Nezavisno od konfesije u kojoj smo se rođenjem ili izborom zatekli, nezavisno čak i od toga da li smo vjernici ili ateisti, od prazničnih dana očekujemo skoro uvijek isto - da budu mirniji, nedužniji, milosrdniji, opušteniji i radosniji od svih drugih. Jer to su ipak blagdani, blagi dani…
U ovom dijelu balkanskog svijeta čini se, ipak, da svaka blagost, baš kao i svako čovjekoljublje i svako milosrđe u svojim čistim i nesumnjivim pojavnim oblicima iščezavaju, a umjesto njih ostaju samo retoričke ljušture koje bi mogle, a i ne moraju, da nas podsjete na to kako je sve moglo da izgleda drugačije. Čini se sve češće i to da je nama zavladalo duboko posrnuće, svojevrsni tjeskobni amalgam sačinjen od licemjerja, farisejstva, ravnodušnosti, oblapornosti, srebroljublja, buke i bijesa…
Na Božićnu čestitku koju sam ove godine uputila preko društvene mreže, odgovorila je čestitkom i utiskom prijateljica iz Crne Gore: ,,Izvinjavam se što ostalim ljudima na ovom ,,zidu“ kvarim utisak, ali smo noćas sličili Bejrutu, u najgore dane. Moj sin, koji je autističan, gledao je film u dnevnoj, a ja sam bila već legla. Pucnjava je bila sporadična, a zgrada se tri puta zatresla od nekog težeg naoružanja ili nekog eksploziva, bombe ili nečeg sličnog. Sin je uletio u spavaću sobu, pokrio se jorganom po glavi i panično mi rekao: Ovi hoće da nas ubiju…“
I vijesti koje su, po prirodi, morale biti manje lično konotirane donosile su slične informacije, a jedna od njih svjedočila je o tome da ,,na Božić na Lovćenu odjekuje topovska paljba uz zvuk gusala, loži se badnjak, a brojni vjernici Srpske pravoslavne crkve okupili su se oko Manastira Svete Trojice“.
Sličan osjećaj za praznovanje božićne radosti, mira i ljubavi manifestovao se i u Evropskoj prestonici kulture, Novom Sadu, u naselju Klisa, gdje je i ove godine za Badnje veče postavljena lomača od nekoliko metara i nekoliko kubika drva, okružena srpskim državnim zastavama. Među komentarima, uz vijest, našlo se i pitanje - ,,Zašto umesto ove lomače, ovo drvo niste podelili siromašnima? To bi bio pravi hrišćanski čin“.
Ovom, umjesnom i pravom pitanju, mogao bi se pridružiti čitav niz zapitanosti na koje će uporno izostajati odgovori. Čemu buka i radost koja liči na osvetnički bijes? Da li je milosrdno pucanjem i paljenjem velikih vatri uznemiravati sve one koji u blagdanima učestvuju drugačije ili uopšte ne učestvuju? Da li je, dakle, hrišćanski masovnim proliferacijama nekontrolisanih (nacionalnih) emocija onespokojavati djecu i bolesne? I, najzad, gdje je u svemu tome Mir iz Božićnih čestitki i Ljubav iz Jevanđelja?
Recimo, ona iz Prve poslanice svetog apostola Pavla Korinćanima: Ako jezike čovječije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi, ili kimval koji zveči./ I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam./ I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi./ Ljubav dugo trpi, blagotvorna je, ljubav ne zavidi, ljubav se ne gordi, ne nadima se./ Ne čini što ne pristoji, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu./ Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini./ Sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi./ Ljubav nikad ne prestaje, dok će proroštva nestati, jezici će zamuknuti, znanje će prestati./ Jer djelimično znamo, i djelimično prorokujemo./ A kada dođe savršeno, onda će prestati što je djelimično./ Kad bijah dijete, kao dijete govorah, kao dijete mišljah, kao dijete razmišljah; a kada sam postao čovjek, odbacio sam što je djetinjsko./ Jer sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice; sad znam djelimično, a onda ću poznati kao što bih poznat./ A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali od njih najveća je ljubav.
Nije nužno biti ni hrišćanin ni vjernik da bi se razumjela dragocena i svečana ljepota ove poslanice. Ali je nemoguće biti hrišćanin i vjernik ukoliko se ona ne osjeća srcem i ne potvrđuje djelima.
Dvadeset vjekova kasnije,Bertrand Raselna svoj, filozofski način, u predgovoru autobiografije, formulisao je jednostavnu istinu o sklonosti vrlinskom življenju: ,,Živio sam u potrazi za vizijom kako ličnom, tako i onomdruštvenom. Ličnom,da se postaram za ono što je plemenito, za ono što je lijepo, za ono što je pitomo, kako bih omogućio trenucima spoznaje da dajumudrost zemaljskim vremenima.Društvenom: da zamislim društvo koje će tek biti stvoreno, u kom se osobe razvijaju u slobodi, iu kom će mržnja, pohlepa i zloba izumrijeti jer neće biti ničega da ih hrani. U ovo vjerujem, a svijet sa svim svojim užasima, još nije uspio da mepokoleba“.
Blagi dani nisu prilika za potvrđivanja ili osvajanja nacija i teritorija. Čak ni u ovom dijelu svijeta. Blagi dani su sasvim jednostavno, prilika za Ljubav.
Jer smo, koliko god se sebi katkad činili silnima, zapravo – kratkovjeki i mali.
