Njegovo regovanje prenosimo integralno:
“U opštem metežu koji je zahvatio naše društvo posljednjih nekoliko godina, ne može se zažmuriti pred činjenicom da neko, odista, svađa Albance i Crnogorce! To je i ideja dva teksta koja sam pročitao na portalima nakon ubjedljive pobjede Albanskog foruma na lokalnim izborima u Tuzima.
U tekstu Ljubomira Filipovića na portalu CDM se navode različite situacije koje se mogu, više ili manje, smatrati međunacionalnim incidentima, i predstavljaju korektnu osnovu za dalju društveno-političku (pa i istorijsku) razradu odnosa naša dva naroda.
Drugi tekst je, pak, pisan za široke društvene mase, p(l)itkim jezikom, gdje je „autoru kanuo čaj“, ali uz izostanak prosipanja propratnog sjaja. Mladi reditelj, u svom patetičnom lamentu nad Tuzima, već u drugoj rečenici ovog romantičarskog napisa unižava cijelu jednu grupu ljudi koji pripadaju istoj nacionalnoj grupi – tvrdnjom da je „pristojan“ svijet zatvorio prozore i sačekao da prođe euforija izbornog slavlja. Pristojan, gospodine Marunoviću?!?? Pristojan? Teška kvalifikacija, a pažljivo sam pročitao tekst koji obiluje poluinformacijama, paušalnim ocjenama, netačnim podacima i iznad svega – priziva vrijeme kada su Albanci iz Tuzi, ali i iz cijele Crne Gore, bili „najtvrđi bastion građanske Crne Gore“, te tekovine moderne Crne Gore.
Upravo se ovim riječima ponovo provlači teza koja se uporno, ispod radara, pokušava nametnuti: da Albanci, u stvari, u Crnoj Gori postoje kako bi služili njenoj multietničnosti i građanskom kontekstu, a izbjegava se konstatacija da je Crna Gora multikulturna i građanska upravo zbog činjenice da i Albanci žive u njoj! Ovo drugo se, tu i tamo, stidljivo i pominjalo, ali samo u kontekstu kako nas vežu slični običaji i mentalitet, uz nametanje nezaobilaznog, prikrivenog i nadasve pogrešnog asimilatorskog zaključka: „pa, i Malesija u prevodu znači Crna Gora, tako da ste vi Crnogorci!“
Nacionalna, jezička i kulturna specifičnost Albanaca, kao i njihovo porijeklo i autohtonost, u odnosu na dominantno stanovništvo Balkana, ali i sticaj veoma nepovoljnih istorijskih okolnosti, uslovio je razvoj nelogične i bezrazložne etničke distance i stigmatizacije Albanaca u većini država od strane onih sa kojima su dijelili isti životni prostor, a u kojima je šovinistička mašta vlastodržaca slobodno tumarala.
Iako Albanci nisu bitnije uticali na načine vođenja državne politike Crne Gore kroz različite cikluse koje je Crna Gora prošla od 1990. godine, oni su, uzevši u obzir i svoj interes, odlučili da se listom priklone ideji nezavisne Crne Gore, cijeneći da će zbog toga što čine tek jedva 5% stanovništva moći igrati aktivniju i značajniju ulogu u izgradnji i razvoju svoje države, Crne Gore. Imajući u vidu da su autohtono stanovništvo na području na kojem žive, to pravo im nepobitno i pripada! Međutim, ni činjenica da su dali svoj nepokolebljiv i odlučujući doprinos nezavisnosti države Crne Gore, to nije uticalo na to da se etnička distanca prema Albancima u Crnoj Gori smanji.
Lamentirate, gospodine Marunoviću, nad Tuzima, a o Tuzima, ako je suditi po ovom tekstu, ne znate baš mnogo. Kao ni o Albancima. Vaš i moj otac su dugogodišnji prijatelji, dobro su se poznavali, ali se nit prenošenja i gajenja tog odnosa negdje prekinula. Morate poznavati duh jednog naroda, ne samo površne elemente koje cijenite (iako sam Vam zahvalan na tome), ali koje suštinski ne razumijete. Nije dovoljno napisati „kad jednom sretneš prijatelja tamo…“ (ovo mi liči na ono: imam ja druga Albanca!), nije dovoljno izreći par floskula i začuditi se što su Albanci većinski i nedvosmisleno podržali koaliciju nacionalnih partija.
158Da biste bili ozbiljno shvaćeni morate biti samokritični i pokušati spoznati uzrok Vašeg bola što u „tuškom slavlju“ niste vidjeli zastavu države čiji smo građani i Vi i ja i Nik Gjeloshaj. Odlazak u Tuzi Vam je predstavljao radost? Uvjeren sam da će tako biti i ubuduće, tim prije što su se Tuzi više razvile u posljednje četiri godine nego u prethodnih 30 ili 50 godina. Opštinu Tuzi vodi tim mladih, sposobnih ljudi, koji s jasnom vizijom i idejom, razvijaju svoje mjesto, a samim tim i svoju državu. U Tuzima u posljednje četiri godine, otkada je na vlasti Albanski forum, nije održana niti jedna jedina zvanična svečanost bez državne zastave Crne Gore! Sapienti sat!
