U zemljama u kojima se rađa fašizam, prve žrtve su slobodni novinari. Prvi na udaru su oni koji pitaju i istražuju, koji se ne povijaju pred partijskim i ideološkim tutorima. I upravo to, na sopstvenom tlu, danas gledamo u Crnoj Gori.
U Skupštini Crne Gore desio se napad na medije kakav dosad nije zabilježen u novijoj crnogorskoj istoriji. Izašao je pred kamere, pred javnost, jedan od lidera Demokratske Crne Gore, Boris Bogdanović, i otvoreno, bezočno izvrijeđao novinareTelevizije E, M portala, i Portala Analitika.
40Nazvao ih je plaćenicima. Tvrdio da za objavljeni tekst dobijaju po 8.000 eura. Kao da pišu naručene presude, a ne novinske članke. Kao da su kriminalci, a ne profesionalci koji često rade pod pritiskom upravo ljudi kao što je on.
Ali Bogdanoviću to nije bilo dovoljno. Ne. On je morao i dublje da udari. Morao je da novinare označi kao "sluge bivšeg režima", "članove klanova", da ih kolektivno demonizuje, unizi, satanizuje, i otvori sezonski lov na njih, riječima koje nijesu dostojne narodnog poslanika.
To nije bio govor u Skupštini. To je bila deklaracija mržnje. To je bio javni poziv na linč.
Ćutanje kao saučesništvo ili strah
I dok Boris Bogdanović urla i bljuje vatru po novinarima, njegov partijski šef, Aleksa Bečić, ćuti. Nema demantija. Nema izvinjenja. Nema distanciranja. To je ona ista Demokratska Crna Gora koja je građanima obećavala mir, pristojnost i novu političku kulturu. Ako je ovo "nova politička kultura", onda se Crna Gora sunovratila dublje nego što smo mislili.
Ćutanje Bečića ne samo da je kukavičko, ono je saučesničko. Njegova tišina potvrđuje da riječi koje izgovara Bogdanović nijesu incident, već program. Nijesu gaf, već politika. Nijesu ispad, već strategija.
Demokratama su očigledno najviše zasmetali oni koji imaju papir, olovku i glas. A to su novinari. Oni koji još smiju da napišu naslov koji ih boli. Oni koji još umiju da iznesu činjenicu koja razotkriva licemjerje vlasti. I zato ih treba diskreditovati. Ućutkati. Dehumanizovati.
Opasan put
Ovakva retorika, ovaj javni progon novinara, ovaj govor mržnje koji dolazi iz najvišeg zakonodavnog doma, opasna je raskrsnica za Crnu Goru. Odavde se ide ili putem otvorene diktature ili putem otpora i solidarnosti.
Jer kad se novinari proglase neprijateljima države, tada nijedan građanin više nije siguran. Kad istina postane "plaćena", onda će i tišina postati krivično djelo. Kad se slobodni mediji zovu klanovima, tada se svaka kritika režima svodi na veleizdaju. A iz te logike, iz te retorike, do tamnica samo je jedan korak.
Zato je dužnost svakog slobodnog čovjeka, svakog građanina, svakog političara koji drži do ustava i zakona, da ustane i kaže: DOSTA! Ovo nije sloboda govora, ovo je govor mržnje. Ovo nije politički pluralizam, ovo je verbalni teror. Ovo nije demokratija, ovo je poziv na medijsku egzekuciju.
Ovo je javna opomena, i Borisu Bogdanoviću, i Aleksi Bečiću, i svima onima koji misle da će ćutanjem zalediti medijsku scenu Crne Gore. Nećete.
Novinari nijesu vaši neprijatelji, nego vaša savjest. A vi, ako imate savjesti, izvinite se. Ako imate časti, podnesite odgovornost. Ako imate morala, nikad više ne izgovorite nijednu riječ protiv ljudi koji svakodnevno rizikuju da bi građani znali istinu.
I ne zaboravite: istorija nikad nije bila blagonaklona prema onima koji su udarali na riječi. Jer istina se može potisnuti, ali ne i pobijediti.
(Autor je građanski aktivista)
