Danas su četiri godine od masakra u Medovini. Četiri godine od dana kada je na Cetinju ubijeno deset ljudi, među njima i dvoje djece, a šestoro ranjeno. Četiri godine od kada se se čeka odgovor na najvažnije pitanje: ko je odgovoran za propuste sistema koji je bio dužan da zaštiti građane?
To nije samo pitanje porodica žrtava, to je pitanje svakog dobronamjernog građanina Crne Gore. Jer država nije odgovorna samo da nakon tragedije utvrdi ko je povukao obarač. Njena odgovornost je i da utvrdi da li je monstrum imao pomagače i podstrekače, da li su institucije prije tragedije učinile ono što su morale, da li su tokom tragedije reagovale onako kako su morale i da li su poslije tragedije učinile sve da istina bude utvrđena, a odgovorni pozvani na odgovornost.
15Za četiri godine ni jedno od tih pitanja nije dobilo odgovor.
Tog kobnog 12. avgusta 2022. godine za 48 minuta jedan monstrum je ubio deset ljudi i ranio još šestoro. Tih 48 minuta nijesu samo vrijeme trajanja jednog krvavog pohoda, to je vrijeme u kojem je državni aparat morao da pokaže zbog čega postoji, ali nažalost to nije uradio.
Ko je prvi primio informaciju? Kada je ona zaista primljena? Kada je policija stigla? Ko je izdao naredbe? Ko je komandovao akcijom? Zašto specijalizovane policijske jedinice nijesu stigle dok je napad trajao? Zašto je između pojedinih naredbi prolazilo dragocjeno vrijeme? Zašto nije postojala jasna koordinacija? Zašto su građani tokom pucnjave ostajali bez adekvatne pomoći? Zašto policijski sistem nije imao jasan plan postupanja u kriznoj situaciji? I, konačno, da li je neko zbog svega toga snosio bilo kakvu odgovornost?
Četiri godine kasnije odgovor na posljednje pitanje je poražavajući: nema odgovornosti. Prema nalazima Ombudsmana, iz spisa nije bilo moguće utvrditi ko je rukovodio akcijom, na osnovu kojeg protokola se postupalo, koje su mjere i radnje naložene i kakav je bio njihov ishod. Ombudsman je zaključio da je izostala blagovremena, efikasna i koordinirana reakcija policije i da je time povrijeđeno pravo na život Nataše Martinović i njenih sinova Marka i Mašana.
Jednako poražavajuće kao i propusti, jeste pitanje načina na koji su oni kasnije objašnjavani. U prvim danima nakon tragedije javnosti su saopštavane informacije o vremenu prvog poziva i dolasku policije koje su se kasnije mijenjale. Vrijeme u Medovini nije bilo tehnička pojedinost. Vrijeme je bilo pitanje života.
Svaki minut tokom kojeg je naoružani napadač bio aktivan, a građani bili nezaštićeni, morao je biti predmet najpreciznije moguće rekonstrukcije. Umjesto toga, javnost je dobijala različite verzije, dok su porodice žrtava bile prinuđene da same traže odgovore. Nedopustivo je da država od porodica koje su izgubile najbliže napravi jedine istražitelje sopstvene tragedije.
Medovina nije samo priča o 48 minuta trajanja krvavog pira. To je i priča o onome što je tim minutima prethodilo. Institucije su znale da je Vuk Borilović zadržao i dozvolu i oružje nakon što je osuđen za nasilničko ponašanje. Nije dovoljno reći da niko nije mogao predvidjeti da će se dogoditi masakr. To niko i ne traži. Ali, od države se traži da objasni da li je postupila onako kako je bila dužna kada je već imala informacije o nasilničkom ponašanju i legalno posjedovanom oružju.
Najstrašniji dokaz da iz Medovine nijesu izvučene sve lekcije stigao je 1. januara 2025. godine. Cetinje je ponovo doživjelo masovno ubistvo. Trinaest ljudi je ubijeno. Ponovo su građani postavljali ista pitanja: gdje je policija, kada je stigla, kako je reagovala, da li je sistem bio spreman, da li je drugi monstrum imao pomagače i podsrekače i da li su raniji propusti zaista otklonjeni. Druga tragedija učinila je odgovornost države poslije Medovine još većom.
Danas svi moramo pitati nadležne šta ste uradili između dvije tragedije da se ista greška ne ponovi? Nakon prve tragedije nije bilo ostavki, nije bilo preuzimanja moralne odgovornosti u vrhu sistema. Toga nije bilo ni nakon drugog masakra. Ipak, novo rukovodstvo bezbjednosnog sektora otišlo je “korak dalje” u besramnom ponašanju, pa je studente koji su tražili odgovornost označilo kao saradnike kriminalnih klanova.
Četiri godine kasnije i dalje nema odgovornosti, ali imamo samohvalisanje. Imamo priču o istorijskim rezultatima. Imamo predstavljanje bezbjednosnog sektora kao sistema koji ostvaruje rezultate kakve Crna Gora navodno nikada ranije nije imala.
Dobro je kada policija postiže rezultate. Dobro je kada se rasvjetljavaju ubistva. Dobro je kada se procesuiraju kriminalne grupe. Ali, postoji nešto što bi svako ko rukovodi bezbjednosnim sektorom morao da razumije. Rezultati u borbi protiv kriminala ne brišu odgovornost države za propuste u zaštiti života građana. Ne može se istorijskim rezultatima proglasiti sistem koji još nije odgovorio na pitanja o 23 izgubljena života na Cetinju. Usudiću se da kažem da je to čak sramotno. Ne može se povjerenje građana graditi statistikom, dok porodice žrtava sa Medovine četiri godine čekaju odgovore.
Konačno, krajnje je neumjesno da vrh bezbjednosnog sektora govori o sopstvenim „istorijskim rezultatima“ u trenutku kada se porodice žrtava okupljaju da obilježe četvrtu godišnjicu tragedije koju država još nije objasnila. To je pitanje elementarne institucionalne odgovornosti, ali i elementarne pristojnosti i pijeteta prema žrtvama.
Medovina je zato mnogo više od godišnjice jednog masakra. Ona je test države, test tužilaštva, test policije i test političke odgovornosti. Ona je test naše sposobnosti da kao društvo kažemo da nijedan život građanina nije statistika. Porodice žrtava ne traže nemoguće. Ne traže da im država vrati ono što im je oduzeto. Traže da im kaže istinu. Ko je znao? Ko je morao da reaguje? Ko nije reagovao? Ko je komandovao? Ko je pogriješio? Ko je odgovoran? I zašto četiri godine kasnije za te propuste niko nije odgovarao?
To su pitanja koja danas treba postaviti cijela Crna Gora. Ako država na njih nema odgovor, onda građanima mora ponizno i porazno priznati da još uvijek nije dokazala da je spremna da zaštiti njihovu budućnost. Četiri godine od Medovine ne smiju biti još jedna godišnjica nakon koje će uslijediti nove godine ćutanja.
Danas, na dan sjećanja na žrtve Medovine, dugujemo im zajedničko i trajno saosjećanje, a njihovim porodicama podršku u traganju za istinom i odgovorima na koje čekaju četiri godine.
Porodice imaju pravo na istinu, a država je ta koja im istinu duguje.
