On je agenciji MINA, na pitanje koliko su pristupni pregovori sa EU za proteklih devet godina uticali na oblast ljudskih prava i sloboda, rekao da je pritisak na javni sektor i sve društvene aktere svakako bio konstantan.
„Htjeli ne htjeli, pravili smo korake naprijed. To se uostalom vidi i iz procesa napretka“, dodao je Bjeković.
Kako je kazao, vrlo je složeno pitanje da li je to dovoljno da opravda potrošenih devet godina.
„Rekao bih da smo u nekim oblastima vidno napredovali, dok su druge ostale nerazvijene ili smo čak stagnirali“, rekao je Bjeković.
Prema njegovim riječima, kada je u pitanju sistem ljudskih prava generalno, on je u očiglednom pomaku naprijed, najviše na zakonodavnom nivou.
„Međutim, kada pogledamo status pojedinih društvenih grupa, reklo bi se da njihov položaj govori da je trebalo učiniti znatno više na njihovom osnaživanju da ostvare sva prava i slobode jednako kao i drugi članovi društva koji su u relativno povoljnijem položaju“, naveo je Bjeković.
On je pojasnio da tu, prije svega, misli na osobe sa invaliditetom, žrtve nasilja u porodici, romsku i egipćansku populaciju, LGBTIQ zajednicu, staračka domaćinstva i naročito žene u seoskim područjima, kao i na djecu iz socijalno ranjivih grupa.
Posebno je, dodao je Bjeković, pandemija uticala na dalju stagnaciju ekonomskih i socijalnih prava, povećanje nezaposlenosti i otežan pristup tržištu rada.
Na pitanje šta iz djelokruga svoje nadležnosti vidi kao najveće izazove u nastavku pregovora, u kontekstu poglavlja 23 i 24, on je kazao da je, bez sumnje, to i dalje implementacija prava, odnosno ljudskih prava i sloboda, koja je, kako je naveo, slabija karika sistema prema brojnim pokazateljima.
„Osim toga to je, rekao bih, i bolje korišćenje ionako nedostatnih kadrovskih resursa, ulaganje u mlade i njihovo znanje, a prije toga pronaći način da se motivišu i projektuju svoju budućnost u svojoj zemlji“, rekao je Bjeković.
On je kazao da je imao prilike da posjeti zemlje koje su politiku prema mladima prepustile stihiji i doživjele krah u planiranju budućnosti.
„Konačno, mislim da će najveći izazov biti stabilizacija prilika u zemlji, jer se sada zdušno trudimo da najviše sami sebi zagorčamo život, toliko da nam drugi (ne)prijatelji i ne trebaju“, dodao je Bjeković.
On je upozorio da generalno političke i društvene prilike, odnosno nestabilnost, mogu veoma uticati i na oblast ljudskih prava.
„Ovdje je riječ dosta skupa roba, a predrasude, pizma i sujeta još skuplja. Uvijek smo više okrenuti - ne prošlosti, nego onom što ne donosi ništa novo u kvalitativnom smislu“, kazao je Bjeković.
On je rekao da često razmišlja i o ljudskoj prirodi, i da ga asocijacija uvijek vuče na djecu koja, kako je naveo, ne drže mržnju u sebi duže od tog jednog trena u kojem vlada otpor prema ljudima, i već u sljedećem su spremna za igru kao da se ništa nije desilo, jer je ono prije toga već prošlost.
„Posmatrajući odrasle, često pomislim da im fali malo tog djetinjeg smisla i razuma, možda bi bili bolji“, dodao je Bjeković.
On je kazao da je to njegovo iskustvo satkano, pored ostalog, i na radu sa djecom „sve dok ne počne da ih preokupira svakodnevni talog društvenih zbivanja i dnevna politika“.
„I, konačno, kada ima razumijevanja i tolerancije ni ljudska prava nisu nedostižna. Naprotiv“, istakao je Bjeković.