Razvoj Tuzi, kao samostalne opštine, uticao je i na rast samopouzdanja Malisora: istrgla se Malesija iz tutorskog šinjela, podigla je glavu, ponosno, kao što je to radila kroz cijelu svoju istoriju, a Malisori su shvatili da i oni nešto znaju, da i oni nešto vrijede, da i oni mogu – ni više ni manje nego drugi građani naše države! Iako su nas decenijama ubjeđivali u suprotno! I dijelili nas na „poštene“ i one druge.
Za 30 godina nijedan Albanac iz tkz. građanskih partija nije uspio biti resorni ministar u bilo kojoj Vladi Crne Gore, a nedavno smo doživjeli i krešendo – kandidat za sudiju Ustavnog suda, Albanac, nije izglasan upravo glasovima protiv onih poslanika iz redova „najgrađanskije“ od svih građanskih partija i partije koja je kidnapovala „monopol crnogorske independističke misli“.
Možda zbog toga što nije bio dovoljno „pošten Albanac“ ili zbog toga što se, kao i mnogi, nije povinovao jednoumlju koje se zahtijeva od „poštenih“. I nije izglasan glasovima onih najgrađanskijih koji se predstavljaju čuvarima časti i poštenja, a nisu imali herca da svoj jezik nazovu svojim imenom u školama, već su sitno-političkim kalkulantstvom igrali na kartu dualnog identiteta, namećući Albancima, kroz obrazovni sistem, naziv "maternji" za jezik koji im maternji nije. Stava sam da Albanci jesu gradili crnogorsku državu, ali da se svako za svoj identitet mora (iz)boriti sâm, pritom ne ugrožavajući druge!
Pismen ste i razuman čovjek, gospodine Marunoviću! Razumijem Vaš strah, sličan sam nekada i sam proživljavao, ali moram Vas pokušati razuvjeriti da ne padnete pod uticaj lažnih naloga i „botova“ sa Twittera. Sumnjiva ekipa „bezimenih“, okupljena oko navodne kauze odbrane crnogorskih vrijednosti i državnosti, predstavljaju samo grupu amatera upitne pismenosti kojima je zadatak da diskredituju ljude koji drugačije misle.
Da diskredituju ljude, a ne samu ideju! Neću Vam držati predavanje o društvenim mrežama, znate o tome koliko i ja, ako ne i više, čak! A, kada se bilo koja rasprava svede na ravan ličnog, znate i sami koji je jedini rezultat! Neću Vas, valjda, iznenaditi ako Vam kažem da među tim botovima ima i pripadnika bivšeg VII bataljona koji su držali Cetinje na nišanu topova. Vjerujem da i sami znate kakva može biti ljubav botova koji žive van granica Vaše i moje države i bave se kojekakvim poslovima za lokalne nalogodavce. Ukoliko takvi, kojekakvi, mogu u Vama izazvati sumnju da se isticanjem zastave koja predstavlja nacionalni simbol Albanaca u Crnoj Gori, shodno važećem zakonodavstvu Crne Gore, na proslavi izborne pobjede koalicije albanskih nacionalnih partija u Tuzima, koji su većinski naseljeni Albancima, onda imate veliki problem. Prepoznavanje neprijatelja tamo gdje ga nema… neću dalje, da ne shvatite uvrjedljivo, ni Vi, ni bilo koji građanin naše Crne Gore.
Odnos dobrosusjedstva mora biti uzajamno shvaćen. Cijeli albanski narod je izuzetno zahvalan na otvorenim vratima, gostoprimstvu i utočištu koje je naša država pružila izbjeglicama koje su utekle ispred predatora, kako rekoste. Iako ovom primjeru čojstva prijeti realna opasnost da se izliže koliko se pominje (sjetite se onog primjera s kišobranom i Ribnicom), iskoristiću priliku da Vas podsjetim da niko od tih izbjeglica, nakon što su se stekli uslovi da se vrate svojim domovima, nije ostao u Crnoj Gori.
Ovom prilikom ne želim da namećem bilo kakav sopstveni vrijednosni sud o tom fenomenu, samo pokušavam proniknuti u razloge cinizma u Vašem tekstu, alicijenim da ste neopravdano ljuti na Albance zbog nekih drugih, sličnih slučajeva, gdje su vrata Crne Gore bila otvorena, a koji su, pored sve nesreće koja ih je zadesila, besprizorno izmanipulisani i upotrijebljeni da direktno utiču na rezultate nekih izbora. I identiteta!
