Proslava jubileja – 20 godina obnove nezavisnosti Crne Gore nije bila samo politički šamar, već suštinski debakl ideologije „srpskog sveta“ u Crnoj Gori, ocijenio je u razgovoru za Portal Analitika izvršni direktor Regionalne akademije za razvoj demokratije Balša Božović.
Ističe da je jubilej brutalno ogolio činjenicu da je crnogorska nezavisnost nesalomiva i da je crnogorsko društvo pokazalo impresivnu žilavost u odupiranju agresivnoj i antievropskoj politici čiji je jedini cilj potčinjavanje Podgorice Beogradu.
10„Ono čemu smo svjedočili na ulicama - desetine hiljada nasmijanih ljudi, pozitivna, emancipatorska energija i emotivna proslava slobode - predstavlja ultimativnu pobjedu građanskog koncepta države nad radikalskom mitomanijom mržnje i podjela. Kada danas imate situaciju da suverenu i nezavisnu Crnu Goru slave, brane i poštuju i mnogi od onih koji su 2006. godine bili izričito protiv nje, to je krunski, nepobitan dokaz da je obnova crnogorske nezavisnosti najinkluzivniji i najuspješniji politički projekat u modernoj istoriji Zapadnog Balkana“, jasan je Božović.
Smatra da ideološki konstrukt „srpskog sveta“ (Aleksandar Vučić) nema ni vrijednosni ni politički kapacitet da pobijedi tu energiju.
„On to ne može iz prostog razloga što je satkan isključivo od mržnje, kompleksa i negacije tuđeg identiteta, dok je 21. maj utemeljen na afirmaciji, ponosu i ljubavi prema sopstvenoj zemlji. Upravo u tom civilizacijskom kontrastu leži odgovor zašto je građanska Crna Gora danas svjetlosnim godinama ispred te mračne i retrogradne politike“, navodi Božović.
Sporni dokumentarni film – hibridna agresija na suverenu Crnu Goru i njene građane
Upitan da li se dokumentarni film „Referendum – priča o izmišljenoj slobodi“, koji je izazvao burne reakcije u Crnoj Gori, pa i zabranu reemitovanja programa TV Informer, može shvatiti kao dimna zavjesa da se skrene pažnja sa dešavanja u Srbiji, Božović kategorički odgovara da je takva teza opasna relativizacija stvarnih namjera naručilaca.
„Svaki put kada se jedan sistemski, državno sponzorisani napad poput produkcije paradržavnog filma ili šovinističkog autorskog teksta načelnika analitike BIA, Relje Željskog, okarakteriše kao puka „dimna zavjesa“, mi zapravo pristajemo na opasnu relativizaciju njihovih stvarnih namjera. Ta teza sugeriše da ovakve udare ne treba shvatati previše ozbiljno, jer im meta, navodno, nije Crna Gora već skretanje pažnje beogradske javnosti sa drugih problema. To može biti tragična politička zabluda. Ovo nije nikakva „false flag“ operacija, baš kao što ni politika Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića devedesetih nije bila skretanje pažnje, već smrtonosno ozbiljan državni projekat čije smo posledice vidjeli u krvi i genocidu“, upozorava Božović.
Ono čemu danas svjedočimo, kaže, pažljivo je orkestrirano negiranje crnogorskog identiteta, plasiranje monstruoznih konstrukcija o crnogorskim ženama, sistematska kriminalizacija čitave nacije, rušenje njene kulture i dostojanstva, te otvorena najava ataka na teritorijalni integritet Crne Gore.
„To nije dnevnopolitički spin. To je udžbenički primjer podmuklog i psihološkog rata, i predstavlja hibridnu agresiju na jednu suverenu državu i njene građane. U svojoj konačnoj instanci, ovdje je riječ o čistom, ogoljenom fašizmu Aleksandra Vučića, koji lično stoji iza ovog projekta i ove politike. A fašizam, po svojoj prirodi i istorijskim posljedicama, nikada ne može biti samo „dimna zavjesa““, jasan je sagovornik Analitike.
Božović smatra i da je odluka Agencije za audiovizuelne medijske usluge Crne Gore da zabrani reemitovanje programa Informer TV na šest mjeseci bila ispravna, čak i nužna te dodaje da nije riječ o „ataku na slobodu medija“ kako je to pokušao da prikaže predsjednik Srbije i njegovi politički istomišljenici.
„Da bismo uopšte govorili o ataku na slobodu medija, predmet rasprave bi prvo morao biti medij, a Informer to ni po jednoj profesionalnoj, etičkoj ili demokratskoj definiciji nije. U pitanju je ogoljeno propagandno oružje kreirano isključivo za masovno trovanje javnosti, targetiranje neistomišljenika i širenje mržnje. Zbog toga, zabrana takvog toksičnog instrumenta ne predstavlja nikakvu cenzuru, već elementarnu sanitarnu i bezbjednosnu mjeru svake ozbiljne i suverene države. Crna Gora ne samo da ima apsolutno ustavno pravo, već ima i primarnu institucionalnu obavezu da zaštiti svoj informativni prostor od brutalnog hibridnog rata koji se protiv nje sistematski i neometano vodi iz susjedstva. Kada se suverena država brani od medijskog terorizma, to nije gušenje slobode, već legitimna odbrana sopstvenog opstanka“, podvlači Božović.
