Ili se u prazničnim danima prime apostol vratio predizbornom obredu naginjanja iz boce, pa mu se sve pomutilo u glavi? Ili je naš živopisni premijer samo otpustio duha koji u njemu bitiše od rođenja, da na stranicama „Glasa srpske“ (đe bi drugo?) posvjedoči njegove misli i opredjeljenja. Lično, glasam za odgovor pod C.
„Sličan se sličnom raduje“, sentenca je koja upućuje na razloge zbog kojih je za Zdravka Krivokapića značajnija istorijska ličnost Amfilohije Radović nego Ivan Crnojević, Sv. Petar Cetinjski, knjaz Danilo, Kralj Nikola i još hiljade drugih koji su stvarali istoriju bez premca i državu bez presedana na Balkanu. Nedavno preminuli mitropolit uzor je nedavno ustoličenom premijeru po posvećenosti zatiranju svega crnogorskog i instaliranju Crne Gore u „srpski svet“.
Za nastavak toga posla bez časti, Zdravku Krivokapiću neophodna je sposobnost manipulisanja masama, kakvu je decenijama maestralno ispoljavao Amfilohije Radović. Biće da ovaj rascrnogorčeni Cuca strašno pati što nema taj morački talenat za davanje masama macine trave. I biće da je svjestan koliko šuplje i pokvareno zvuči riječ „pomirenje“ iz njegovih usta?
Da je živ, prvi bi se Amfilohije prestravio od izjave da je on „najznačajnija ličnost poslije Njegoša“. Počivši mitropolit jeste bio egomanijak, ali nikad nije otišao dalje od izjave da mu je čast što sjedi u stolici Sv. Petra Cetinjskog.
Pa i ako bi mu intimno godilo što ga je njegov posilni na čelu Vlade postavio za prvog pratioca Lovćenskog Tajnovidca, bio bi dovoljno oprezan i mudar da mu oduzme riječ i pošalje ga u ćošak, da kleči na zrnima kukuruza dok okaje verbalni grijeh i ponovo uspostavi funkcionalnu vezu između mozga i jezika.
Ali, što je zaista strašno u ovoj komitragičnoj izjavi predsjednika Vlade Crne Gore? Šta je sadržaj od kojega se svako misleći, a human, od Podgorice do Brisela treba da naježi?
Strašno je to što naš premijer, dok slavi „pobjedu naroda“ i veliča lik i djelo Amfilohija Radovića, poručuje da dijeli njegov stav o Crnogorcima kao „komunističkoj kopiladi“, o muslimanima kao „lažnim ljudima“, o Albancima kao „šiptarima“, o Hrvatima kao „ustašama“, o NATO-u kao „Četvrtom Rajhu“, o Evropskoj uniji kao „tamnici naroda“, o LGBT populaciji kao „satanskom smradu“... o Crnoj Gori kao tvorevini od onoga „od čega se pita ne pravi“!
To su Amfilohijeve preporuke za izvanredno drugo mjesto među velikanima istorije Crne Gore, tik iza Petra II Petrovića Njegoša!
Ne znam može li neko u Crnoj Gori biti iznenađen top listom što je ovaj stručnjak za kontrolu kvaliteta obznanio? Samo, valjalo bi da neko od pastira u Briselu, konačno, baci pogled na prokrustovski model inkluzije i pomirenja, što ga nova vlast i vlada ućeruju.
Ako je put Crne Gore u Evropsku uniju popločan dehumanizacijom polovine društva, ako je vjerski fanatik, fasciniran Amfilohijem Radovićem i Mahmudom Ahmedinedžadom ono što su željeli da vide u Briselu... daleko vam lijepa kuća.
Kako god to sa Zapada izgledalo, Zdravko Krivokapić i njegova apostolska vlada već su dovoljno rekli i uradili da ih građani Crne Gore, svih vjera i nacija, prvom prilikom pretvore u „skrivanu stranicu“ crnogorske istorije. Ovaj put, skrivanu sa razlogom, radi zaštite nacionalnog ponosa. Onako kako je u istoriji duboko sakrivena vlada Ljuba „Dekice“, koju su Njemci instalirali 1944.
