Ugolino dei Konti di Senji preuzeo je, te 1227. godine, tron Svetog Petra u Rimu, naslijedivši pokojnog papu Honorija, kao Grgur IX. Svojom energijom i ambicijom bio je dostojan nasljednik svojih velikih imenjaka na istom tronu. Kako bi zaštitio svoju pastvu, a prije svega svoj položaj, ubrzo je uvidio da mu je potrebno sredstvo uz pomoć kojeg će imati načina da pravno goni i kažnjava pojedince. Iz toga izašla je institucija inkvizicije, „jedno od najefikasnijih sredstava kontrole mišljenja koje je Evropa ikad upoznala“, po riječima Jozefa Strajera. U narednim vjekovima, dobri pripadnici dominikanskog monaškog reda poslaće na lomaču hiljade ljudi širom Evrope, ali i na drugim kontinentima gdje je Katolička crkva bila aktivna i sprovodila svoju misiju. Tako je ovim činom započeo jedan period potpunog sumraka uma i razuma u evropskoj istoriji. Čak ni kada je Martin Luter, (ne King, nego onaj pravi iz Vircburga) 1517. godine, zakucao svojih 95 teza na gradskoj crkvi, i time započeo pokret reformacije, nije se smanjio progon nedužnih ljudi pod optužbom za jeres. I zemlje koje su od tada otpale od kontrole Rima daće svoj, neslavni, doprinos širenju histerije i spaljivanju nevinih žrtava, sve do slučaja Salema u Masačusetsu, sa kraja XVII vijeka.
Teško posrtanje uma i ludilo sa stravičnim posljedicama koje je dobilo svoj vrhunac u Tridesetogodišnjem ratu, koje je odnijelo milione stanovnika Srednje Evrope, na kraju je iznjedrilo racionalističku filosofiju i skepsu u dogmatsku ispravnost postulata vjere. Veliki umovi Starog kontinenta od Baruha de Spinoze do Voltera svojim radovima su osporili do tada neupitni autoritet Crkve i uveli evropsku istoriju u novo razdoblje prosvjetiteljstva. Načela slobode i jednakosti pred zakonom odnijela su prevagu nad mračnim metodama inkvizicije u želji da se nepočinstva i zvjerstva počinjena u ime vjere što prije zaborave. No, još je drevna mudrost Antičkih Grka shvatala činjenicu da se istorija ponavlja. I pored svih nastojanja osvješćivanja ljudi, stalnom su nam se događale epizode, poput dva svjetska rata, kada je dolazilo do sumraka uma i padanja pod uticaje iracionalnih poriva. Sve to nas uči da je krhka i vrlo lomljiva igračka, ova naša civilizacija, koja se mora čuvati i štititi jer bolje nemamo.
Izgleda nesposobni da učimo na tuđim greškama, danas smo, na početku XXI stoljeća, dozvolili sebi da preživljavamo ponavljane istorije. Kao neko koga nijesu ni takle sve te ogromne promjene, ti kolosalni sukobi reformacije i kontrareformacije, crnogorsko društvo usred digitalne ere i globalizacije, doživljava sopstvenu epizodu sumraka svakog razuma. Kao „volju naroda“ i najveći izraz demokratije, predstavljaju nam pobjedu klerikalizovanih fanatika i populističkih vjetrogonja nad svakim tek ispiljelim zametkom civilizacije. Umalo je, poput Ugolina sa početka priče, sad već bivši ministar „pravde“, uvidjevši da mu je potrebna mnogo veća kontrola nad stanovnicima ove zemlje, uveo Temeljni ugovor. Po tom aktu, koji još nije baš skinut s dnevnog reda u Crnoj Gori se uvodila, po prvi put u njenoj istoriji, „inkvizicija“ sa zadatkom da goni i kažnjava neposlušnu i zabludnjelu pastvu. Ipak, nepotpisivanjem Temeljnog ugovora, (možda i uz Božju pomoć), nijesmo se spasili od nadolazećeg sumraka uma. Prinudni političari, jednom proizvedeni u apostolske činove, nastavili su sa svojom idejom da sruše svaki krajičak civilizacije i razuma na ovom prostoru, kako bi nas uveli u mračne vode srednjovjekovnog bezumlja.
Obilato se služeći pesimizmom postmodernističkog svijeta, uveli su nas i ono što smo imali od kulture, u kolonijalni položaj i prirepak zamišljenih velikodržavnih projekata. Zbog toga, naočigled svih nas, danas imamo da popovi śede u odboru Univerziteta kao predstavnici Vlade, da se vlade konstruišu po manastirima, da se mimo volje građana ustoličavaju pomjesni predstavnici tuđih crkvenih institucija. I baš kao u pravom inkvizicionom duhu, naše vlasti (na pravdi Boga), proganjaju sve neistomišljenike, zabranjuju druge oblike vjere i vjerovanja, spaljuju knjige. I naravno, ne manje u istom duhovnom obrascu, vidimo ovih dana proganjaju i žene, makar samo po društvenim mrežama. Jer uloga i poredak u sumanutim pomračenjima uma inkvizitora mora da se zna za svakoga. Iz toga i proizilazi sve ovo ludilo kojem svjedočimo ovih dana, da bez obzira na godinu izdanja, pred našim sudovima je jedino validno ono izdanje sa mitropolitskim blagoslovom. Da iako su u pravu, neistomišljenci i (uskoro) jeretici, moraju da se propisno kazne. Da ženama nije mjesto u javnom životu, a kamoli u politici, te stoga, da kad jedna poslanica iskaže svoje mišljenje u Skupštini, to mora da su đavolja posla. Što je svakako obaveza nacionalnih koordinatora za UNESCO i kulturu, da se na vrijeme oglase i upozore pastvu na nemile i opasne pojave. Zato će nam pomoći rad sveštenika u najvišim obrazovnim institucijama da se sve to suzbije i u korijenu sasiječe, kako bismo mlade naraštaje pripremili za potpunu kontrolu uma, koja nam se sprema.
I tako, dok Crna Gora čeka nekog svog Spinozu, da preispita i kritici podvrgne crkveni autoritet, sumrak uma koji živimo se nastavlja. Ni decenije koje smo proveli u socijalističkom sistemu lišeni svakog uticaja klerikalizma nije nas sačuvao od njegovog pogubnog uticaja. No, ostaje nada će se i nama dogoditi era prosvijećenosti.