Za mnoge u Srbiji nezavisnost Crne Gore istorijska greška koju prvom prilikom treba ispraviti
Na pitanje koliko novi pokret u Srbiji ima različite stavove od Vučića kada je riječ o obnovi nezavisnosti Crne Gore, te da li bi se promjenom vlasti odnos prema Crnoj Gori promijenio, naš sagovornik odgovara da je tragična istina srpske političke scene to što značajan dio protivnika Vučićevog režima dijeli identičan ideološki DNK sa njim kada je u pitanju odnos prema Crnoj Gori.
„Nedavno sučeljavanje Zvezdane Kovač iz CGO-a u emisiji na televiziji Nova S sa Zoranom Lutovcem, nekadašnjim predsjednikom Demokratske stranke, savršeno je i bolno ilustrovalo taj problem. Ono što Lutovac, ili pak nacionalistički ideolozi poput Mila Lompara, iznose o Crnoj Gori i Crnogorcima, suštinski ne odstupa ni za milimetar od propagandnog narativa filma „Centra za društvenu stabilnost”, niti od onoga što zvanično komuniciraju Aleksandar Vučić i BIA. Ipak, pošteno je istaći i izuzetke, poput Borka Stefanovića, koji je povodom sramnog filma o referendumu imao veoma oštru, principijelnu i zdravorazumsku reakciju“, ukazuje Božović.
Ipak, kako dodaje, to ne mijenja širu, poražavajuću sliku društva u kojem znatan dio javnosti i opozicione elite možda intimno prezire Vučića i njegovu vlast, ali istovremeno, tajno ili sasvim javno, obožava imperijalni koncept „srpskog sveta”.
„Za mnoge od njih, nezavisnost Crne Gore nije istorijski i pravni fakat, već istorijska greška koju prvom prilikom treba ispraviti. Zbog toga, puka promjena vlasti u Beogradu, bez dubinske promjene sistema vrijednosti, ne bi donijela apsolutno nikakvo suštinsko resetovanje odnosa. Sve dok protivnici režima u Srbiji jasno i nedvosmisleno ne prihvate 21. maj kao praznik demokratije, a Crnu Goru kao suverenog i ravnopravnog susjeda, odnos Beograda prema Podgorici ostaće tačno onakav kakav je i danas - duboko hegemonistički i imperijalan“, poručuje sagovornik Analitike.
Ubistvo na Senjaku – klinička smrt države Srbije
Upitan na koji način afera Senjak može uticati na položaj predsjednika Srbije, Božović kaže da je ubistvo na Senjaku magnetna rezonanca današnje države Srbije.
„Kada se suočite sa situacijom u kojoj načelnik policije direktno učestvuje u likvidaciji, a zatim lično rukovodi uklanjanjem dokaza i pakovanjem leša u limeno bure sa krečom – i to u lokalu čiji je redovan gost bio i sam predsjednik Republike – mi više ne analiziramo trulost sistema, mi konstatujemo kliničku smrt države“, jasan je Božović.
Dodaje i da činjenica da javnost u Srbiji o ovim jezivim detaljima obavještava bjegunac od pravde, Miloš Medenica, predstavlja ultimativni poraz institucija i govori više od bilo kakve političke analize.
„Umjesto da sprovode zakon, predsjednik Republike, tužilaštvo i policijski vrh djeluju kao sinhronizovan mehanizam za dezinformisanje javnosti, prikrivanje dokaza i relativizaciju uloge načelnika beogradske policije. Njihov primarni zadatak postalo je zataškavanje zločina. Tome u prilog je i stravičan podatak da su očevici, koji su pozvani kao svjedoci dešavanja u restoranu na Senjaku, u policiji brutalno torturisani, davljeni kesama i prebijani raznim predmetima. Postoji više nego opravdana sumnja da su kroz takvu torturu prošli isključivo zato što se njihovi autentični iskazi nisu poklapali sa zvaničnom, lažiranom verzijom događaja koju je režim odlučio da plasira“, pojašnjava Božović.
Studenti moraju jasno definisati gdje vide Srbiju u odnosu na današnji mrak
Govoreći o studentskom pokretu koji je nedavno organizovao još jedan veliki protest na Slaviji u Beogradu, Božović ističe da svaki otpor mladih u zarobljenoj državi nije samo čin hrabrosti, već krunski dokaz da društvo nije izgubilo moralni refleks i instinkt za slobodom.