Nijedan Albanac nema razloga da se stidi svog odnosa prema državi Crnoj Gori, sem ukoliko smatrate da je razvijanje sopstvene nacionalne zastave i jačanje sopstvenog nacionalnog identiteta čin veleizdaje. Pobjeda na izborima, ali i porodične i privatne svečanosti, proslavljaju se i isticanjem nacionalnog simbola svih Albanaca, dvoglavog crnog orla uzdignutih krila u poletu, na crvenom polju. Taj simbol predstavlja identitetski totem koji je vjekovima okupljao sve Albance, bez obzira na religiju (a četiri su dominantne religije u albanskom narodu). Pod tom zastavom se nikada nije vodio nijedan osvajački rat! Ostaje, ipak, zapisano da je u prvih 15 godina država Crna Gora prekršajno za isticanje svog nacionalnog simbola sankcionisala samo Albance.
Nekoliko puta se, tokom ovih godina nezavisnosti, kojoj smo toliko doprinijeli i kojoj smo sve dali, u sličnom kontekstu manipulisalo i pominjanjem Oslobodilačke vojske Kosova, ali i pored svega, stoji činjenica da nijednom Albancu u Crnoj Gori nikada nije palo na pamet da bilo koga priziva da ih „oslobađa“ u svojoj Crnoj Gori. Čak ni kada se igrao fudbal, kada se sa zapadne tribine stadiona Pod Goricom, stadiona na kome je igrao Fatos Beqiraj, rekorder crnogorske reprezentacije, tokom utakmice moglo čuti „Ubij, zakolji, da Šip**r ne postoji!“, kao što im nije padalo na pamet da ih „prizovu“ ni u situacijama kada se redovno palio njihov nacionalni simbol ispred ambasade Republike Albanije, koja je kamenovana nekoliko puta. Oslobodilačka vojska Kosova kod jednog dijela građana naše države vjerovatno izaziva bolne istorijske asocijacije, ali to je neminovnost naše balkanske svakodnevice. Albanci je, pak, smatraju ponosnim dijelom svoje istorije, uprkos propagandi i fami koja se prosipa i kojom se ona pokušava predstaviti kao zločinačka i teroristička organizacija. U tom kontekstu, povući ću paralelu između ove vojne grupacije i Božićnog ustanka i tu zastati. Napadi na Albanski forum i Albansku Alternativu zbog isticanja simbola OVK predstavljaju lakmus papir i trenutak kada Crnogorci u genezi u konačnom dotaknu svoje srpske korijene. Oni kojima ista iz bilo kog razloga smeta, dakako!
Niko ne čita ovako duge tekstove! Možda rijetki! Ali, morao sam se kroz Vaše ime obratiti javnosti u vezi sa brojnim navodima u kojima se sjajan rezultat koalicije Albanski forum pokušava uniziti novinskim člancima, banalnim napisima i Twitter manipulacijama i prozivanjima, vrlo vjerovatno uskoro i kojekakvim namještaljkama. Čitajte Ustav, ali čitajte i ljude i događaje! Neće Nik Gjeloshaj povesti Malisore nigdje gdje oni ranije nisu bili, ali se politika Albanske Alternative protivi unižavanju bića albanskog naroda u Crnoj Gori, kao što su nas tri decenije unižavali izjavama da nismo sposobni da se staramo sami o sebi ili kao što su tokom prethodnog perioda u Malesiji podgrijavali vještačke podjele na vjerskoj osnovi zarad sopstvenih, prizemnih interesa. Možda bolje od razmišljanja o Niku Gjeloshaju i Albancima, valja pogledati svoje dvorište i vidjeti koji je interes onih čiji su preci uzdizali Crnu Goru da bi se, u novijoj istoriji, njihovi potomci kockali s njenim identitetom. I nemojte Albancima nametati "petrovićevsku Crnu Goru".
Vjerujem da je ona bitna za izgradnju crnogorskog identiteta, i tu ćemo vas snažno podržati (kao i uvijek), ali nama ta "petrovićevska", naročito otjelotvorena u posljednjem njenom dinastu, budi neka drugačija, ne tako lijepa i bajkovita nacionalna sjećanja, koliko god se spjevova ispjevalo Malesiji.
„Danilo, derane moj stasiti, kad si vatra svi te 'oće gasiti“… A, u Tuzima, pored iskre slobode, pored varnica iz pogona novih fabrika koje su nedavno otvorene, i dalje bukte karnevalske vatre! Kad jednom stekneš prijatelja… eto, smatraj me prijateljem, stari su nas prijateljstvu i (na)učili, pa nudim jednu kulturno-istorijsko-turističku turu po Tvojoj i mojoj Malesiji… Možda nakon toga neke stvari postanu jasnije…”
