Ne bi se svi složili da je Kenov način života dobar, jer u 74. godini života sakuplja drva, lovi ribu i pere odjeću ručno, piše BBC.
“Lijep je ovakav život. Svi bi željeli da ovako žive, ali niko nikada ne radi”, kazao je.
Njegova brvnara je udaljena dva sata hoda od najbliže ceste na rubu Rannoch Moor-a, kod jezera Loch Treig.
“Poznato je kao usamljeno jezero. Ovdje nema puta, ali ljudi su ovdje živjeli prije nego što su izgradili branu”, dodao je.
Gledajući dolje na jezero sa brda, on kaže: “Sve njihove ruševine su tamo dolje.”
Rediteljka Lizzie McKenzie prvi put je stupila u kontakt s Kenom prije devet godina, a u posljednje dvije godine snimila ga je za BBC-ev dokumentarac “Scotland The Hermit of Treig”.
Ken, koji je porijeklom iz Derbyshirea, govori kako je počeo da radi sa 15 godina, gradeći vatrogasne stanice. Međutim, njegov život se promijenio sa 26 godina kada ga je pretukla banda nasilnika nakon noćnog provoda. Tada je imao krvarenje na mozgu i bio je 23 dana u komi.
“Rekli su da se nikada neću oporaviti. Rekli su da više nikada neću govoriti, da više nikada neću hodati, ali jesam. Tada sam odlučio da nikada neću živjeti pod ničijim uslovima osim svojim”, kaže on.
Ken je počeo da putuje i interesovao se o divljini. U Jukonu, kanadskoj teritoriji koja se graniči sa Aljaskom, pitao se šta bi se dogodilo da samo ode s autoputa u divljinu.
Tako je i uradio, kako kaže, prepješačio je oko 22.000 milja prije nego što se vratio kući. Dok je bio odsutan umrli su mu roditelji, a on je to saznao tek kada se vratio.
Dugo je tražio pusto mjesto na koje će se nastaniti. Kada je ugledao šumu iznad jezera znao je da je pronašao mjesto gdje želi ostati. To je bilo vrijeme kada je prekinuo svoje lutanje i počeo graditi brvnaru.
Četiri decenije kasnije, u brvnari gori vatra, ali nema struje, gasa ili vode – i definitivno nema signala za mobilni telefon. Drva za ogrijev se moraju pronaći u šumi i donijeti do brvnare. Uzgaja povrće i bobičasto voće, ali njegov glavni izvor hrane su ribe iz jezera.
“Ako želite da naučite kako da živjeti samostalan život, ono što morate da uradite je da naučite kako da pecate”, kaže on.
U februaru 2019. godine Ken je doživio moždani udar dok je bio vani u snijegu. Koristio je GPS lični lokator, koji je dobio nekoliko dana ranije te da aktivira SOS, koji je automatski poslat u centar za odgovor. Obavještenje je primila obalska straža u Velikoj Britaniji i Ken je prebačen u bolnicu u Fort Williamu gdje se oporavljao sedam sedmica.
Osoblje je učinilo sve što je moglo kako bi osiguralo da se može vratiti samostalnom životu, a doktori su ga pokušali natjerati da se vrati u civilizaciju gdje će imati stan i njegovatelje. Međutim, Ken je samo želio da se vrati u svoju brvnaru.
Međutim, “dvostruki vid” koji je bio posljedica moždanog udara i gubitak pamćenja značili su da je Ken morao prihvatiti više pomoći od okoline.
Čuvar šume u kojoj Ken živi donosi mu hranu svakih nekoliko sedmica.
“Ljudi su ovih dana bili jako dobri prema meni”, kaže Ken.
Godinu dana nakon njegovog prvog spašavanja, Ken je morao ponovo biti prevezen avionom nakon što je bio povrijeđen kada se na njega srušila gomila trupaca. Međutim, kaže da nije zabrinut za svoju budućnost.
“Neću živjeti vječno. Ovdje ću boraviti dok ne dođu moji posljednji dani, definitivno. Imao sam mnogo incidenata, ali izgleda da sam ih sve preživio. Sigurno ću se jednom ponovo razboljeti. Desiće mi se nešto što će me jednog dana odnijeti kao i sve ostale. Međutim, nadam se da ću doživjeti 102 godine”, zaključio je.