Međutim, upozorava i da nas politička istorija neumoljivo uči da svaki društveni otpor koji ostane lišen jasne političke artikulacije i prepoznatljivog liderstva, vrlo brzo sagori ili biva politički kidnapovan.
„Iako studentski pokret u ovom trenutku predstavlja potencijalno najvitalniju snagu u Srbiji, njegova namjerna anonimnost, odsustvo lica i konkretne političke platforme postaje i njegov najveći limitator. Vučićev aparat je u ovih 14 godina apsolutne vlasti mutirao u savršen mehanizam za pacifikaciju i iscrpljivanje svakog vida pobune i protesta. Nisam siguran da će uspjeti ovu studentsku pobunu da ugasi, ali vrijeme u autokratiji nikada ne radi za one koji se oslanjaju isključivo na entuzijazam“, naglašava Božović.
Mišljenja je i da su studenti nesumnjivo iskra koja je pokrenula demontažu sistema, ali da bi završili taj posao do kraja, navodi on, moraju jasno i nedvosmisleno definisati gdje vide Srbiju u odnosu na današnji mrak i ponuditi preciznu viziju za „dan poslije Vučića“.
„Bez tog iskoraka, ovo može ostati zabilježeno samo kao još jedan herojski, ali i nedovoljan krik generacije koja s pravom odbija da živi u mafijaškoj državi“, poručuje sagovornik Analitike.
Ukoliko na talasu promjena ponovo zajaše kosovski mit, nastavićemo okretanje u krugu sopstvene propasti
Siguran je i da je usvajanje Memoranduma o Kosovu oslabilo podršku koju su studenti imali.
„To je školski primjer kako se jedan autentičan građanski bunt programirano sapliće iznutra. Ubacivanje kosovskog mita u proteste koji su inicijalno usmjereni protiv autokratije, kriminala i krvavih ruku jeste ili klasična podmetačina ili klinički dokaz tragične zatrovanosti novih generacija velikosrpskim narativom. U oba scenarija, politička posljedica je fatalna: time se momentalno rastjeruje onaj istinski, proevropski i građanski dio protesta koji je u startu i podigao ovu pobunu i zadobio simpatije regiona i Evrope. Upravo snaga onog građanskog u studentskom protestu je jedina društvena snaga koja ima stvarni kapacitet za promjenu sistema i jedina snaga koja je na startu nudila suštinsku alternativu ovom zlu“, smatra Božović.
Prema njegovim riječima, problem takozvane nacionalističke Srbije nije samo u tome što ona ima pogrešan program, već što ona ne može da ponudi nikakvu alternativu Vučiću.
„Ona nudi identičan sistem vrijednosti u drugačijoj ambalaži. Puke kozmetičke promjene u okviru iste ideološke orijentacije. Kada borbu za vladavinu prava zamijenite recikliranim floskulama o Kosovu, vi zapravo pristajete da igrate po Vučićevim pravilima, na njegovom terenu. Za autokratiju ne postoji dragocjeniji poklon od pobune koja ideološki zvuči potpuno isto kao vlast“, mišljenja je on.
Božović upozorava da je istorijska paralelaneumoljiva.
„Probali smo 2000. godine da srušimo Miloševića oslanjajući se na nacionalizam Vojislava Koštunice. Shvatili smo, tek kada su nam ubili premijera Đinđića, da je Milošević fizički otišao, ali da je njegov i Ćosićev sistem ostao netaknut na vlasti. Kada današnje generacije lamentiraju nad propuštenim 6. oktobrom, moraju da razumiju da ni ovoga puta neće biti 6. oktobra ukoliko na talasu promjena ponovo zajaše kosovski mit. U tom slučaju, samo ćemo nastaviti naše četrdesetogodišnje okretanje u krugu sopstvene propasti“, podsjeća Božović.
Izbora će biti kada Vučić procijeni da će na njima očuvati apsolutnu vlast
Govoreći o mogućem datumu izbora u Srbiji, Božović ističe da Aleksandar Vučić izbore nikada ne raspisuje sa ciljem provjere demokratskog legitimiteta, već isključivo kao operativni mehanizam za saniranje sopstvenih kriza.
„Za njegov režim, izbori funkcionišu kao politički bensedin kojim se pacifikuje nezadovoljstvo. Stoga će odabrati onaj datum koji studentskom pokretu i opoziciji ostavlja apsolutni minimum manevarskog prostora za konsolidaciju. Još važnije, prelomiće onog trenutka kada procijeni da je unutrašnje krvarenje režima – poput aktuelnog brutalnog ubistva na Senjaku – uspješno amortizovano nekom novom, vještački generisanom krizom. Njegova autokratska računica je nepromjenjiva: cijelo društvo se drži u stanju permanentnog vanrednog stanja kako bi on pozicionirao sebe kao jedinog spasioca, a na kraju će povući isključivo onaj potez koji mu u datom trenutku garantuje očuvanje apsolutne i bezgranične vlasti. Nadam se da mu ovoga puta to neće poći za rukom“, poručuje Božović.
