oblici se više ne prepoznaju, a reaguje se tek kada problem eskalira", saopšteno je iz CGO.
Najzastupljeniji su, dodaju, upravo manje vidljivi oblici nasilja.
"Psihičko nasilje kao najčešće prepoznaje 30,9% mladih i 27,8% odraslih, dok se u iskustvu žrtava fizičko nasilje nalazi iza psihičkog, socijalnog i digitalnog. U adolescenciji, kada se identitet gradi kroz pripadnost grupi, riječ i isključivanje često ostavljaju dublje posljedice od fizičkog napada. To su i oblici koje je najteže uočiti bez sistematskog praćenja.
Kada institucije ne mjere, ne evidentiraju i ne reaguju, mladi prestaju da prijavljuju nasilje. Preko trećine žrtava (35,8%) nasilje nikada nije prijavilo. Među svjedocima koji su ćutali, 38,7% ne vjeruje da bi se išta promijenilo, a 32,4% smatra da to nije njihov problem. Ipak, 80,6% učenika navodi da bi nasilje prijavilo kada bi sami bili žrtve, što pokazuje da problem nije u spremnosti mladih, već u povjerenju koje sistem nije uspio da izgradi", saopštilis u iz CGO.
Pojašnjavaju da posljedice ne trpe samo žrtve.
"Izloženost nasilju povezuje se sa sniženim samopoštovanjem, anksioznošću i depresijom, dok je kod učinilaca povećan rizik od antisocijalnog ponašanja i kasnije delinkvencije. Rana intervencija zato nije samo zaštita žrtve, već i prevencija budućeg prestupništva.
Da problem nije u nedostatku propisa već u njihovom sprovođenju potvrđuje i nalaz DRI da u prvoj godini sprovođenja Strategije za prevenciju i zaštitu djece od nasilja 34,28% planiranih aktivnosti nije realizovano, a 48,57% samo djelimično. Istovremeno, resorno Ministarstvo socijalnog staranja, brige o porodici i demografije saopštilo je da „nije u mogućnosti“ da obezbijedi sveobuhvatnu analizu normativnog okvira", navode iz CGO.
U takvim okolnostima zahtjev 77,1% građana za strožim kaznama prije je izraz nepovjerenja u sistem nego stvarno rješenje.
"CGO preporučuje uvođenje kontinuiranih preventivnih programa od predškolskog uzrasta, kadrovsko jačanje škola i centara za socijalni rad, uspostavljanje specijalizovanih ustanova za maloljetnike, standardizaciju međuinstitucionalne saradnje, razvoj kapaciteta za odgovor na digitalno nasilje i sistemsko finansiranje uloge civilnog društva. Ulaganje u preventivan i rehabilitativan odgovor nije trošak, već minimalni standard koji Crna Gora duguje djeci i mladima koji u njoj odrastaju", zaključuju u saopštenju.