Komentarišući činjenicu da Crna Gora trenutno nema ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava, predsjednika Vrhovnog suda, vrhovnog državnog tužioca, Sudski savjet, dvoje sudija Ustavnog suda, kao i obustavu rada advokata, on je rekao da sve to može uticati na ostvarivanje prava i sloboda građana.
„Svakako da može. To je, uz instituciju Ombudsmana, krvotok sistema zaštite ljudskih prava i sloboda u državi“, precizirao je Bjeković.
Prema njegovim riječima, iako se više govori o nosiocima najviših funkcija, a ne samim institucijama, logično je da nedostatak na ključnim kadrovskim pozicijama može ugroziti njihovo stabilno funkcionisanje.
Bjeković je kazao da bi o nekom katastrofičnom zaključku bilo preuranjeno govoriti, jer u tim institucijama ima ljudi koji časno i savjesno vrše svoju dužnost i doprinose očuvanju svih resursa.
Ipak, kako je naveo, izvjesno je da mora započeti dijalolog o maksimumu saglasnosti za rješenje nastale situacije, jer bi svako drugo razmišljanje dovelo u pitanje zrelost jedne države i društva i svih njihovih aktera u 21. vijeku.
„Ukoliko toga ne bude, nije na Ombudsmanu da predviđa ishod, ali ne vidim ništa dobro bez minimuma društvenog dogovora koji su neki prije nas postigli još prije 300 i više godina. Ako smo do toga došli, onda treba da se spremimo i za posljedice koje sigurno neće biti beznačajne“, upozorio je Bjeković.
On je kazao da su, sa stanovišta institucije Ombudsmana, te institucije dio jedinstvene strukture državnih organa, koji moraju harmonizovati i primijeniti jedinstvene standarde ljudskih prava zajedno sa njom.
„Jer bi bilo pogubno da u jednoj državi imamo različite krovne standarde u zaštiti ljudskih prava“, dodao je Bjeković.
Komentarišući navode da je Institucija Ombudsmana unutar sebe oštro spodijeljena na različite oblasti rada, i da praktično postoje “četiri institucije u jednoj”, Bjeković je kazao da je bio prilično zatečen tom izjavom jer, kako je naveo, svojim najvećim dometom smatra atmosferu povjerenja i tim koji je stvoren unutar institucije.
Prema njegovim riječima, očigledno je nekome palo na pamet da njegovu izjavu o finansiranju institucije na četiri ravnopravna dijela koji funkcionišu na ravnopravnoj i podijeljenoj osnovi, zloupotrijebi za jednu takvu konstataciju
„Uostalom, reći ću vam ono što su nam rekli i u skupštinskoj raspravi, javno i otvoreno, ali i naši međunarodni partneri – da smo stvorili tim i da čuvamo tako uspostavljeno jedinstvo institucije, pored ostalog, jer je nemoguće oštro odvojiti pojedine sektore i njihovu nadležnost“, rekao je Bjeković.
On je kazao da je tu već dovoljno dugo da sa sigurnošću može da procijeni i kapacitet i potencijal institucije, pa čak i pojedinaca unutar nje
„Toliko daleko je od pomisli da samo jedna osoba čini ovu instituciju ili da se preko nje prepoznaje institucija ko god to bio, barem u posljednjih nekoliko godina, da naprosto izaziva podsmjeh, a ne ozbiljnu reakciju“, naveo je Bjeković.
Kako je kazao, da je to tako svjedoči i detalj da „vrata kabineta nikada nijesu zatvorena, upravo kao znak da smo jedna kuća i jedna porodica“, dodao je Bjeković.
On je kazao da teško da bi se mogao održati u drugačijoj atmosferi, jer, kako je naveo, poslije toliko godina dokazivanja nije izgubio potrebu da sasluša kolege koje nose novu ideju ili bolji rezon.
„Čini mi se, čak, da je proteklih godinu i nešto više pokazalo svu opravdanost takvog razmišljanja, uz nepodijeljenu podršku iz manje više svih relevantnih krugova. Zahvalan sam, mada svjestan da je hiljadu uspješnih poslovnih poteza malo, u odnosu na samo jedan, da tako kažem, manje uspješan“, zaključio je Bjeković.
